Piše: Armela Gradac, prof., savjetodavni terapeut za djecu i adolescente
Ako ste roditelj, promatrajući svoju roditeljsku ulogu, barem ste se jednom pitali zašto reagirate tako kako reagirate, zašto gubite kontrolu, zašto popuštate... Našu roditeljsku ulogu oblikuje mnogo toga - od naše strukture ličnosti, našeg odrastanja, trenutnih kapaciteta (jesmo li doživjeli neki gubitak, jesu li nam zadovoljene osnovne životne potrebe, dinamika u bračnom odnosu) pa do djetetova temperamenta.
DIJETE NIJE PRAZNA PLOČA
Roditelje nekako najviše rastereti kad čuju da se dijete ne rađa kao prazna ploča koju oni trebaju ispisati. Ako roditelj puno zna, pročitao je puno knjiga o odgoju djece, svjestan je svog roditeljstva itd., ta će ploča biti ispisana savršeno i dobit ćemo savršeno funkcionalno dijete. No, nasreću, to ne ide tako. Dijete ima svoj "sklop" s kojim se rađa, a kasnije na njega utječe još dosta čimbenika pa možemo reći da prva stvar koja određuje kakvi ćemo biti roditelji jest samo dijete. Neke su bebe od početka razdražljivije, teže podnose promjene, neke većinom mirno leže i promjena ih neće previše uznemiriti. To su sve crte temperamenta koje nas razlikuju i s njima se rađamo. Te crte ostaju relativno stabilne cijeli život, npr. iritabilnost, održavanje pažnje, kako reagiramo u određenim situacijama. Možemo reći da su, vezano uz temperament, najvažnije dvije crte: prvo, koliko ćemo intenzivno na nešto reagirati i drugo, kako ćemo se umiriti nakon reakcije.
Djeca koja su reaktivnija, kojima "sve smeta" i lako se uznemire obično se teže i samoreguliraju. Zahtjevna kombinacija za roditelje. Takva djeca zahtijevaju od roditelja uvid i svijest o njihovoj reaktivnosti i samoregulaciji. Svi smo doživjeli scene iz dućana kad dijete želi neki slatkiš, roditelj kaže ne, a dijete počne jako plakati, ne zato što je "zločesto" nego zato što ono to doživljava kao grubo zanemarivanje svojih potreba, odbacivanje zbog te potrebe itd. Drugo dijete to će pak prihvatiti kao nešto usputno i nastaviti se igrati s nečim drugim, kao da i nije pretjerano uznemireno.
STILOVI PRIVRŽENOSTI I DJETINJSTVO RODITELJA
Druga jako bitna stvar koja utječe na to kakav ćemo biti roditelj je transgeneracijski prijenos roditeljskih vještina i obrazaca, kao i afektivnog stila vezivanja. To su elementi kojima se stručnjaci najviše bave u savjetodavnom radu s roditeljima koji traže savjet vezano za probleme s djetetom ili odgojem. Razlikujemo dvije vrste roditelja, one koji nisu svjesni svojih uvjerenja i postupaka, nesvjesno su prihvatili način na koji su roditelji njih odgajali i ne traže odgovore. Ako su i bili grublje disciplinirani, ne vide nikakav problem, jer su relativno dobro ispali i pritom su zahvalni roditeljima za takvu vrstu odgoja. Ono što takvi roditelji trebaju u psihoterapiji jest da se "popravi" dijete, ne tražeći uzroke u njima. Evo vam ga, vratite mi ga popravljenog! Da sluša autoritete, bude pristojan član društva i dobro uči. Te su osobe najčešće doživjele traumatsko iskustvo sa svojim roditeljima, zlostavljanje ili zanemarivanje i kao dijete su se odcijepili od emocija povezanih s tim iskustvom. Jer dijete ne može prihvatiti da bi ga roditelj, koji je tu da te voli najviše na svijetu, ikad mogao povrijediti te uslijed tog iskustva "zabranjuje" si osjećaje i "nastavlja dalje". Odrasla osoba koja nije u kontaktu s emocijama ne može biti ni u kontaktu s emocijama druge osobe pa je teško i razumijevanje toga što kažnjavajući i kritizirajući odgoj čini djetetu. Takve će osobe vjerojatno razviti jedan od nesigurnih oblika privrženosti ili afektivne vezanosti, a to također može biti nešto što se prenosi iz generacije u generaciju, a određuje naše odnose s djecom, partnerima, prijateljima i kolegama tijekom cijelog života. Roditelj s anksioznom privrženošću teško će prihvaćati svaki djetetov zahtjev koji je drugačiji od njegova i doživjeti to nesvjesno kao odbijanje, a dijete može također usvojiti taj obrazac i teško donositi odluke ili se upuštati u nova iskustva ili može doživjeti majčinu anksioznost kao pretjeranu kontrolu te u budućnosti izbjegavati svaki oblik bliskosti jer bi bliskost značila da ne mogu imati i sebe i tebe, da ću uvijek biti nadziran, kontroliran ili kritiziran.
Drugi tip roditelja jest onaj koji ima i svjesnost i uvide i pita se kako drugačije. Što kad izgubim kontrolu, što kad se dijete ponaša neadekvatno, koje su alternative kaznama i batinama. Takvim roditeljima dobro dođe suportivna terapija ili savjetovanje kako bi ih osnažila na tom putu.
GRANICE U RODITELJSTVU - TKO JE TU GLAVNI?
Kad govorimo o granicama u roditeljstvu, stavovi su uglavnom polarizirani - ili je roditelj onaj koji zna najbolje, kreće se od toga da dijete mora slušati roditelja, dakle granice su generalno govoreći prečvrste ili je roditelj prezaštitnička figura, sve je dopušteno, sve se može, do onoga da se sve radi kako dijete želi. Ovdje su granice prelabave i difuzne. Nijedan od ovih stavova nije potpuno loš ni potpuno dobar, no ni u jednom slučaju dijete nema priliku nešto naučiti, što je konačno cilj odgoja i discipline. U prvom slučaju, gdje su granice prečvrste, dijete se neće ni usuditi pomicati granice ili istraživati jer iza svakog takvog pokušaja slijedi potencijalna kazna ili kritika i razočaravanje roditeljske figure. A u drugom slučaju, dijete će nailaziti na neodobravanje okoline, jer okolina neće podržati njegove zahtjeve i potrebe u onolikoj mjeri koliko je to roditelj sklon. Roditelji koji teško postavljaju granice zapravo ne mogu podnijeti frustraciju koja proizlazi iz toga što će se dijete pobuniti protiv te granice. Dijete se smije i treba pobuniti, imati emocionalnu reakciju na neko pravilo ili uskraćivanje, no to treba izdržati jer neće trajati vječno. Pritom mu treba pomoći da se nosi s tom emocijom, validirati emociju, naučiti ga samoregulaciji, a ne ignorirati ili utišati ili kupiti čokoladu za kojom plače. Važno je da je uvijek prvo konekcija pa onda korekcija. Treba djetetu reći kako razumijemo da želi još ostati u parku ili da ne želi ići spavati, da smo i mi tužni kad ne možemo dobiti što želimo, ali da uvijek može dobiti zagrljaj, da možemo skupa smišljati neko rješenje...
Batine i kritika između ostalog ne funkcioniraju kao odgojna mjera, ne uče dijete kako bi moglo drugačije, samo kazne ponašanje koje je već počinjeno. Jedino što dijete može naučiti jest kako izbjeći batine, odnosno bespomoćnost, sram i bol koju oni koji su tako kažnjavani uvijek osjećaju. A ni jedan roditelj ne želi odgojiti bespomoćno dijete. Želimo da se dijete snalazi u životu, da se zna postaviti prema izazovima.
Je li važno koliko vremena provodimo s djecom?
Dijete treba osposobiti za život u socijalnom okruženju, ne ga ušutkati i anestezirati. Neutraliziranje lošeg ponašanja nije dovoljno. Odgoj zahtijeva poučavanje novim kompetencijama. Do negdje godinu i pol vodimo se principom zadovoljstva i bez preispitivanja zadovoljavamo dječje potrebe. To je nužno kako bi dijete steklo povjerenje u figuru skrbnika i u vanjski svijet. Kako raste, učimo ga polako gdje je njegov prostor, a gdje naš, učimo ga da ne može sve odmah, dakle postupno uvodimo frustraciju. Dijete nije mali menadžer i ono ne može organizirati svoj život tako da sve bude obavljeno i svi zadovoljni, roditelj je taj koji ipak mora imati u vidu razvojnu fazu i ne očekivati od dvogodišnjaka da odmah posluša kad mu kaže da ide na spavanje. Drugi princip koji je bitan je princip hijerarhije.
Mi kao roditelji u kontekstu odgoja imamo veće pravo nego dijete. To djetetu daje sigurnost, može se osloniti na to da roditelj zna regulirati sebe i utješiti njega kad zagusti. Dijete će testirati granice, a mi smo tu da ga vraćamo u sigurnu zonu. S jedne strane je divno da dijete ima slobodu izražavanja i istraživanja, ali je bitno i da roditelj ima kapacitet i odgovornost navigacije granicama. U adolescenciji će dijete te granice grublje testirati, a mi ćemo morati biti fleksibilniji i ne tretirati adolescenta kao petogodišnjaka. Brinuti se za njegovu osnovnu sigurnost, ali dopustiti poneko rastezanje granica i pogreške. Važno je i vrijeme koje provodimo s djecom. Znate ono kad vam kažu da nije bitna količina već kvaliteta vremena koje provodimo s djetetom, no to u stvarnosti nije istina. Nismo mi menadžeri pa da kvalitetno obavimo zadatak i odemo, a kasnije nas čekaju nagrade za uspješno obavljen posao. Dijete i obitelj zahtijevaju zdravu, toplu, emocionalnu klimu, osjećaj zajedništva, spontanost i rituale.