Kako osjećaji iz naše prošlosti utječu na naš život

Piše: Tomislav Senečić, predavač u programu Svjesno roditeljstvo i voditelj Centar za integrativni razvoj • cir.hr

U našoj bazičnoj prirodi postoji emocionalno-psihološka zadanost slična onoj biološkoj. To znači da imamo razvojni put od začetka života do realizacije naše pune zrelosti. Na tom razvojnom putu prolazimo kroz niz faza i podfaza koje moramo savladati kako bi napredovali motorički, kognitivno i emocionalno. Prolaskom kroz svaku od tih faza susrećemo niz prepreka koje nam često aktiviraju strah ili frustraciju. To može biti prelazak iz puzanja u hodanje ili savladavanje tobogana u parku. S obzirom na to da sve te prepreke izgledaju u početku veće od nas, od iznimne je važnosti da naši primarni skrbnici budu prisutni kao podrška. U procesu podržavanja djeteta da savladava prepreke i kroz njih raste jedan od ključnih faktora jest strpljenje.

Naše ostale ego funkcije se nastavljaju razvijati, a dio naše psihe ostaje zaglavljen i fiksiran upravo u onom mjestu gdje smo zapeli. Pošto postoji prirodna zadanost i potreba za dovršenjem našeg procesa sazrijevanja mi tu našu nedovršenost prenosimo u odraslu dob i pokušavamo je dovršiti kroz partnerske odnose, seksualnost i fantazije, profesionalno i društveno okruženje.

Najčešći primjer

Jedan od najčešćih primjera je da od svojih partnera tražimo upravo ono što nam roditelji nisu dali na način koji nam je bio potreban. Tu govorimo o osjećaju nedostatka ljubavi koji onda ultimativno tražimo od naših partnera. Tražimo ih da nas vole na upravo onaj način kako su nas trebali voljeti naši roditelji. Naravno da nam drugi odrasli ljudi ne mogu nadomjestiti ono što nam je bilo potrebno u djetinjstvu i tu se otvara prostor za kreiranje sukoba u našim odnosima. Temelj svih sukoba u našoj kasnijoj dobi je upravo emocionalna regresija u nedovršena mjesta koja pokušavamo dovršiti u odrasloj dobi. U poslovnom okruženju možemo nesvjesno tražiti potvrdu i priznanje koje možda nikada nismo dobili od naših primarnih skrbnika. Ta nedovršena mjesta nesvjesno su aktivna i aktivirana tijekom cijelog našeg života. Posebno se aktiviraju kada smo pod određenim emocionalnim pritiskom. Određene vanjske okolnosti koje nazivamo okidačima u kratko vrijeme nas emocionalno vraćaju u vlastitu prošlost. Iako smo odrasli mi emocionalno ulazimo upravo u onu dob kada smo povrijeđeni ili nedovoljno dobro zbrinuti. Limbički dio našeg mozga koji drži stara emocionalna sjećanja postaje aktivan i mi usprkos svijesti da smo ovdje i sada emocionalno postajemo djeca.

Emocionalno zarobljeni

Važnost ovih spoznaja o emocionalnoj regresiji govori nam da ako ne osvijestimo našu psihološku strukturu ostajemo emocionalno zarobljeni u našoj prošlosti kontinuirano pokušavajući dovršiti i ispraviti ono što se nekad odvijalo krivo.

S obzirom na to da život nudi veliki broj mogućnosti za naš razvoj, rast i sazrijevanje, zarobljenost u regresivnom stanju naše prošlosti limitira mogućnost istinskog doživljaja života onakvog kakav on uistinu jest. U takvoj vrsti regresije mi emocionalno reagiramo samo na one događaje koje sliče na iskustva iz naše prošlosti i tako ostajemo zarobljeni u njoj.

I što onda

U pokušaju dovršenja i iscjeljenja mjesta u kojima smo emocionalno zapeli, od svijeta najviše tražimo osjećaje koji potvrđuju našu vrijednost. U partnerstvu tražimo ljubav i poštovanje,a u poslovnom i društvenom okruženju moć i priznanje. Ako to ne dobijemo najčešće propadamo u užas osjećaja bezvrijednosti. Taj užas dobiva na snazi jer iza toga stoji snažno nesvjesno uvjerenje da ako sam bezvrijedan neću dobiti ljubav i umrijet ću. Iako to za odraslu osobu može zvučati apsurdno, dijete to doživljava kada osjeća da ne dobiva ljubav. Osjeća se bezvrijedno i iz tog mjesta kasnije pokušava izgraditi osjećaj vrijednosti na razne načine. Pokušava biti uspješno, kompetentno te će forsirati svoje talente kako bi izgradilo sliku vrijednosti o sebi. U podlozi uvijek tinja strah da ću propasti u vrtlog bezvrijednosti i da će život za mene biti gotov. Iz tog straha ljudi najčešće brane svoj "ugled", društvenu sliku o sebi, boje se prekida i napuštanja u odnosu, gubitka posla i društvenog statusa. Ispod svega je duboki dječji strah od bezvrijednosti i gubitka ljubavi. Iz tog mjesta imamo krivo uvjerenje da moramo biti nešto posebno, bolje i vrjednije od drugih. Takvu izgrađenu kompenzaciju onda kasnije moramo braniti, a za to je potrebna veliki količina energije.

Važnost prihvaćanja sebe

Izlaz je u osvještavanju naših dječjih nedovršenih mjesta i njihovom pravodobnom prepoznavanju. Moramo razviti suosjećajnog promatrača koji je aspekt odraslog Ja i koji može zbrinuti naš aktivirani dječji nezreli dio. Za to je potrebno vrijeme i ozbiljan rad na sebi. Dobro bi bilo uključiti se u psihoterapijski ciklus, individualni ili grupni kako bi pokrenuli proces dovršenja i emocionalnog sazrijevanja.

Prije toga moramo uz pomoć dotaknuti mjesto užasa bezvrijednosti i spoznati da se u stvari ništa strašno neće dogoditi. U konačnici ćemo dobiti sebe onakvima kakvi zaista jesmo, a ne kakvi mislimo da bi trebali biti.