SHUTTERSTOCK
Moje iskustvo

Biti roditelj djeteta u buntovnoj "NE" fazi može dovesti do ludila. Pogotovo ako ih imate troje, kao ja

Vaše dijete ne voli stalno slušati "ne", kao što to nikome ne bi bilo ugodno. Razmislite koliko puta u danu kažete: "Ne skači po krevetu", "Ne diraj daljinski upravljač", "Ne lupaj vratima"... To bi svakoga oneraspoložilo, a djeca će, kao što upijaju i kopiraju sve, upiti i takav način komunikacije i prije nego što se snađete, vratit će vam istom mjerom

Vjerojatno ima dana kad vam se čini da je jedino što vaše dijete govori "Ne!" Naravno, to je uobičajena i normalna faza među djecom vrtićke dobi i predškolcima, a "ne" se ponavlja gotovo neprekidno i vezano uz bilo koju situaciju. Bilo da je riječ o odijevanju, odlasku na spavanje, jedenju ili čak nečem što dijete voli, poput odlaska u park ili na sladoled. Svaka od tih situacija može dovesti do upornog, tvrdoglavog i nepokolebljivog - "ne". Vaše će donedavno tako milo i poslušno dijete svoje protivljenje možda izraziti šaptom, glasno ga viknuti ili samo odmahnuti glavom bez riječi. A vi ćete možda prvi put biti samo zbunjeni, a zatim ćete, kako se taj "ne" bude ponavljao danima i za svaku, pa i najmanju sitnicu, postati sve više nervozni, ljutiti, nestrpljivi, možda i sami na rubu plača... Da, prepoznajemo se svi u tim situacijama, naročito ujutro prije odlaska u vrtić ili prije spavanja ili tijekom obroka. Biti roditelj djeteta koje je u buntovnoj "ne" fazi vrlo je iscrpljujuće i teško, a ako ih je, kao u mom slučaju, dvoje u takvoj fazi istodobno, može vas dovesti do ludila.


Svađe pogoršavaju stvar

No, može se i s tim izaći na kraj uz uvjet da imate strpljenja i volje isprobati razne metode i pristupe i primijeniti malo lukave obrnute psihologije. Uostalom, stalni sukobi ne vode nikamo, nisu ugodni ni zabavni, a pokušaji da dijete navedete da učini nešto prisilom ili pretjeranom strogošću samo će za rezultat imati da se dijete osjeća uplašeno, bespomoćno, ljutito i uza sve to još prkosnije. A to sasvim sigurno nije ono što itko želi. Svađe ne vode nikamo, samo pogoršavaju stvar. Ja sam se s "ne" fazom suočila dosta kasno jer ju je stariji sin potpuno preskočio, a blizanke su u stanje kontinuirane pobune ušle tek s četiri godine. Bila sam šokirana jer Jan nikada nije imao buntovne ispade, a ako bi i rekao "ne", kad bih ga lijepo zamolila da nešto ipak učini, odmah bi pristao. Čak sam naivno sebi pripisivala zasluge kako sam ga divno odgojila, sve dok mi cure nisu pokazale zube i počele govoriti "ne" doslovno za sve. Jedna neće tu haljinu ili hlače, druga neće taj rajf iako je tražila da joj ga kupim, jedna neće prati zube, druga ruke, nijedna ne želi prati kosu, ne žele jesti ni ono što vole niti ono što ne vole, svako jutro druga ne želi izaći iz kuće ujutro ili leći u krevet navečer, jedna neće jaknu na -10, a druga neće kratke rukave iako je vani +30... Na prilično neugodan način shvatila sam da je Janova popustljivost stvar njegova karaktera više nego mog odgoja jer odgajala sam ih jednako, a rezultat je potpuno drugačiji. Objašnjavala sam, dogovarala se, pregovarala, kumila i molila svako jutro, a povremeno i planula jer bih izgubila strpljenje. Da, uspjela sam ih i na taj način navesti da poslušaju, ali uz suze, što me onda ostavilo jadnu i uzrujanu cijeli dan. To nije bilo ono što sam htjela pa bih se vrlo brzo vratila pregovorima i dogovorima.


Vještina "obrađivanja"

Nažalost, ta faza kod nas još traje i iako povremeno osjetim neodoljivu želju da nestanem negdje na godinu dana i vratim se kad budu malo razumnije i manje naporne, zapravo sam postala vrlo vješta u "obrađivanju" svojih blizanki da svoje "ne" pretvore u "da". U tome mi je pomoglo brdo korisnih savjeta koje sam pronašla, ali i činjenica da nikako nisam htjela postići poslušnost "pokazivanjem mišića". Ne sviđa mi se ideja da naređujem i mislim, a i uvjerila sam se u to, da lijepa riječ i pozitivan pristup puno brže dopiru do njih. I nekako im ostavljaju dojam da nisu "morale" poslušati nego da su to nekako "same htjele" napraviti. A onda se svi osjećamo bolje. I dalje mi se, iako rijetko, dogodi eksplozija kad ni jedna taktika ne pomogne, kad obje istovremeno ne popuštaju, kad moram nekamo stići ili sam preumorna. I drekom postignem što sam htjela. Ali onda mi je žao, nisam ponosna na sebe i na kraju se ispričavam. A one su time oduševljenje pa se i one meni ispričavaju što me nisu odmah poslušale. Računajući na tu njihovu osjećajnost ponekad, kad više ne znam što bih, samo tužno kažem: "Cure, ja se ne bih svađala, možete li mi pomoći da ne budem tužna i napraviti ‘to i to‘?" Tada odmah skoče i poslušaju, i meni je samoj nevjerojatno kako na to reagiraju te odmah odustaju od svakog "ne". Zašto se svemu protive?

- U periodu oko treće godine djeca doživljavaju najbrži razvoj mozga u životu, pri čemu se svake sekunde stvara zapanjujućih novih 700 neuralnih veza. Dio tog je i "ne" faza u kojoj djeca postaju mali ljudi sa svojim mislima i stajalištima. Tada shvaćaju da nisu samo naš "produžetak" i to je odvajanje nužno kako bi postali funkcionalne osobe - objašnjava obiteljska psihologinja Kathryn Smerling.


Testiraju granice

Koliko god to može biti iritantno, važno je shvatiti da je takvo ponašanje normalno jer tako djeca istražuju svoju samostalnost i ispituju granice. Treba imati na umu i to da djeca ponekad čine upravo to, testiraju koliko daleko mogu ići prije nego što izgubite živce zbog toga što se suprotstavljaju svakom vašem zahtjevu. Ponekad djeca to čine i iz jednostavnog razloga što čeznu za pažnjom pa ako osjećaju da je ne dobivaju dovoljno na pozitivan način, pokušat će to učiniti opiranjem. I sama sam primijetila da se onih dana kad sam u najvećoj gužvi i imam najmanje vremena za sve što bi one htjele od mene (igru, pažnju i slično), najviše suprotstavljaju i odbijaju sve. Moja me Neli u tome jednom prilikom zaista prosvijetlila. Nakon više od sat vremena pokušaja, molbi i navlačenja oko toga da odjene bilo što jer je odbijala apsolutno sve i htjela hodati samo u gaćicama iako je bila ciča zima, nemoćno sam sjela pored nje na pod u kuhinji gdje se trenutak prije bacila vičući "NE" na moju tko zna koju molbu da nešto odjene. Pitala sam je tužno: "Pa, dobro, Neli, zašto ne želiš baš ništa što predložim, čak ni da sama odabereš što ćeš odjenuti? Zašto si toliko ljuta?" Ona mi je kratko i jednostavno odgovorila: "Zato što hoću tebe". Podignula sam je i odnijela na kauč da se mazimo i u roku od nekoliko minuta problem je bio riješen jer je zapravo to bilo sve što je ona htjela. Naposljetku, treba spomenuti i da djeca ponekad upadaju u pobunu i suprotstavljanje kad su pod stresom, umorna ili preplavljena emocijama koje ne znaju kontrolirati. Tada suprotstavljanjem pokušavaju steći kontrolu nad situacijom jer još ne znaju drugi način da izađu na kraj s takvim osjećajima.

image
SHUTTERSTOCK

Lijepa riječ

Ako se igdje može upotrijebiti ova poznata poslovica, onda je to ovdje. Kako i inače smatram da djeci treba iskazati jednako poštovanje kakvo i sami očekujemo od njih ili bilo koga u svojoj okolini, najvažniji savjet čini mi se upravo taj da se djeci ne obraćamo naredbama i zapovijedima, grubim i odrješitim tonom kad nešto želimo da učine, već da ih jednostavno lijepo zamolimo kao što bismo se obratili bilo kojoj odrasloj osobi. Naime, kako upozorava obiteljski psiholog dr. Randy Cale, roditelji se djeci često obraćaju kao da su njihovi roboti, kao da imaju nad njima kontrolu.

- Upamtite da nemate kontrolu nad djetetom na taj način i to je jednostavna lekcija koju nas gotovo svako dijete pokušava naučiti. Ključ je u način kontrolira i da mu se naređuje što da radi. To vrijedi i za djecu - upozorava dr. Cale, ističući da u nekim situacijama, primjerice za ručkom, roditelji često izgovaraju rečenice poput "Sjedni za stol!", "Rekao sam ti da sjedneš i budeš miran!", a reakcija na to je gotovo redovito pobuna koja potom dovodi do neugodnog sukoba. Vrlo vjerojatno do sukoba ne bi došlo kad biste se djetetu obratili na drugačiji način, primjerice: "Vrijeme je da nešto pojedemo. Hajde, dođi i sjedni tu pored mene da popričamo i zajedno uživamo u jelu". Nudite izbor- ovo je odlična taktika koja često pomaže, meni naročito kod jedne blizanke jer ona voli biti glavna i imati osjećaj da ona odlučuje. Umjesto da kažete "Odjeni pidžamu i operi zube", pitajte "Želiš li prvo oprati zube ili odjenuti pidžamu?" Ili umjesto da kažete "Pospremi igračke!", pitajte "Želiš li prvo pospremiti luttome da naučimo i razvijemo način komunikacije s djetetom u kojem tražimo nešto s poštovanjem. Možemo utjecati na dijete, poučiti ga, pružiti mu podršku, voditi ga, ali nemamo kontrolu nad njim. Kad roditelji počnu koristiti kontrolirajući i zahtijevajući rječnik, često dobivaju negativnu reakciju, odnosno suprotstavljanje zahtjevu.


Mrtva hladna

Umjesto da dreknem "Prestanete se svađati" ili nešto slično, ja im mrtva hladna ponudim izbor: "Cure, što vam je draže, da se zajedno lijepo igrate ili se radije želite malo igrati svaka za sebe?" I problem riješen - nekad žele biti same, a nekad žele zajedno nastaviti igru pa se smire i počnu surađivati, ali uvijek imaju jasnu ideju što bi radije i izgledaju vrlo zadovoljno što su one to odlučile. Pretvorite dijete u svog pomagača. Djeca često odbijaju stvari kao što su obavljanje nekih kućanskih poslova, poput spremanja igračaka ili odjeće i slično. Umjesto da zahtijevate od djeteta da to učini, potaknite u njemu želju da učini ono zbog čega će se osjećati dobro. Pokušajte reći nešto poput: "Ti si moj najbolji pomagač, bi li htio odnijeti svoju odjeću u košaru za rublje?" Djeca su često u takvim situacijama zadovoljna jer se osjećaju važno i korisno i bez ikakvih problema će učiniti ono što ste zamolili. Ja ovo primjenjujem svakodnevno i najdraže mi je samo zavapiti: "Tko će svojoj mami pomoći? Ove bi igračke trebalo spremiti, ali ja imam posla u kuhinji". Onda se utrkuju tko će mi bolje i više pomoći i spreme igračke u roku keks. Pokažite razumijevanje i empatiju - i ovo je vrlo učinkovit savjet. Kad dijete ne želi pospremiti sobu koja izgleda kao da je u nju pala bomba ili ne želi izaći iz kade jer se odlično zabavlja, pokažite mu da ga razumijete. Recite nešto poput: "Znam da ti se ne da izaći iz kade kad se tako dobro zabavljamo. Ali ako sada izađeš, stići ćemo pročitati dvije priče prije spavanja". Objasnite zašto nešto tražite - ovo je još jedan, po mom mišljenju, odličan savjet. Uostalom, vjerojatno i sami volite da vam netko objasni zašto od vas nešto traži ako vama to iz nekog razloga nije jasno, logično ili vam se jednostavno ne sviđa.


Frustracija može nestati

Prije nekoliko dana Neli je došla na ideju da sjedne na umivaonik i suprug joj je rekao da odmah siđe, što je ona odbila pa ju je sam skinuo i našpotao. Rasplakala se i protestno ponovo popela na umivaonik. Došla sam do nje i nježno joj objasnila na koji je način umivaonik pričvršćen za zid, da bi mogao pasti i razbiti se, da bi se mogla i ozlijediti. Predložila sam da sjedne na neka druga mjesta, a da umivaonik čuvamo jer nemam novca za novi i bez riječi je sišla s njega prije nego što sam dovršila sa svojim objašnjavanjem. Moram priznati da moja stalna objašnjavanja prilično nerviraju ostale odrasle osobe u obitelji, a i sama se često umorim od njih, ali zaista mislim da je to divan način za rješavanje gomile potencijalno burnih situacija. Ponekad prihvatite to "ne!" Kad je riječ o važnim ili opasnim stvarima, naravno da ne možete prihvatiti djetetovo odbijanje. Ali razmislite koliko puta je ono čemu se dijete opire zapravo samo sitnica oko koje nitko ne bi trebalo gubiti živce. Ako dijete ne želi odjenuti majicu koju ste mu pripremili, popustite, neće svijet propasti. Dijete će osjetiti da ima barem malo kontrole nad svojim životom, što očajnički želi, i njegova će frustracija nestati.


Ne doživljavajte "ne" osobno

Vaše dijete vam se ne suprotstavlja i ne govori stalno "ne" zato što vas ne voli ili zato što vas namjerno želi uzrujati. Kao što je to slučaj s većinom ponašanja predškolaca, tu se sve vrti oko njih. Vježbaju svoju samostalnost i ne čine to zato da bi vama na neki način stvorili probleme. Čim to shvatite, bit će vam lakše zauzeti nježniji i mudriji, a samim time i učinkovitiji pristup njihovu odbijanju. U situacijama koje mogu biti opasne za dijete, primjerice kad vam ne želi dati ruku dok prelazite cestu i slično, morate biti odlučni i ne ostavljati prostora za predomišljanje. Kratko objasnite: "Ovo je opasno i nije nešto oko čega se možemo dogovarati. Dok prelazimo cestu, moraš mi dati ruku".

Ponudite privid izbora - to je mala prevara i lukava taktika, ali vrlo učinkovita. Primjerice, ako dijete ne želi izaći iz auta, pitajte ga: "Želiš li radije odmah izaći ili se želiš poigrati dvije minute u autu prije nego što izađeš?" Zvuči ludo, ali dijete će rado donijeti odluku, a koju god da donese, izaći će iz auta, i to brže nego ako mu to naredite. A i vi ćete sačuvati živce za neku drugu, važniju priliku.


Koliko često sami govorimo "ne"

Vaše dijete ne voli stalno slušati "ne", kao što to nikome ne bi bilo ugodno. Razmislite koliko puta u danu kažete: "Ne skači po krevetu", "Ne diraj daljinski upravljač", "Ne lupaj vratima"... To bi svakoga oneraspoložilo, a djeca će, kao što upijaju i kopiraju sve, upiti i takav način komunikacije i prije nego što se snađete, vratit će vam istom mjerom. Pripazite na svoj rječnik i umjesto da stalno govorite djetetu što da ne radi ili što ne smije, recite ono što može. Na primjer, umjesto "Ne valjaj se po podu u novoj haljini", možete reći "Molim te, sjedni na kauč da ti ta divna haljina ostane lijepa i čista". Kad dijete zamoli treću priču prije spavanja, umjesto da kažete "Ne, sada spavaj", pokušajte reći "Pročitali smo dvije priče i oboje smo umorni, obećajem ti da ćemo je sutra pročitati".

Linker
15. srpanj 2024 16:13