SHUTTERSTOCK
presudne

Zašto su prve tri godine djetetova života važne za zdravu psihu kasnije

U prve tri godine dijete kroz odnos s majkom zapravo kreira sliku svijeta koju zauvijek nosi u život

Ana je došla iz rodilišta sretna i ponosna. Donijela je na svijet malu Reu, prekrasnu, zdravu djevojčicu plavih očiju i tamne kosice. Svi u obitelji su bili razdragani i angažirani. Rein otac nije mogao sakriti emocije i svaki put kada bi pogledao malu ljepoticu oči su mu se napunile suzama. Od ushićenja. Rea je bila zdrava, rođena u rano jutro nakon dugotrajnog, bolnog i iscrpljujućeg poroda.

U jednom trenutku, liječnici su mislili da će biti potreban carski rez jer je porod trajao satima,a cijeli proces je bio bolan i frustrirajući. Krenuo je normalan život. Majka je došla k sebi, otac je sudjelovao u brizi o djetetu, bake su pazile da ne budu nametljive. Sve je bilo kako treba.

Ipak, Rea je često i puno plakala. Bila je neutješna. Ana ju je grlila, ljubila, držala u naručju, redovito hranila, presvlačila i bila prisutna. Nije to Ana radila jer su joj tako rekli da treba, nego zato što je tako osjećala i znala da je to za njezinu djevojčicu najbolje.

Rein plač odzvanjao je kućom danju, ali još više noću. Kao da nije bilo utjehe za to malo biće.

Rani razvoj

Ana je bila psihologica, puno je znala o ranom razvoju i djetetovim potrebama. Znala je da je težak porod, dugotrajan i mučan prolaz kroz porođajni kanal ostavilo traga na njezinoj Rei, znala je da mora imati puno strpljenja i nježnosti za to malo biće, da mora biti stalno prisutna, da nije riječ ni o kakvoj bolesti. Čuveni psihijatar Donald Winnicott ovaj odnos naziva primarnom majčinom zaljubljenošću, kada su svi majčinski resursi usmjereni na potrebe djeteta.

Srećom, Ana je znala puno toga što joj je dalo sigurnost i strpljenje u prvim mjesecima djetetovog razvoja.

U prva dva mjeseca dijete je u normalnoj autističnoj fazi i ono nema doživljaj vanjskog svijeta. Tek u trećem mjesecu od rođenja beba kroz prvi smiješak majci pokazuje prvu reakciju na njezinu prisutnost. Ipak, prvih šest mjeseci dijete sebe i majku doživljava kao jedinstvene i nedjeljive.

Nakon tih prvih mjeseci dijete malo bolje razumijeva koncept da je majka odvojena i da nisu jedno. Iza desetog mjeseca dijete počinje puzati, pomalo hodati i tada se može na kratko odvajati od majke, iako njezina preduga izbivanja mogu kod djeteta razviti osjećaj nesigurnosti.

Do druge godine dijete će sigurnije hodati, odlaziti od roditelja, vraćati se, istraživati i u tom razdoblju javit će se prvi strahovi od separacije koji se uspješno prebrode uz majku koja je uvijek tu kada primijeti djetetovu nesigurnost.

Nakon druge godine života djeca su u stanju internalizirati sliku majke i neko duže vrijeme boraviti bez nje, a da ne osjećaju strah da se ona neće vratiti.

U prve tri godine dijete kroz odnos s majkom zapravo kreira sliku svijeta koju zauvijek nosi u život. Ako je majka bila smirena, podržavajuća, prisutna, ako je često grlila dijete, razgovarala s njim, zadovoljavala njegove potrebe bez ideje da se dijete mora samo umiriti ili samo sebe regulirati, dijete će svijet doživjeti kao sigurno mjesto u kojem uvijek ima podrške za njega.

Rani razvoj i njegovu ulogu opisala je poznata austrijska psihijatrica Margaret Mahler. Ona je smatrala da su upravo prve tri godine djetetova života presudne za razvijanje kapaciteta za zdravu separaciju djeteta i stvaranje osjećaja individue. To su temelji na kojima se kasnije gradi zdrava osobnost.

Emocionalno dostupni

Malena Rea u prvim mjesecima nije bila svjesna sebe. Ona je trebala snažnu prisutnost majke, trebala je njezin smiješak, dah, kožu, glas kako bi regulirala osjećaje koji su je preplavljivali, a s kojima sama nije mogla izaći na kraj, kao niti jedno dijete.

Prilično je zato zastrašujući odgoj u kojem se dijete pušta da plače ili ne želi navikavati na majčin zagrljaj i nošenje.

Male bebe ne plaču samo zato što su gladne ili nepresvučene. Djeca plaču jer osjećaju razne oblike osjećaja s kojima se ne mogu sama nositi. Za njih je svijet zastrašujuće mjesto u kojem trebaju snažnu podršku. Dijete koje se ostavlja u suzama u jednom trenutku uistinu prestaje plakati jer shvaća da za njega nema utjehe, ali to dijete je iz toga samo naučilo da je svijet nesigurno mjesto i da sam mora skrbiti o svojim stanjima. To nije zdrava separacija, niti zdravo odrastanje.

To je duboka rana koja trajno ostaje utisnuta u dječjoj psihi i kasnije modulira cijeli set naših ponašanja i uvjerenja.

Ulogu majke može zamijeniti i neki drugi primarni skrbnik za dijete, ali njegova prisutnost je od presudne važnosti za razvoj zdrave osobnosti. Sve je to Ana znala i hrabro izdržala Reine suze i strahove. Imala je punu podršku Reinog oca i obitelji. Zato, grlite i ljubite svoju djecu i budite za njih uvijek emocionalno dostupni.

Jedino tako ćete odgojiti hrabre, ljude sigurne u sebe u svijet oko sebe.

Grlim vas...

D

Linker
21. svibanj 2024 19:14