Neki dan sam pročitala članak na jednom portalu o studentima čiji roditelji toliko aktivno prate njihov život da kontaktiraju profesore, administraciju, pa čak i rješavaju probleme koji bi inače trebali biti u odgovornosti odraslog djeteta. Jedan je fakultet morao uputiti apel roditeljima da prestanu komunicirati s administracijom i profesorima. Iskreno, ovakve situacije mi nisu nimalo normalne, i vjerujem da ih čini samo manji broj "zabrinutih" roditelja u Hrvatskoj, odnosno kao u spomenutom primjeru u Zagrebu.
Iz vlastitog iskustva, tema mi je dobro poznata, jer sam često i sama, kao roditelj, svjedočila i slušala priče o tome kako su majka ili otac prekomjerno intervenirali u život svoje djece - prijetili su profesorima, koristili svoje titule i pozicije, pa čak i ucjenjivali kako bi riješili probleme umjesto njih. No sada je riječ o drugom kontekstu, akademskom obrazovanju i samostalnosti koju ono zahtijeva, što mi je osobno još neshvatljivije.
Šok i nevjerica
Kao roditelj, ali i netko tko se profesionalno bavi mentalnim zdravljem, osjećam potrebu staviti na papir svoja razmišljanja i iskustva. Slične priče čujem i od svojih klijenata, koji opisuju roditelje koji se umiješaju u gotovo svaki aspekt života svoje djece - od odabira fakulteta, s uvjerenjem da "mama zna što je najbolje za mene", do stalnog pritiska da postignu izvanredne rezultate, bez obzira na posljedice po njihovo mentalno zdravlje. I onda se čude kada dijete ili mlada odrasla osoba razvije anksiozni poremećaj ili se okrene različitim oblicima ovisnosti. Takva dinamika prekomjernog uplitanja, koja često poprima oblike patološke kontrole, uvijek mi je bila neshvatljiva.
Cilj mog osvrta nije osuđivanje roditelja, nego osvještavanje obrazaca ponašanja koji, iako često iz najbolje namjere, mogu imati dugoročne i duboke posljedice na emocionalni i psihološki razvoj mladih. U nastavku ću objasniti zašto je važno prepoznati ove obrasce i kako mogu oblikovati život i samopouzdanje djece i mladih.
Kontrola ili zaštita? Kad roditeljska uključenost ograničava razvoj
Iz iskustva roditelja, čije dijete studira u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i kroz dugogodišnje promatranje i druženja s drugim roditeljima tijekom školovanja u Hrvatskoj, primijetila sam da se često ponavljaju vrlo slični obrasci ponašanja. Neki roditelji kontinuirano interveniraju u život svoje odrasle ili skoro odrasle djece, i to ne zbog stvarne potrebe da im pomognu, nego zbog duboke unutarnje nesigurnosti, anksioznosti i često patološke potrebe za kontrolom. U njihovim očima, ovakva stalna uključenost djeluje kao zaštita, no u stvarnosti ograničava razvoj samostalnosti i kompetencija. Iako kod nekih roditelja postoji i podsvjesna namjera da olakšaju život svojoj djeci, takvo ponašanje često proizlazi iz vlastitih nerealnih očekivanja i snažne povezanosti osjećaja vlastite vrijednosti s djetetovim uspjehom.
Za roditelja, stalna kontrola može biti umirujuća, jer daje iluziju sigurnosti i osjećaj da život i uspjeh djeteta drži pod kontrolom. No za dijete efekt je suprotan: razvoj sposobnosti samostalnog donošenja odluka stagnira, učenje iz pogrešaka je ograničeno, a oslanjanje na vanjsku potvrdu postaje norma.
Mladi koji usvajaju ovakve disfunkcionalne obrasce često razvijaju smanjeno samopouzdanje, strah od pogreške i teškoće u preuzimanju odgovornosti, što dugoročno utječe ne samo na akademski i profesionalni razvoj, nego i na sve ostale aspekte života. Prije svega, ovakvi obrasci ozbiljno narušavaju psihičko i mentalno zdravlje: mnogi pokazuju simptome anksioznosti, depresije ili pribjegavaju maladaptivnim mehanizmima obrane, poput agresije, povlačenja ili emocionalne nestabilnosti.
Tome u prilog govore i recentna istraživanja u Hrvatskoj, koja jasno pokazuju ozbiljnost ovog problema: više od četvrtine mladih pokazuje simptome anksioznosti, dok preko trećine pati od depresivnih simptoma, a većina još uvijek ne traži potrebnu stručnu pomoć, iako osjećaju da im je potrebna. Ovi podaci jasno pokazuju koliko duboko i dugoročno takvi obrasci roditeljske kontrole mogu utjecati na mentalno zdravlje i životne kompetencije mladih (izvor: projekt P.R.O.T.E.C.T., 2025, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu).
Utjecaj na emocionalni i psihološki razvoj
Posljedice prekomjerne uključenosti roditelja posebno su vidljive u emocionalnom i psihološkom razvoju djece i mladih. Kada odrasli stalno rješavaju probleme umjesto njih, mladi gube osjećaj vlastite kompetencije i povjerenja u vlastite procjene. Svaka odluka, pa čak i naizgled mala, poput odabira teme za seminarski rad ili rokova za predaju zadataka, postaje izvor tjeskobe, jer nisu imali priliku razviti samostalno prosuđivanje i preuzimanje odgovornosti. S vremenom se razvija kronična nesigurnost i ovisnost o vanjskoj potvrdi. Samopouzdanje stagnira, sposobnost samostalnog odlučivanja se ne razvija, a strah od neuspjeha postaje stalni pratitelj. Socijalno, mladi često traže odobrenje drugih i izbjegavaju konflikt, što otežava uspostavljanje ravnopravnih odnosa s vršnjacima, kolegama ili autoritetima, te im može biti teško jasno izražavati vlastite potrebe i stavove.
Dodatno, nesposobnost da se nose s frustracijom i emocijama može kod nekih rezultirati agresivnim ponašanjem, manipulacijom ili iživljavanjem nad drugima. Neki mladi, frustrirani stalnom vanjskom kontrolom, počinju iskaljivati ljutnju na vršnjacima ili kolegama, a u težim slučajevima mogu razviti poremećaje ličnosti, kroničnu anksioznost ili depresivne simptome. Dugoročno, trajna nesigurnost i neizgrađeni emocionalni resursi povećavaju rizik od ozbiljnijih psihičkih poteškoća i otežavaju uspostavu zdravih životnih i profesionalnih odnosa.
Jedan od ključnih nedostataka ovakvog odgoja jest zanemarivanje razvoja kritičkog razmišljanja, odnosno vještine od suštinske važnosti za samostalno prosuđivanje, rješavanje problema i izgradnju emocionalne otpornosti. Hrvatski školski i akademski sustav često ne pruža dovoljno poticaja za razvoj ove sposobnosti, pa mladi nisu naviknuti preispitivati informacije, analizirati situacije i donositi samostalne odluke, što dodatno otežava suočavanje s izazovima u odrasloj dobi.
Djeca i mladi koji odrastaju u okruženju pretjerane roditeljske kontrole i nedostatka autonomije intenzivnije doživljavaju frustracije, neuspjehe ili neočekivane promjene, jer nisu imali priliku razviti unutarnje resurse i emocionalnu stabilnost. Dugoročno, to može otežati njihovu prilagodbu u akademskom i profesionalnom životu, ali i u osobnim odnosima, ostavljajući dubok trag na psihološkom razvoju i sposobnosti da samostalno donose odluke, što se na kraju neminovno odražava na kvalitetu njihova života.
Profesionalni i akademski izazovi u akademskom okruženju
Iz roditeljskog iskustva jasno vidim koliko se pristup samostalnosti u akademskom okruženju razlikuje od onoga na što smo navikli u Hrvatskoj. U Ujedinjenom Kraljevstvu, primjerice, od studenata se očekuje da sami komuniciraju s profesorima, rješavaju administrativne izazove i preuzimaju potpunu odgovornost za vlastiti akademski razvoj. Svaka intervencija roditelja bila bi potpuno nepojmljiva. Studenti bi se gotovo stidjeli da netko pokušava riješiti njihove probleme umjesto njih, a takvo ponašanje smatralo bi se nepotrebnim uplitanjem u njihov život.
Slična iskustva dijele i prijateljice čija djeca studiraju u Nizozemskoj i Njemačkoj, dakle svuda gdje se potiče samostalnost, roditeljsko uplitanje smatra se izvan granica prihvatljivog i gotovo šokantnim. Ovo jasno pokazuje koliko prekomjerna uključenost roditelja, koja u Hrvatskoj često prođe neopaženo, u takvim akademskim okruženjima djeluje potpuno neprirodno i nepotrebno.
Ovakav kontekst snažno naglašava važnost razvijanja kritičkog mišljenja, sposobnosti samostalnog prosuđivanja i rješavanja problema. Nažalost, hrvatski školski i akademski sustav
često ne pruža dovoljno prostora za razvoj ovih vještina, što vodi do osiromašenja kompetencija koje danas čine temelj emocionalne inteligencije i profesionalne samostalnosti. Studenti koji odrastaju u okruženju koje im dopušta da preuzmu odgovornost razvijaju ne samo samopouzdanje, već i emocionalnu otpornost, sposobnost donošenja odluka i vještine rješavanja problema – kompetencije koje su ključne ne samo za uspjeh na fakultetu, nego i za zdravu, zrelu odraslu dob.
Zašto ovo nije osuđivanje roditelja
Kada govorimo o roditeljskom uplitanju, važno je istaknuti da cilj nije osuđivanje, već razumijevanje pozadine i posljedica takvih ponašanja. Mnogi roditelji interveniraju u život svoje djece iz ljubavi, brige i straha, i te emocije same po sebi nisu problem. Ono što želim naglasiti jest važnost svjesnog roditeljstva i prepoznavanja granice između brige i kontrole. Briga i ljubav trebaju ići ruku pod ruku s dopuštanjem autonomije i prostora za pogreške. Ponekad je najveći izraz ljubavi pustiti dijete da pogriješi i uči iz vlastitih iskustava, znajući da smo tu kada je potrebno. Samo kroz takav balans djeca mogu razviti emocionalnu otpornost, samopouzdanje i sposobnost donošenja vlastitih odluka, ali i vještine koje će im pomoći da se uspješno nose s akademskim, profesionalnim i životnim izazovima.
Granice brige i slobode
Balans između brige i slobode nije lak, ali je ključan za razvoj djece i mladih. Roditelji koji osvijeste vlastite obrasce prekomjerne kontrole i odluče raditi na sebi, prepoznajući svoje strahove, nesigurnosti i naučene reakcije, omogućuju svojoj djeci da odrastaju u samostalne, odgovorne i emocionalno snažne osobe. Prava briga nije u preuzimanju kontrole, već u podršci koja osnažuje, a ne sputava; u ljubavi koja dopušta slobodu, a ne stvara ovisnost.
Terapeutski rad na sebi za roditelja je čin duboke odgovornosti, prema djetetu, ali i prema vlastitom mentalnom zdravlju, jer oslobađa prostor od stresa, straha i anksioznosti, stvarajući temelj zdravijeg obiteljskog života.Kada roditelj osvijesti svoje unutarnje obrasce i radi na njima, učinak se multiplicira jer dijete tako stječe prostor za rast i samostalnost, a cijela obitelj gradi zdravije, harmoničnije emocionalno okruženje.
Mirela Rasic Paolini, specijalistica za mentalno zdravlje i holistička terapeutkinja
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....