Da diše. I svaki dan maksimalno iskoristi - to je jednostavan životni plan 35-godišnje Jelene Dominković, koja je 2017. dobila nova pluća i novu priliku za život.
Da uživa sa svojom zaručnicom, obitelji i prijateljima - plan je 28-godišnjeg Duje Čelića koji je dobio novi bubreg 2021.
Ništa materijalno, samo obične i neopipljive, a opet najbitnije stvari priželjkuju ljudi koji su bili na rubu smrti. Njih dvoje su prošli zdravstvene izazove i probleme koji zvuče zdravim ljudima kao nemoguća misija, a opet razgovor s njima je kao terapija pozitivnom energijom.
Transplantacija pluća
- Kao dijete sam često imala upale pluća, a potom mi je s 11 godina u Zagrebu u Klinici za dječje bolesti postavljena dijagnoza cistične fibroze. Iako nema lijeka postoji terapija koja može ublažiti simptome i spriječiti pogoršanje bolesti. Jedan period života kad sam upisala srednju medicinsku školu u Dubrovniku i poslije studirala u Zadru - živjela sam donekle normalno. Jer tu bolest inače prati kronični kašalj koji vas ometa u svakodnevnom funkcioniranju. Ima i dosta terapije - inhalacije, drenaže prsnog koša pa kada bi se preskočila fizikalna terapija to se itekako osjeti - priča Jelena Dominiković koja živi u mjestu Otrić-Seoci u Dubrovačko-Neretvanskoj županiji.
No, kako je odrastala, bila je vidljiva progresija bolesti, nije smjela raditi nikakvu fizičku aktivnost i imala je strašnu glad za zrakom, a 2016. postala je potpuno ovisna o kisiku i 24 sata dnevno morala je biti priključena na bocu s njime. Bio je to trenutak kad se pacijenta vodi prema transplantaciji pluća.
- Krenula je moja obrada na Jordanovcu - tada se radila transplantacija u suradnji Hrvatske i Austrije, bila sam prihvaćena kao kandidat za transplantaciju i stavljena na listu. Ali morala sam se preseliti živjeti u Zagreb dok sam bila na aktivnoj listi čekanja, kako bi bila blizu klinike. Bilo mi je jako teško, shvaćala sam da je bolesti u terminalnoj fazi i da nema druge opcije liječenja ako želim živjeti. Ali nije bilo ni puno vremena za plakanje. Morala sam krenuti u akciju da se nađe smještaj, jer u Hrvatskoj nema dovoljan broj stambenih prostora u vlasništvu udruga koje mogu osigurati ljudima vam Zagreba smještaj. To fokusiranje na rješavanje tekućih problema, izgledalo mi je kao svijetlo u tunelu, jer vas podsjećaju da ste živi i da se nešto događa. Da valjda nije sve uzalud. Netko više neće živjeti, ali ja ću dobiti drugu priliku za život. Ovisite o odluci nepoznatih ljudi koji će darovati organ nekog svoga i to izaziva strahopoštovanje. Ali daje i ogroman motiv da ne smije odustati, da se mora ići dalje - priča Jelena koja je na aktivnoj listi bila od 2016, a transplantacija je obavljena u Beču 2017.
Napokon, dopustila sam si suze
Trenutak kad je saznala da je pronađen donor, bio je jedan od tri koja su obilježila njen život.
- U njima pronalazim snagu kad mi je teško dalje. Prvi je kad sam odlazila iz obiteljske kuće, ujutro je po mene došao sanitet, mama je cijelo vrijeme bila uz mene i nas dvije smo cijeli život spremile u jedan kofer. Nisam znala hoću li se vratiti i kako će sve proći. Drugi je bio poziv u pola osam ujutro koji sam dobila od liječnika koji je transplantacijski koordinator koji mi je rekao da imaju pluća za mene. Tada mi se vrtjela samo jedna misao po glavi- ja ne smijem plakati! Jer netko nema ni nadu da će proći dobro, a ja imam nadu i idem u Beč po drugu priliku za život. Taj osjećaj da netko negdje plače za nekim svojim koga više nema, ali je pronašao snagu za doniranje organa i spašava život nepoznatoj osobi su mi bili i tuga i sreća i bol i motivacija da ne odustajem. Ako preživim krenut ću razmišljati drugačije i preispitati prioritete, jer najbitnije je samo živjeti ovaj život - iskreno priča Jelena.
Treći trenutak bio je povratak doma, kad si je napokon dopustila suze - i sreće i tuge. Beskrajno je zahvalna svojoj majci koja je cijelo vrijeme bila uz nju, ali i donoru.
- Donori su potpuno anonimni, ne dijele se informacije o njima. U početku me zanimalo od koga sam dobila pluća i iz koje države, ali nakon nekog vremena shvatila sam da tko god da je ta osoba bila i što god radila - ja sam dobila drugu priliku za život. I svaki dan sam zahvalna - kaže Jelena koja se nakon godine dana vratila i svom poslu u medicinskoj školi Dubrovnik, gdje je nastavnica stručnih teorijskih sadržaja, medicinska sestra i tehničar opće njege.
Danas je njen život u potpunosti promijenjen jer više nema ograničenja. To što može otići na kavu, a da sa sobom nosi bocu za kisik, za nju je sloboda. Prihvatila je ono što ne može promijeniti, stavila svoje zdravlje na prvo mjesto.
- Kad prođete suočavanje sa smrću, promijene vam se prioriteti. Drugu priliku koju sam dobila ne shvaćam olako. Jer dobro se sjećam kako sam samo priželjkivala - eh, da mi je barem da se sad mogu ići spremati za posao - rekla je Jelena.
Ljudima koji prolaze kroz teške dijagnoze ili čekaju transplantaciju poručuje da surađuju s liječnicima i da slušaju njihove upute, jer je ta suradnja jako važna. Unatoč bolesti, sugerira da ne zaborave pronaći sreću u danu, u nekim malim stvarima. Neki put se one čine male, ali su jako važne.
Imamo vrhunske liječnike
Njoj je cijeli tim bio izvrstan i smatra kako su je u bolnici na Jordanovcu gledali kao osobu, a ne kao dijagnozu, te je njeno iskustvo samo pozitivno, te smatra kako imamo vrhunske liječnike i medicinske sestre i timove po pitanju transplantacija.
- Primjerice cijelu papirologiju odlaska u Beč na transplantaciju i sve oko redovitih kontrola rješavao je tim na Jordanovcu. Meni je u to neopisivo pomoglo, ne znam kako bih to sama - iskrena je Jelena koja dodaje kako joj je jednostavan plan u životu da samo diše i živi punim plućima.
Htjela bi i pokrenuti rješavanje pitanja smještaja za pacijente kojima je potrebna transplantacija, ali žive izvan Zagreba koji je glavni centar.
- U ovoj inflaciji i poskupljenju, kad još morate plaćati smještaj ili uopće putovati na kontrole u drugi grad, to je ogromno financijsko opterećenje za pacijente. Osobito za one koji ne mogu raditi li oni koji su u mirovini. Moja je želja da se izgradi stambena zajednica koja bi vodila brigu i skrb o pacijentima - kaže.
Prva transplantacija bubrega s četiri mjeseca života
I 29-godišnji Duje Čelić dolazi iz manjeg grada i trebao je redovito putovati na preglede.
- Moja priča započinje već prije mog rođenja, jer su mojoj majci rekli kako ću imati problema s bubrezima - započinje Duje, koji živi u Metkoviću. Prvi bubreg izvađen mu je već s četiri mjeseca i živio je samo s jednim sve do 2021. godine. Liječnici su rekli kako će do 12. godine završiti na dijalizi, ali on je uspio izdržati sve do 10 mjeseci prije transplantacije.
- Bio je to šok kad sam saznao da idem na transplantaciju. Koliko god to očekujete i to je dobra vijest, nije ti svejedno. Išao sam na dijalizu u to doba dva puta tjedno u Metkoviću i to je nešto što vas potpuno iscrpljuje fizički i psihički. Svi su pazili na nas i sve je to u redu, ali ne možeš ništa, iscrpljen si, umoran, bezvoljan - priča Duje, koji u to vrijeme nije mogao niti raditi.
- Napravio sam sve obrade u Splitu i potom mi je u Zagrebu na Rebru presađen bubreg u lipnju 2021. godine. Trudio sam se od prvog dana vježbati i barem malo hodati kako bi mi bubreg “sjeo” na mjesto. Nalazi su bili sve bolji, ali morao sam se vraćati u Zagreb na preglede, sve dok nisu otvorili tu mogućnost u Splitu. Kad je otvoren transplantacijski centar u Splitu, od tada se tamo liječim i to je izvanredan tim - priča Duje. Dodaje kako je transplantacija isto metoda liječenja - kao što je i dijaliza.
- Treba biti jako discipliniran. Da li mogu s nekim na piće, kad mogu goste, kad mogu početi tražiti posao, kad mogu šetati ili trčati - sve sam pitao svoje doktore. Propustio sam i bratovu svadbu jer su mi rekli da nije pametno ići. Danas živim normalno i ni u čemu ne pretjerujem. Sve jedem, ali ništa pretjerano niti začinjeno. Sve što nisam smio prije, sada mogu, ali u mjeri - kaže i dodaje kako je i bitno da se lijekovi piju u točno određeno vrijeme.
Disciplina je jedino što Duje poznaje
Iako za takav način života treba jako puno samodiscipline, on kaže kako to radi cijeli život i ne zna živjeti bez života i discipline.
- Tako nešto vjerojatno teže pada osobama koje su iznenada saznale da su bolesne. Velika je disciplina znati stati - kaža Duje i poručuje svima koji su na listi za transplantaciju da vjeruju u ljude koje ih vode.
- Teško je tako nešto prihvatiti, ali bolje je poslušati i pustiti stručnjacima da vas vode, reći im sve što vas tišti i ne raditi po svome. Isto tako psihološka pomoć je jako bitna - povjerava. Za njegovu obitelj i zaručnicu nakon transplantacije sve se promijenilo na bolje. Nema više dijalize i tolike brige, bitni su samo redoviti liječnički pregledi. Duje se osjeća zdravo i dobro i sljedeće godine planira svadbu sa svojom zaručnicom na koju će pozvati čak 500 gostiju.
Potpora obitelji i liječničkog tima je ključna
- Ne treba se predavati, ovdje jako puno psiha igra ulogu. Imao sam sreću da imam odličan liječnički tim i sestre i nikada nitko nije bio loše volje. Dizali su me iz ponora kad sam tonuo i oni i moja obitelj i djevojka. U trenutku kad sam išao na transplantaciju bio sam potpuno smiren - evo kao što sada pričam s vama - otkrio je i dodao kako je najlakše pričati o negativnom, dok se on odlučio fokusirati samo na pozitivno.
Donori i prilika za novi život
Jelena i Duje jedni su od mnogih preživjelih zbog čina darivanja organa. Uz to, vrijedan je podatak da je Hrvatska jedna od vodećih zemalja u svijetu u području darivanja i presađivanja organa. U 2024. godini ostvareno je 32 darivatelja na milijun stanovnika što našu zemlju svrstava u vrh svjetske medicine u transplantacijskom i donacijskom dijelu.
Dan darivanja organa je i prilika za javnu zahvalu svim darivateljima i njihovim obiteljima te za solidariziranje s onima koji čekaju na presađivanje organa i tkiva, ističe Petra Sučić, predsjednica Hrvatske udruge dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika (HUDT).
- U Hrvatskoj, zahvaljujući predanom radu stručnjaka i sustavu temeljenom na solidarnosti, imamo jedan od najboljih programa darivanja i presađivanja organa u Europi. No bez donora, sustav ne bi postojao. I zato posebno odajemo počast svim donorima i njihovim obiteljima. U trenucima najveće tuge i boli, odlučili ste drugome dati priliku za život. To je hrabrost koju ništa ne može nadomjestiti. Ne smijemo zaboraviti ni žive donore, koji svjesno i dobrovoljno odlučuju donirati organ bliskoj osobi. Njihov čin govori o dubokoj povezanosti, ljubavi i odgovornosti prema drugome. Brojni naši članovi žive upravo zahvaljujući članovima obitelji koji su prošli sve pretrage i odlučili pokloniti bubreg - dar koji ne spašava samo tijelo, već obnavlja i duh - kaže Petra.
Ona je i sama prošla sve ono kroz što prolaze pacijenti, od dijalize do transplantacije bubrega. To ju je iskustvo duboko obilježilo i potaknulo da svoje znanje i iskustvo stavi u službu onih kojima je podrška najpotrebnija.
Danas, zahvaljujući medicini, ističe Sučić, moguće je živjeti kvalitetno s dijalizom i transplantacijom.
- Život ne prestaje s dijagnozom već dobiva novo značenje - ohrabruje i dodaje da je zadatak Udruge pružiti ljudima prave informacije, empatiju i psihološku podršku.
- Kada pacijenti znaju da nisu sami, kada razgovaraju s nekim tko ih razumije, strah se znatno smanjuje. Svaki naš član, svaki transplantirani pacijent, živi zahvaljujući nečijoj nesebičnosti. Iza svakog transplantiranog organa stoji priča o velikom gubitku, ali i o još većoj ljudskosti - zaključuje Petra i poziva građane da se informiraju i razgovaraju sa svojim bližnjima o donaciji organa. - Jedan ‘da‘ može promijeniti nečiji svijet i spasiti nečiji život.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....