Ana Kolar. FOTO: Pavle Letić
više ne

Iskrivljena slika vlastitog tijela nije ni mene zaobišla... Godinama sam patila i mrzila svoje bokove

S koliko godina ste se počele kažnjavati jer ste nešto loše pojele

“Kako biste odgodili glad popijte jednu do dvije čaše vode ili pojedite jabuku.“

„Za sagorjeti dva reda čokolade treba laganim tempom trčati oko pola sata.“

„Narančina kora na bedrima je manje vidljiva ako dnevno popijete minimalno dvije litre vode.“

„Ujutro, čim se probudite najbolje je popiti čašu tople vode s iscijeđenim jednim limunom.“

To su samo neki od „savjeta“ koji su mi se urezali u mozak prije moje srednje škole, dakle prije 20-ak i više godina. Nije to bilo nikakvo internetsko ludilo, bili su to standardni časopisi, a nekad i obične TV reklame upitnih proizvoda za mršavljenje i oblikovanje tijela.

Ima me u bokovima

Bila sam normalne građe, dapače, nikad borila bitku s kilogramima, uvijek jako aktivna i nikad u životu nisam imala šlauf na trbuhu čak i kad bih imala pet kila više od svoje idealne kilaže. Tako sam građena, sve ide u „guzu“ i bokove, reklo bi se, a u trbuh i rebra niti 10 posto onog što ode ispod kukova. No, odrasla sam u vrijeme kad su se ovi gore napisani savjeti mogli čuti i vidjeti na svakom koraku jer je svijetom vladala Kate Moss, naše estradne zvijezde su nerijetko bile pothranjene, a navečer se gledala Ally McBeal i Prijatelji iako se nije spominjalo ono što je očito, a to je da su sve žene u tim serijama bile neprirodno mršave. I sve smo takvima htjele biti, imale 10, 20 ili 30 godina s ili bez problema s kilogramima. Ja sam oduvijek znala da me ima u bokovima i oduvijek je bio problem pronaći traperice u koje stanem, a da mi u struku ne stane još barem jedno biće moje dobi. Smetalo me što nisam tako mršava u nogama i davnih dana sam ih počela skrivati, mrziti, gnječiti i masirati kremama, štipati kožu kako bi potaknula cirkulaciju, ishodavati na desetke tisuća koraka i prije pametnih satova i aplikacija, piti i po 3-4 litre vode dnevno u dobi od 15-ak godina kako bih, opravdavala sam sebi, „ispišala masnoću i celulit“. Neke stvari su imale efekta i nisu svi savjeti bili toliko loši, no ono što je ostalo jest mržnja i stav prema tim mojim nogama i bedrima i nezadovoljstvo što nikad nisam i neću biti tankih nogu kao Jennifer Aniston. Negdje na prijelazu iz jednog milenija u drugi pojavile su se Shakira, J.Lo i Beyonce koje su, nama guzatima, odagnale barem nakratko muku s odjećom i slikom o sebi. Postale su globalno seksi pa smo i mi sebi samima konačno mogle reći: „Hej, pa ovako bi žena trebala izgledati!“.

Začarani krug debljine

Iako su desetljećima ranije svijetom žarile i palile Sofia Loren i Merlinka koje su bile sve samo ne mršavice, mi smo se vodile onim aktualnima, pa makar to bile Claudia Schiffer ili već spomenuta Moss i mnoge potpuno nedostižno mršave žene. Svašta sam isprobavala, ali opet ne toliko drastično kao neke koje poznajem, nisam nikad vodila neku striktnu dijetu i brojala svaki gram i kaloriju, ali jesam gladovala iza 18h i prije nego se to zvalo intermittent fastingom. Večera je nerijetko bila voda i iscrpljivanje i polučilo bi neke rezultate iako bi, kužite već, noge i bokovi ostali. Ruke su mi znale biti kao dva štapića, ključne kosti bi se s Trga bana Jelačića vidjele već iz Praške, a koraci su se brojili i gomilali. Negdje tim trnovitim putem mozak je počeo uvjetovati tako da bih si dopuštala zalogaj ako odrolam Jarunom 10 krugova (60 km otprilike) ili ako sam jučer pojela burek pa ću danas umjesto na jedan, ostati na dva treninga. I tako stalno, nikad se taj mozak nije mirio s činjenicom kakve sam građe i kako tijelo funkcionira s kojom namirnicom i zašto. Kasnije sam postala fitness trenerica ne zato što sam htjela nastaviti taj očiti poremećaj prehrane i potpunu body dismorfiju nego jer sam jednostavno u tome uživala i bila odlična. No, fitness svijet je za poremećaje prehrane i iskrivljenu sliku o tijelu plodno tlo kao slastičarnica za dijabetes. Teško je, pogotovo kad si mlad i zelen, ne dobiti barem neki poremećaj i ne poskliznuti se barem malo na egotripnost u tom poslu.

Nije tajna da svatko od nas voli gledati sebe i voli vidjeti rezultate u ogledalu, to je vrlo normalno i ljudski, no ono što nije jesu ekstremi, a ja sam (i mnogi drugi su) u taj svijet ušla već iskrivljenom slikom vlastitog tijela i što i kako bi se trebalo hraniti. S godinama su se stvari mijenjale, kako u tom tako i u mom svijetu, srećom, na bolje. Prihvatila sam te svoje bokove, ali prihvatila sam i da hrana, unatoč tome što je se i danas reklamira parolama „Proteinski snack zbog kojega nećete imati grižnju savjesti!“ nije neprijatelj ni nešto čega se treba bojati. Hrana je bogatstvo koje nemaju svi i ona nam treba kao što nam trebaju zrak, voda i san. Istina jest da je jako malo točnih informacija na internetu, ako se ne zna guglati i čitati, kao što je i jako puno nekvalitetne hrane dostupno cijenom pa nerijetko to bude začarani krug debljine i lošeg mentalnog stanja.

Dva desetljeća nakon što je moj mozak krenuo analizirati sve što u sebe unosim i uvjetovati mi da ZASLUŽIM neku hranu, počela sam odustajati od toga odnosno rješavati se svog krivog odnosa s hranom. Ne treba zaslužiti hranu isto kao što ne treba zaslužiti ljubav jer smo s ove strane zemlje kako bismo bili voljeni i siti. To ne znači da ću se prejedati, jer i toga je znalo biti, nego da ću, možda i prvi put u svom životu dati si da pojedem što moje tijelo traži iako će moj mozak po navici reći da je to loše, procesuirano, masno ili kalorično. Bitno je, a jako je teško postići i još to učim, razlučiti što je ono što mi traži mozak, a što tijelo jer potonje te neće odvesti u mučninu, a vjerojatno ni u probleme s kilogramima dok bi mozak mogao biti poguban pod utjecajem šećera ili pak pod potpunim inženjeringom i prevelikom disciplinom gdje si svjesno od usta oduzimaš kako bi nešto postigao. Znam kako je, godinama sam tako patila i, iskrena da budem, ne da mi se više biti u takvom odnosu sa sobom, svojim bedrima, a bome ni svojim želucem.

Uskoro će krenuti milijuni programa za ljeto, za bikini, za plažu i gole noge, mnogi jako drastični kako bi se u malo vremena postiglo puno na vagi, slika u ogledalu će privremeno biti draža, ali, agresivnim i eliminacijskim pristupom budite sigurni da vas neće omašiti poremećaj prehrane ili neki drugi mentalni poremećaj poput anksioznosti. Sve, pa tako i mršavljenje, vježbanje i hranjenje, treba vašu svjesnost i nježnost, a bome i točnu informaciju. I, iz iskustva, najbolje se izgleda (sebi samima, a onda i drugima) kad ste zadovoljni u svojoj koži i glavi, neka vam to bude cilj, a ne ekstremno zategnuta bedra nauštrb mentalnog zdravlja i kvalitete života.

Do idućeg puta, čuvajte svoju glavu i želudac.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.

Linker
12. srpanj 2024 09:15