Kako sam izgubila tri trudnoće i ostala normalna

Bila je 2005. Jesen. Moj dugogodišnji dečko tog me ljeta zaprosio. I, naravno, trajale su intenzivne pripreme za svadbu jer tako zahtjeva rodbina para koji je spojio Slavoniju i bosansku Posavinu. Dalje vam vjerojatno o tome ne moram pričati...

U svoj toj ludnici primjetim da se osjećam totalno drugačije. Grudi su mi natekle jače nego inače, moj inače redoviti ciklus otkazao mi je vjernost, a kava mi smrdi. Znala sam. To je to. Trudna sam. Super, pomislila sam, uz svu ludnicu koja mi se sprema narednih mjeseci, baš mi je to falilo. Već drugu sekundu sva ushićena zamišljam se na svom vjenčanju u lepršavoj haljinici s trbuhom do zuba i mislim - Ma bit ću prekrasna! I znam, sto posto sam uvjerena da je dečko.

Prvi put

Tjedan za tjedan to malo čudo u meni tjeralo me na sve veće promjene. Kava je napustila moju dnevnu rutinu, a i cigareta je postala totalno i veliko "NE". Jela sam, zapravo, koga lažem - žderala sam što god sam stigla jer, naravno, imala sam opravdanje :)

I onda, približio se kraj godine. Odjednom, grudi me više nisu boljele, trbuh mi je postao manje napet, a kava mi je opet zamirisala. Znala sam. Nešto nije u redu. Prvi, a već poslijepodne i drugi odlazak ginekologu. Instinkt me nije napustio... Valjda mi zato muž ponekad kaže da sam vještica.

Sve one žene koje su to doživjele znat će kakvi te osjećaji "peru" u toj situaciji. Sjećam se da sam taj dan jecala kao nikad prije. Plakao je i on, i moja mama koja se, vjerujem, nikada nije oporavila od toga što mi nije mogla pomoći. (Možda nećete vjerovati, ali eto i sad mi se oči pune suzama kad se sjetim te odvratno hladne bolničke sobe u kojoj leži šest žena. Svaka sa svojim mislima, sa svojim hororom u glavi.) Čim sam otvorila oči, ustala sam, obukla se i istrčala na hodnik marširajući prema izlazu. Mama i muž samo su me suosjećajno pratili.

Oporavljala sam se mjesecima. I izbjegavala svaki razgovor na tu temu.

Drugi put

Prošle su tri godine. Ponovno je bila jesen (gle čuda). I ponovno sam osjetila tu čarobnu promjenu na sebi. Strahujući da sam ponovno u pravu, zapravo, strahujući da mi se ne ponovi isto, odgađala sam napraviti test. Kada je pokazao dvije crtice odmah sam otišla na pregled.

"Da, trudni ste i izgleda sve u redu, javite se za mjesec dana." savjetovao mi je uvaženi zagrebački privatnik.

Ovoga puta stvari su se odvijale nekako brže... Sjećam se, ustala sam jedno jutro i znala. Odmah sam se ulovila za slušalicu i naručila se isto poslijepodne na pregled.

Ulazak u čekaonicu na trenutke mi je skraćivao pogled na akvarij s tropskim ribica. No, preblaga je to bila terapija za ono što sam znala da me čeka.

"Dakle, da, izgleda kao prazna gestacijska vrećica. Znate, to vam znači da se plod nije razvio. Čekajte malo...." vrti onu sondu po rodnici, nabija o stijenke maternice, gleda ultrazvuk i odriješito zaključi: "Kao što sam sumnjao, definitivno nema otkucaja srca, gestacijska vrećica je prazna i morat ćete na kiretažu. Obucite se."

Oblačim se. Suza suzu goni. Proklinjem sudbinu, "skidam" svece s neba. A onda počnem drhtati. Što me čeka? Panika, lovi me panika, sjedam na stolac iza zavjese i lovim zrak dok doktor iza paravana mom mužu naplaćuje 700 kuna za pregled i objašnjava kako ne zna koju bolnicu bi nam preporučio... I to iako je cijelu svoju karijeru uglavnom radio na Svetom Duhu. Super, baš lijepo. Plaćaš mu tolik novac dok je sve ok, a kad "zagusti", sorry, snađite se sami kako i gdje umijete.

Kad mi svake godine sms-om dođe njegova čestitka za Božić, uzmem mobitel i samo duboko udahnem. Ponekad mu poželim i odgovoriti, riješiti se gorčine koja još uvijek čuči u meni, ali što da mu pišem, nije čovjek kriv što se sudbina tako lijepo zabavlja na moj račun, zar ne!?

Ovoga puta došla sam na red za kiretažu za svega nekoliko dana, između Božića i Nove godine. Napravili su je u Petrovoj, ovoga puta pod totalnom anestezijom. Hvala Bogu.

Oporavljala sam se tjednima. I polako sam počela pričati s drugima o tome.

Treći put

Stigla je i 2013. Prijatelji se žene, djeca se rađaju, a nas dvoje još smo sami. Nema veze, govorimo si, najbitnije je da smo nas dvoje dobro i da se volimo.

I gle čuda, svega nekoliko tjedna nakon novogodišnjeg vatrometa, ostanem u drugom stanju. Ovoga puta ne dajem strahu da me prevlada. Odlazim liječniku u Petrovu koji mi je ulijevao povjerenje. Jedan pregled, drugi pregled... Sve je super. Prvi puta čujem otkucaje svoga djeteta... Ježim se. Pekmezim (a svi koji me poznaju znaju da to nisam ja)... Poželim ih čuti svaki dan.

Zbog predostrožnosti, liječnik mi predlaže da dođem u bolnicu da mi se u tjedan dana naprave sve pretrage koje bi mogle otkriti zašto uvijek gubim trudnoću u trećem mjesecu. Te da se to ovoga puta prevenira.

Ponedjeljak je ujutro, a ja umjesto na posao odlazim u bolnicu udaljenu svega 10-ak minuta vožnje od mog doma. Glupi osjećaj. Najgluplji ikad. Ali, ja se ne bunim. Ponijela sam si knjige, a igle dobro podnosim, tako da mi nije problem to pregrmiti. A pogotovo ne kada znam zašto to činim. Beba. Srce kuca. Jupi! Nitko sretniji od mene.

"Treća sreća, pazite što vam kažem." kaže mi u bolnici tom prigodom moj liječnik. A ja mu beskrajno vjerujem.

Polako prolaze dani, krv mi vade kao da nekome treba da preživi, ali nema veze. Svi nalazi stižu uredni pa u četvrtak pitam ne bi i me možda mogli pustiti ranije.

Čula je to i glavna doktorica te me poziva i na pregled, pa ako je to u redu, uvažit će moju molbu.

Napokon pregled, pomislim, jer već četiri dana ležim tu, a uopće me nisu pregledali. I eto, kao da se povijest ponavlja...

Nas dvije, doktorica i ja, same u ambulanti. Gleda ona taj ultrazvuk, gledam ga i ja i sve mi je jasno. Žena šuti i šuti, a mene oblijeva znoj, nevjerica.

Moj liječnik odmah se iz sale spustio do moje sobe da čuje što je bilo. Ni sam nije mogao vjerovati, vidjelo mu se u očima.

Jutro ne donosi ništa bolje vijesti. A onda slijedi totalni šok. Brza injekcija u ruku da me omami, ali, kao i sa anestezijom kod stomatologa, prekasno počinje djelovati...

Slomljena sam. Ništa mi više nema smisla. Pobjegla bih negdje, ali od sebe ne možeš pobjeći.

Oporavila sam se ... Jesam li? Zapravo ne znam.

Prihvatila sam da je to moja sudbina. Bit će kako bude, ali ako mi netko još jednom kaže da se neke stvari događaju s razlogom, neka se okrene dva puta i provjeri jesam li mu u blizini :)

Najvažnije mi je da sam na kraju ipak ostala normalna. Ne osjećam ljubomoru na trudničke trbuhe drugih žena, ni na dolazak malih ljudi u živote mojih prijatelja i obitelji. Baš naprotiv. Ponekad mislim da je teže drugima reći mi radosne vijesti nego što je to meni teško prihvatiti.

Ja ne želim živjeti u gorčini zato što moj život ne ide baš onako kako sam si ja, odnosno kako nam je društvo predvidjelo. Neki to mogu shvatiti, neki ne mogu... Živim i sretna sam.

Možda jednostavno meni nije suđeno... Iako, tko zna što mi nosi budućnost.