Kako se gradski uličar izborio za svoje mjesto pod suncem

Sve je počelo kada je doletio na balkon jedne novozagrebačke obitelji. Budući da vole životinje primijetili su ga i počeli hraniti. I tako, dan po dan, ptica je shvatila da je pronašla utočište kod dobrih ljudi. Pa je odlučio ušetati k njima u stan. Ukućani nisu bili oduševljeni. Posebno su se brinuli što će na došljaka reći njihov pas. Ali golub je bio uporan. Srećom, sjetili su se nas seljaka, budući da naša kćer ide s njihovom u vrtić i ponudili da ga udomimo. Nije da smo baš trebali još jednog goluba, ali jedna duša više na imanju nikad nije naodmet. Brzo smo se dogovorili i tako se naš golub, kojeg je njegova gradska obitelj nazvala Duga, našao na putovanju svog života.

Kad je moj muž otvorio kutiju iz nje je jedva izletjela preplašena životinja. Imao je nejednaka krila, lošu tehniku letenja (doslovno je padao po zraku) i iskreno rečeno – bio je ružan. Bili smo uvjereni da u našoj divljini nema velike šanse da preživi. No, djeca su mu se veselila.

Došljak s asfalta

U početku nije bio prihvaćen među svojom vrstom, ali se iznenađujuće brzo snašao. Srčan i hrabar očito je svašta naučio u svojoj školi na asfaltu. Već prvi dan došao nas je pozdraviti kljuckajući po prozoru. Drugi golubovi većinom se motaju oko golubinjaka ili po krovovima, samo Duga uvijek dolazi k nama i uporno želi ljudsko društvo. Za koji mjesec krila su mu se proljepšala, a postao je i pravi letač. Udebljao se i postao je krasan golub s bijelim mrljama na prsima po kojima ga uvijek lako prepoznajemo.

Cijela ova priča i ne bi bila toliko čudna da ja, cura iz grada, od malih nogu ne mrzim golubove. Ne mogu reći blažu riječ jer stvarno nema puno toga čega se bojim kao pernatih životinja. Još kao mala užasavala sam se šetnji Stradunom (a tamo sam išla baki svakog ljeta) i onih fotografiranja kraj fontane dok mi golubovi ulijeću u lice. Mene na većini slika niti nema jer bih u panici pobjegla prije nego bi baka stigla kliknuti. U tinejdžerskim godinama sam zbog straha i gađenja čak išla daljim putem preko Jelačićevog trga do Gornjogradske gimnazije samo da izbjegnem te leteće štakore oko sata.

Novi Dugin dom

No, eto, kao što kažu, život piše romane. A moj muž je veliki zaljubljenik u golubove. Pa sam ih i ja prihvatila, što ću. Postali su mi s godinama i dragi. A našeg Dugu obožavam. I tako sretno živimo skupa. On se othrvao brojnim napadima opasnog jastreba, a jednom je jedva izvukao živu glavu kad se zalijepio u traku za muhe. Muž mu je odljepljivao pero po pero, a on mu je to mirno dozvolio jer jednostavno zna da smo mi njegovi. I da je on naš. A i kao što smo se mi spasili iz sivog grada, spasio se i on te sad uživa.

Jedino ga prati zla ljubavna kob. Prve godine je bio zadnji u hijerarhiji pa o curama nije smio ni razmišljati. Iduće je već osvojio srce najljepše – bijele zagrebačke prevrtačice. No, ona je završila nesretno u raljama već spomenutog jastreba. I iduća mu je ljubav, opet plemenita prevrtačica, stradala. Sada mjerka Turopoljke. One su borbene kao i naš Duga.

Jedva čekam da sviju gnijezdo i da pozdravim njegove mlade, seosku generaciju gradskih korijena.