Ana Kolar

 Privatni album
probajte i vi

Dala sam da me se ‘gazi‘ i ‘siše‘, a onda sam napravila najbolju moguću stvar! I konačno prodisala

Nisam to naučila onda kad je trebalo, u najranijoj dobi, jer mi nitko na to nije ukazao ni tad, a ni puno godina kasnije

Mislim da sam riječ „granica“ i množinu joj prvi put čula u osnovnoj školi ili neposredno prije. Ne mogu reći sa sigurnošću no znam da je to riječ koju bih voljela da sam počela upotrebljavati i redovito čuti tamo negdje oko druge ili treće godine života.

Da, u školi smo naučili što su granice između zemalja, polja, nekog drugog teritorija. Pa zatim granice (kao linije) nekih geometrijskih likova i tijela. I tu priča prestaje, rekla bih. Tu je granica granicama kojih u stvarnom, ponajviše u onom intimnom svijetu ima jako, jako puno.

Riječ je to koju sam i sama krenula istraživati i o njoj učiti unazad par godina iz prostog razloga što ne znam postaviti granice. Granice koje mi trebaju da bih funkcionirala ponajviše za sebe, a onda i za druge i s drugima.

Nisam to naučila onda kad je trebalo, u najranijoj dobi, jer mi nitko na to nije ukazao ni tad, a ni puno godina kasnije. Sve dok nisu na redovni repertoar stigli napadaji panike i anksioznosti uslijed potpunog neimanja granica i prostiranja sebe pred drugima, omogućivši im da iskoriste baš sve što pružam i mogu dati, ja za granice nisam znala.

Sve dok se ispod nekih mojih tekstova nisu počeli pojavljivati jednaki komentari, slični kao jaje jajetu, da nisam „postavila granice“ nisam mislila da je to što sam emotivno iscrpljena i ispijena baš zbog toga što ih zbilja nisam znala postaviti.

Do trenutka dok se nisam suočila s time da je postavljanje granica za mene kao hipersenzibilnu (HSP) i traumama dosta oštećenu osobu zbilja krvav posao koji zahtjeva puno truda i vremena, dala sam da me se „gazi“ i „siše“. Da mi se ne da koliko zaslužujem i da se hranim mrvicama sa stola sve kako bi moje empatično i potpuno lišeno granica biće bilo relativno živo i, možda najvažnije od svega, u društvu neke osobe i/ili obitelji.

image
Privatni album

Blažene granice

Strah od napuštanja sam relativno rano osvijestila i nije mi ni stran ni nelogičan, jasan mi je korijen i potreba u mojem slučaju, no nisam više u mogućnosti gubiti sebe zbog tog straha. Jebeš ga, ne da nisam u mogućnosti, nemam želju više trpjeti kako ne bih bila sama i kako se netko ne bi našao uvrijeđen. Tu je ono, meni barem, možda i najbolnije mjesto kad shvatiš da te granice koje trebaš postaviti jednako diraju sve bez obzira tko su. Kad ti sjedne da je za tebe najbolje i nužno da kirurški odrežeš one koje bi rođenjem trebala voljeti i poštovati, tvoj svijet se mijenja. Prvo je patnja pomiješana sa strahom (strahom od osude, od napuštanja, od svađe, od svega navedenog), a onda, nakon perioda navikavanja i uživanja u tome da te se ne maltretira samo zato što, eto, plešeš onako kako im se ne sviđa, zrak koji udišeš počinje poprimati novi miris. Okus hrane kao da je intenzivniji nego prije. Tišina koju si toliko dugo htio nikad ljepše nije zvučala. Granice, blažene granice da budeš u miru sa sobom, da ne ideš u crveno ni zbog koga (osim možda vlastitog djeteta), da ne trošiš vrijeme na odnose koji ti ne donose ništa dobro.

I dalje ih učim postavljati. I dalje se ponekad izbrišu jer moj HSP, kao i svačiji, ne prestaje raditi pa mu se ponekad prepustim i zaboravim da su ti neki ljudi loši za mene jednako kao i neke aktivnosti ili drugi uvjeti. Nažalost, nisam neko zlopamtilo pa se tako iznova moram podsjećati gdje je kome i koliko mjesto u mom životu. Da barem jesam, ne bih toliko puta morala sve ispočetka, ali jebiga sad, tako je kako je. Postavljam granice, obnavljam ih svako malo, bojam im rubove kako bi se bolje vidjele i u mraku.

Do idućeg puta, čuvajte sebe i svoje granice.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.

Linker
19. lipanj 2024 08:00