Namirnice su sve zagađenije mikroplastikom, stručnjaci savjetuju kako smanjiti njenu količinu u hrani koju jedemo

Od svih opasnih onečišćivača svijeta u kojem živimo, posljednjih godina s razlogom se najviše govori o mikroplastici. Sitne čestice plastike manje od pet milimetara, često i nevidljive oku, prisutne su u zraku, vodi, hrani, a nađene su i u ljudskom tijelu: u jetri, bubrezima, krvi, u mozgu, ali i u spermi, posteljici i majčinom mlijeku. Od namirnica kontaminiranih mikroplastikom najčešće se spominje morska riba, pogotovo tunjevina, no sićušna je plastika dospjela i u mnoge druge namirnice.

Čestice mikroplastike sintetički su polimeri, krute su, ne otapaju se niti se razgrađuju prirodno, nego dugo ostaju u okolišu. Mogu biti rezultat pucanja većih plastičnih predmeta ili pak mogu biti tako proizvedene sitne kuglice koje su prisutne u mnogim proizvodima široke potrošnje. Još manja i podmuklija njihova varijanta čestice su koje se nazivaju nanoplastika - manje su po širini od jednog mikrona, mnogo su tanje od ljudske kose i presitne da bi se vidjele golim okom. Mogu biti od različitih sintetičkih materijala i kemijskih dodataka.

Kako ulazi u hranu?

Mikroplastika u našu hranu ulazi raznim putevima, a primarno kroz onečišćenje okoliša, odnosno, tla, zraka i vode. Plastika se raspada na mjestima kao što su odlagališta otpada, legalna i ilegalna, s njih se ispire te odlazi u tlo na kojem se naša buduća hrana uzgaja, u vodu koju pijemo i u onu u kojoj se love životinje za prehranu. Čestice mikroplastike i nanoplastike pronađene su u raznim namirnicama, uključujući plodove mora, ribu, rakove, sol, šećer, med, flaširanu vodu.

Kada životinje pojedu plastiku iz okoliša ili mikroplastika uđe u hranu koju one jedu, čestice ostaju u njihovim tijelima, pa se mogu prenijeti i na ljude koji u konačnici pojedu te životinje. Goleme količine plastike završavaju u moru te postaje sve neizbježnije da dio završi u probavnim sustavima morskih životinja.

- Koncentracija mikroplastike često se povećava u većim ribama i drugim morskim stanovnicima, jer veća životinja jede manju te gutanjem manjeg plijena može progutati i dodatnu količinu mikroplastike. Neke kopnene životinje koje ljudi jedu, poput peradi i stoke, mogu pak dobivati hranu koja sadrži mikroplastiku – kaže Matt Allen, viši direktor savjetovanja za hranu pri Nacionalnoj zakladi za znanost u SAD-u.

Ističe i da plastična ambalaža za hranu može pridonijeti ulasku mikroplastike u ljudsko tijelo, odnosno čestice mogu prijeći na namirnicu s plastičnog omota, podloška ili spremnika. Najčešće se u plastiku pakiraju meso, riba, mliječni proizvodi, voda i bezalkoholna pića. Međutim, FDA (Agencija za hranu i lijekove u SAD-u) navodi da nema dovoljno dokaza koji bi potvrdili migrira li mikroplastika iz pakiranja u hranu i piće.

Moguće posljedice po zdravlje

Znanost još nema jasnog i nedvosmislenog odgovora na pitanje kako mikroplastika koju pojedemo utječe na naše zdravlje. Iako njeni puni učinci na ljude još nisu u potpunosti shvaćeni, opći je stav da djeluje štetno.

- Činjenica je da je mikroplastika aktivni disruptor našeg endokrinog sustava, tihi pokretač upale i potencijalni dugoročni uništavač organa. Djeluje kao trojanski konj, prenoseći toksine i patogene u naš sustav – smatra dr. John La Puma, liječnik okrenut primjeni hrane u liječenju i tvorac televizijske emisije ChefMD.

Allen pak sumnja da bi manji komadi plastike, a pogotovo nanoplastika, mogli biti još štetniji. Ljudsko tijelo ne može apsorbirati veće čestice mikroplastike, ali one mogu nositi kemikalije te tako uzrokovati štetu. No, s nanočesticama može biti još gore, budući da ih tijelo može apsorbirati.

- Trenutni dokazi upućuju na to da bi te čestice mogle biti raspoređene po cijelom tijelu, jer pronađene su u mozgu, venama i arterijama i drugim organima. Njihova prisutnost može uzrokovati upalu i stres, što dovodi do učinaka na probavni, imunosni, živčani, reproduktivni i kardiovaskularni sustav. Općenito, zdravstveni učinci povezani s izloženošću plastičnim česticama nano veličine trenutačno nisu jasni, ali dokazi upućuju na to da bismo se trebali ozbiljno zabrinuti – kaže Allen.

Možemo li smanjiti unos mikroplastike?

Iako potpuno izbjegavanje mikroplastike danas možda nije realan cilj, nekim se koracima ipak može smanjiti količina mikroplastike koju konzumiramo, kao i njen negativan utjecaj na okoliš. Za početak, trebali bismo birati cjelovitu, neprerađenu hranu. Visokoprerađeni, pakirani proizvodi nisu samo nutritivno inferiorni, oni su i potencijalni „sustavi za isporuku mikroplastike”, upozorava La Puma.

- Kupujete li voće i povrće u trgovini, pokušajte zaobići proizvode u plastičnoj ambalaži koja često sadrži štetne kemikalije. Ponesite u kupnju platnene ili mrežaste vrećice za višekratnu upotrebu kako biste izbjegli nepotrebnu kontaminaciju plastikom stavljanjem hrane u tanke najlonske vrećice - preporučuje dr. Amy Myers, liječnica funkcionalne medicine. Savjetuje i da se riješite plastičnih posuda za kuhinjski pribor, jer i to može pomoći u smanjenju prisutnosti mikroplastike u vašem tijelu. Trebalo bi koristiti drvene ili silikonske daske za rezanje kako bi se spriječilo ispuštanje mikroplastike tijekom sjeckanja, a hranu bi bilo najbolje držati u staklenim ili metalnim posudama, osobito vruću hranu. Za piće birajte staklene ili čelične boce i čaše umjesto plastičnih. Također, savjetuje Allen, plastično posuđe nikada ne bi trebalo grijati u mikrovalnoj pećnici niti prati u perilici posuđa, jer se plastika može oštetiti i migrirati u hranu.