Biram ih opet, iako znam da ću ih jednom izgubiti

Nije mi bilo jasno zašto odrastao muškarac pada u depresiju i višemjesečnu tugu zbog psa. Tada, prije nekih dvadesetak godina, itekako sam voljela životinje i htjela biti veterinarka, no svejedno mi to nije išlo u glavu. Pred očima mi je stajalo da je to – samo pas. Tugovala sam i ja za tim istim malim jorkijem, ali ne puno i ne dugo. Ipak, nije bio moj i nisam s njime provela puno vremena. Više me ubijala dedina tuga za njim.

Misao na odlazak

Godinama kasnije udomljavam svoje prvo biće - mačka - i moj se život iz temelja mijenja. On je promijenio kako gledam sve životinje. Na bolje. Naučio me strpljenju, brizi, požrtvovnosti. Da i kad nemam za sebe, imam za njega. Od vremena do novca. Na prvu njegovu, i za sad jedinu, veterinarsku hitnu intervenciju nekoliko noći nisam spavala. Od brige i tuge. Ideja da ga jednog dana neće biti, jer na to pristaješ kad uzimaš ljubimca, noge bi mi se rezale, a suze stiskale na rub trepavica. Strah od gubitka bio je golem. Srećom, još je tu pored mene, kao i druge dvije. Ali... Jedan nedostaje. I jedan pas.

U svega nekoliko mjeseci prošle godine izgubila sam njih dvojicu. Službeno nisu bili „moji“, ali u svakom drugom smislu bili su potpuno moji. Jedan od njih me rastavio. Doslovno. Do te mjere da se većine prošle godine ne sjećam.

Ono čega se sjećam počinje otprilike pola godine nakon što sam iz veterinarske ambulante izašla noseći roza dekicu i još tople šapice. Ne znam kako sam to sve odradila dobrim dijelom sama. Kakav je to autopilot bio i kako sam preživjela.

Zahvaljujući pametnom satu vidim da sam četiri puna dana nakon njegove smrti samo spavala. Nisam izlazila iz kuće. Imala sam tu „sreću“ da sam bila između dva posla. Namjerno sam mijenjala posao kako bih ostala kod kuće s njim i davala mu terapiju. Htjela sam što više vremena s njim. Svjesna ozbiljnosti situacije i patnje to vrijeme nisam dobila nego sam ga morala zaustaviti. Dala sam mu mir i bezbolnost nanijevši sebi kamion boli i emocija koje nikad prije nisam iskusila.

Moj strah i tuga bili su mi manje važni od njegove boli.

Poljubila sam ga i zaspao je.

Suze su se slijevale svima troje, uključujući i veterinarku, dok je prelazio preko duge. Zvuk njegovog zadnjeg izdisaja još mi odzvanja u ušima. Miris njegovog krzna nikad nije nestao iz nosnica. Suze više nisu svakodnevne, barem ne one nezaustavljive kakve su bile prva tri-četiri mjeseca.

Nevjerojatan je to miks emocija kad gasiš čistu ljubav. Nevjerojatan je to miks emocija kad gasiš čistu ljubav. Osjećaš se kao heroj - jer si prekinuo patnju. Ali i kao ubojica. Kriv si za sve i jednu odluku koja je toj posljednjoj prethodila, iako racionalno znaš da nisi.

Ljubav, zahvalnost, stravična tuga. Sve se isprepliće.

Nedostajanje mjeriš u tonama koje ti sjede na prsima – danju i noću.

Nadaš se da će ti se to malo tigrasto klupko ušuljati u snove. Ali još nijednom nije. Moj se mozak vjerojatno brani od tog konačnog pozdrava. Ipak, stalno je tu. U svakom mom udahu, koraku, ispisanom slovu. I taj tigrić. I taj Jack Russell.

U mojim mislima su zajedno, negdje na livadi. Jedan goni pčele, drugi gricka djeteline. I ništa ih ne boli.

Ljudi razočaraju, a oni? Oni samo vole

Prije nekoliko godina, gotovo u isto vrijeme, izgubila sam tatu i baku. Boljelo je neopisivo. Išlo je u valovima, kako i ide svako tugovanje. Mislila sam da ću zbog njihova odlaska biti spremnija na one životinjske. Ali prevarila sam se.

Razina boli kad se svjesno opraštaš od nekog tko te nikada nije povrijedio, tko ti je dao samo ljubav – neusporediva je. Ljudi te razočaraju, povrijede, iskoriste. Ljubimac nikada. On te samo voli i samo to traži natrag.

Kad sam ih uzimala, znala sam da će jednoga dana otići.

Ono što nisam znala je koliko boli razlomljeno srce.

I koliko vremena treba da barem prividno zacijeli.

Nisam razumjela tada, prije nego mi se dogodilo, kako je to – izgubiti člana birane obitelji. Mnogi prijatelji znali su za tu povezanost i bili su mi podrška jer su i sami to prošli. No, mnogima ni danas nije jasno zašto se i dalje rasplačem kad izgovorim njegovo ime.

Puno je onih koji razumiju.

Još više onih kojima je ta vrsta veze potpuno strana.

Voljela bih da ima više razumijevanja. Kao u nekim zemljama gdje dobiješ slobodne dane kada izgubiš člana obitelji. Najboljeg prijatelja.

Svijet bi bio ljepše mjesto i kad ne bismo imali „sezonu mačića“ ni „sezonu ostavljanja ljubimaca na cesti“.

Da, prebolno je kad odu.

Ali to samo znači da smo ih voljeli više nego što smo mislili.

Do idućeg puta, zagrlite svoje odabrane članove obitelji barem jednom više nego što to inače dnevno radite.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.