Kad vam partner stalno govori da je ‘sve u redu‘, a znate da nije: Evo što to zapravo znači

Kako se nositi s pasivno-agresivnim ponašanjem u vezi? Supruga se pretvara da je sve u redu, ali osjećam da je većinu vremena ljuta, ogorčena i živčana. Ništa ne uspijevamo riješiti jer ona ne želi razgovarati ili odmahne rukom i rezignirano kaže da je sve u redu. Više nemam volje niti pokušati. Kao da je svakome od nas zapravo ljepše kad onaj drugi nije u blizini.

• Stjepan, Velika Gorica

Vaše pismo opisuje situaciju koja je mnogo češća nego što se o tome govori, a sličnu dinamiku često susrećem i u svom radu - najčešće kod jednog od partnera koji, nesvjestan vlastitog obrasca, pasivno izražava nezadovoljstvo umjesto da ga otvoreno izgovori. Kada jedan partner pasivno izražava ljutnju, a drugi pokušava uspostaviti dijalog, odnos se vrlo brzo pretvori u emocionalni začarani krug. S jedne strane je frustracija i osjećaj bespomoćnosti - "više nemam volje pokušavati" - a s druge povučenost i tihi otpor, iza kojih se često krije potisnuta ogorčenost, strah od sukoba ili osjećaj da je svaka rasprava besmislena. Pasivno-agresivno ponašanje nije isto što i smirenost ili povučenost. Radi se o neizravnom izražavanju ljutnje i neprijateljstva, najčešće kroz tišinu, ignoriranje, odgađanje, sarkazam, prikrivene uvrede ili rečenice poput: "Nije ništa, sve je u redu" – dok ton, pogled ili govor tijela govore suprotno. Takvo ponašanje ima svoje korijene u djetinjstvu, u okruženju gdje nije bilo dopušteno otvoreno izražavati ljutnju. Djeca tada nauče da je sigurnije "prešutjeti" i potisnuti, nego riskirati odbacivanje, sukob ili kaznu. Kao odrasli, ti isti obrasci postaju način preživljavanja, ali i destrukcije odnosa.

Pasivna agresija često se javlja kod osoba koje se boje sukoba i odbacivanja, ali istodobno imaju snažnu potrebu za kontrolom.

Media_Photos/Shutterstock

Uzroci u djetinjstvu

Uzroci pasivno-agresivnog ponašanja najčešće se nalaze u ranijim životnim iskustvima. Osoba koja u djetinjstvu nije smjela pokazivati ljutnju, tugu ili nezadovoljstvo, nauči potiskivati te emocije jer su u njezinu okruženju bile doživljene kao prijetnja, neposluh ili znak slabosti. Ako su roditelji kažnjavali ili posramljivali dijete kad bi pokazalo bunt, dijete je vrlo rano naučilo da je "sigurnije šutjeti". Takav oblik emocionalne kontrole kasnije postaje automatizam kada odrasla osoba ne zna kako izraziti ljutnju, ali ju zato pokazuje kroz tihu sabotažu, pasivnost ili suzdržanost. Uz to, pasivna agresija često se javlja kod osoba koje se boje sukoba i odbacivanja, ali istodobno imaju snažnu potrebu za kontrolom. Neizrečena ljutnja tada postaje način da se zadrži osjećaj moći, a da se pritom ne riskira otvoreni konflikt. Ponekad iza svega stoji i duboko ukorijenjen osjećaj bespomoćnosti - uvjerenje da se, čak i ako se izraze emocije, ništa neće promijeniti. Takve osobe ne vjeruju u mogućnost konstruktivnog dijaloga, pa se povlače i komuniciraju kroz šutnju, hladnoću ili ironične komentare.

Strah od ranjivosti

Na dubljoj razini, pasivno-agresivno ponašanje proizlazi iz nesklada između želje za bliskošću i straha od ranjivosti. Kada je osoba emocionalno povrijeđena, ali nema kapacitet da o tome govori, ona se brani distancom. Tako se u odnosu stvara paradoks: potreba za povezanošću biva ugušena upravo načinom na koji se pokušava izbjeći bol.
Pasivna agresija je jako razorna u odnosu zato što svaka veza počiva na komunikaciji, jer kada dijalog izostane, između partnera se stvara tišina koja nije mir, nego emocionalni zid. Ljutnja koja nije izrečena, s vremenom se pretvara u ogorčenost. Ogorčenost se pak pretvara u distancu - u situaciju kakvu opisujete: "ljepše nam je kad onaj drugi nije u blizini‘‘. Pasivno-agresivno ponašanje razara bliskost jer onemogućava autentičan kontakt. Umjesto iskrenog razgovora o onome što boli, javlja se suptilno kažnjavanje šutnjom, povlačenjem, ironijom ili indiferencijom. Takva dinamika u partneru koji želi razgovor izaziva snažan osjećaj krivnje, frustracije i nemoći. U jednom trenutku, osoba se emocionalno iscrpi i prestaje pokušavati, što je točka opasne emocionalne udaljenosti. Kada netko uporno tvrdi da je "sve u redu", iako je očito da nije, to često znači da je unutarnji sustav te osobe preplavljen emocijama koje ne zna ili ne može izraziti. Iza te rečenice može stajati strah od sukoba, uvjerenje da se ionako "ništa neće promijeniti", osjećaj nemoći ili naučeno ponašanje kojim se izbjegava odgovornost.

Važno je razumjeti da pasivna agresija nije zloća, već obrambeni mehanizam. To ne znači da ju treba tolerirati, ali razumijevanje njezine funkcije pomaže da ne uzvraćate istom mjerom. Kada pokušate probiti taj zid direktnim pitanjima ili pritiskom, osoba se često dodatno povlači jer osjeća sram, ranjivost ili prijetnju.

Parovi u ovakvim odnosima često teško sami izlaze iz začaranog kruga.

MAYA LAB/Shutterstock

Što napraviti u takvoj situaciji?

Evo nekoliko načina kako se možete postaviti u takvoj situaciji. Prije svega, važno je prepoznati vlastite granice. Ako već dulje osjećate iscrpljenost, frustraciju i bespomoćnost, to su jasni znakovi da više ne možete sami nositi teret odnosa. U tom trenutku potrebno je prestati pokušavati "popraviti" partnericu i početi brinuti o vlastitom emocionalnom stanju.

Promjena pristupa komunikaciji također možedonijeti olakšanje. Umjesto optužujućih izjava poput "Zašto uvijek šutiš?" ili "Nikad ne želiš razgovarati", pokušajte formulirati poruke koje govore iz vašeg iskustva: primjerice, "Osjećam se udaljeno kada ne razgovaramo o onome što nas muči" ili "Teško mi je kad ne znam što osjećaš". Na taj način ne napadate, nego dijelite svoj doživljaj, što otvara sigurniji prostor za dijalog, čak i ako se promjena ne dogodi odmah.
Važno je i ne upasti u tihu borbu za moć koja često prati pasivno-agresivno ponašanje - tko će koga ignorirati, tko će prvi popustiti. Umjesto da reagirate obranom ili povlačenjem, pokušajte ostati smireni i jasno reći: "Vidim da te nešto muči. Kad budeš spremna, volio bih razgovarati." Nakon toga se povucite bez ljutnje; time pokazujete zrelost i poštovanje i prema sebi i prema drugome. Pritom je ključno raditi na emocionalnoj diferencijaciji, tj. sposobnosti da prepoznate i odvojite svoje emocije od partneričinih. To znači da možete osjećati tugu ili razočaranje, ali da ne morate reagirati na isti način, povlačenjem ili ogorčenošću.
Održite kontakt sa sobom, svojim potrebama i vrijednostima, jer one su vaš unutarnji kompas. Ako se čini da sve to nije dovoljno, razmislite o zajedničkoj terapiji. Parovi u ovakvim odnosima često teško sami izlaze iz začaranog kruga, a terapeut im može pomoći da se osvijeste dublji uzroci koji se odnose na često nesvjesni osjećaji odbačenosti, nevidljivosti ili neprihvaćenosti, te da se ponovno uspostavi dijalog i povezanost.

Spremnost na promjenu

Ako supruga uporno odbija suradnju ili razgovor, važno je prihvatiti da ponekad jedan partner jednostavno nije spreman za promjenu. U takvoj situaciji najbolje što možete učiniti jest preusmjeriti fokus na sebe tj. na vlastitu emocionalnu stabilnost, smisao i osobne granice.

Pomaže i individualni rad, kroz koji možete jasnije sagledati što vam je uistinu važno i gdje prestaje vaša odgovornost. Ljubav nije samo suosjećanje prema drugome, već i prema sebi.

Ako se dulje vrijeme osjećate emocionalno zanemareno, izolirano ili kao da ste izgubili kontakt sa svojom vitalnošću, to je jasan signal da trebate sebe staviti u središte brige. Sve u svemu, pasivna agresija u vezi nije samo problem komunikacije, već pokazatelj dubljih emocionalnih rana i strahova. Ona guši bliskost jer umjesto iskrenosti stvara privid mira koji zapravo skriva udaljenost i nezadovoljstvo.

Prvi korak prema promjeni nije pokušaj da promijenite drugoga, nego hrabrost da osvijestite vlastite emocije i potrebe te da ih izrazite na način koji potiče otvorenost, a ne obranu. Tek kada se oboje počnete osjećati dovoljno sigurno da možete izraziti ljutnju, tugu ili razočaranje bez straha od odbacivanja, veza ponovno postaje prostor povezanosti, razumijevanja i rasta. Ako to zasad nije moguće, možda je pravi trenutak da potražite stručnu podršku kroz bračno ili partnersko savjetovanje može biti vrijedan korak prema zdravijem dijalogu i ponovnom uspostavljanju povjerenja.

A ako unatoč svemu osjećate da se ništa ne mijenja, postavite si iskreno pitanje: što me još drži u ovom odnosu i kakav život želim dalje graditi? Jer ponekad je najveći čin ljubavi kako prema drugome tako i i prema sebi, dopustiti promjenu, umjesto nastaviti šutjeti u tišini koja polako gasi radost života i braka. Jer svaka promjena, ma koliko teška bila, počinje trenutkom kada odlučimo ponovno birati život i istinu, umjesto tišine.