Zašto nemam sreće, zašto uvijek biram idiote, kako se baš na mene zalijepe? A da si za promjenu postavimo najvažnije pitanje?

Ovaj put će biti drugačije. Novi izbor je sasvim drugačiji od prethodnog. Ovaj je muškarac dobar, pristojan, ima manire, nikada ne viče, nije ljubomoran, a i seks je puno bolji. I onda kao u nekom lošem romanu, prođe nekoliko mjeseci i shvatimo da je ružičasta magla s početka iščeznula i da je obrazac ponašanja u vezi vrlo sličan onome zbog kojeg smo prekinule prošli partnerski odnos.

Set istih pitanja

Zašto nemam sreće, zašto uvijek biram idiote, kako se baš na mene zalijepe? Imamo cijeli set pitanja koja si postavljamo i na koje zapravo ne znamo odgovor.

Gotovo nikad se ne zapitamo što je to u nama da privučemo isti tip muškarca. Koja je to naša osobnost ili karakter da preko puta zrcalimo uvijek slične tipove.

Ne možemo razumjeti zašto žena koja je odrastala uz oca alkoholičara i koja prezire pijance završi u braku s istim takvim, a baš se kao mlada zarekla da nikada neće imati posla s muškarcima koji su agresivni i koji piju. I uistinu, njezin muž nije pio na faksu, niti kada su hodali. Ali, vidi čuda, u braku je krenuo s dečkima poslije posla ostajati na pivi, pa butelja uz ručak i evo ga, postao je alkoholičar.

U našu dječju psihu vrlo rano pospremamo sve što vidimo, čujemo, osjetimo i ti otisci uvelike kreiraju našu ličnost. Kada u nekom odnosu, a pogotovo partnerskom osjetimo opet duh tog dječjeg vremena, ponašanje koje nam je poznato, atmosferu koja nas prožima, vrlo često to čitamo kao ljubav i predajemo joj se u potpunosti. Sve naše dječje rane traže da budu izliječene i mi se ponovno nađemo u situaciji koja je za nas bila traumatična s nesvjesnom željom da ovaj put završi drugačije.

Vrlo često i muškarci i žene od partnera traže ono što nisu dobili od roditelja, a pitanje je jesu li isto spremni pružiti. Čovjek ne može dati puno više emocija od onoga što je sam dobio ili što je naviknuo čitati i osjećati kao emociju.

Žene žele sigurne muškarce, koji ih bezuvjetno vole, podržavaju i naravno ne varaju. Muškarci žele lijepe žene, nježne, tople, podržavajuće i lojalne.

Nismo li sve to željeli od roditelja? I ako nešto nismo dobili u roditeljskoj kući i odnosu, cijeli ćemo život tragati baš za tim dijelovima u ljubavnom partnerstvu.

Nosimo maske

Ali mi ne možemo dalje od onih odnosa koje poznajemo, od onih gesti i ponašanja koja smo vidjeli, doživjeli i uz koje smo odrastali. Racionalno, nitko ne želi ponoviti patnje iz djetinjstva, ali dok te patnje nisu osviještene, dok nisu zaliječene, vrtjet ćemo se u krug istih obrazaca i iste vrste partnera.

Kako bismo preživjeli okrutni svijet odraslih mi smo kroz život naučili nositi maske, štititi se od povreda, ponekad napadati, vikati ili pak šutjeti. Kada nam partner ‘nešto napravi‘ mi nikada ne preispitujemo svoje ponašanje, što smo to napravili da smo izazvali takvu reakciju. Ne zato da bismo sami sebe okrivljavali ili viktimizirali nego da bismo mogli shvatiti koji to okidači njega ili nju vraćaju u mjesto rane zbog koje reagira na svoj specifičan način.

Vrlo često partnerovo ponašanje ne mora nužno imati veze s nama. Ali partnerski odnos ipak je zona sigurnosti u kojoj ćemo istresti sve ono što nas je mučilo tijekom dana, vikat ćemo na partnera ili djecu, šutjet ćemo kad treba razgovarati, osamiti se kad treba sudjelovati. I naravno, obitelj će to shvatiti kao odbacivanje, a možda je u pozadini arogantni šef, egzistencijalni strah ili tko zna koja i čime izazvana negativna emocija koja nas je preplavila.

Najbitniji odnos

Mi ne možemo biti dobar partner ikome, dok ne izgradimo kvalitetan partnerski odnos s nama samima. Dok ne shvatimo čega se bojimo, što su nam rane povrede, koja očekivanja i vjerovanja imamo od sebe i svijeta.

Puno naših radnji i uvjerenja su automatska, preuzeta, naslijeđena i naravno usvojena ne nužno našom svjesnom voljom. Zato trebamo prije svega razumjeti i prihvatiti sebe, kako bismo isto to mogli i s našim partnerom.

Ne iskoristimo li svaki trenutak da postanemo bolja osoba s dobrim namjerama, uvijek ćemo se vrtjeti u začaranom krugu istih izbora i to ćemo nazivati sudbinom.

Moja je preporuka zato budite ponekad sa sobom u miru, iskreno si priznajte slabosti, strahove, uvjerenja. Dobro je čitati i razumijevati ljudsku prirodu i nagone i zapravo se baviti sobom, ako treba i uz stručnu pomoć. Jer ako nam je normalno da liječimo tijelo koje ima i najmanju ranicu od ogrebotine, zašto nam ne bi bilo normalno da liječimo i rane na srcu i duši koje smo zadobili probijajući se kroz život.

Bit ćemo tako bolji sebi, ali i svima oko sebe koje volimo i do kojih nam je stalo. A to je i jedini put da se više ne zaljubljujemo u ‘krive‘, da promijenimo stare šablone i da nas privuku manje ranjeni.