Višak kila možda nije vaša krivnja, već znak tihe bolesti koju često ne prepoznajemo

Kao što smo nekada na ženskim druženjima za višak kilograma optuživale štitnjaču, danas sve češće čujemo da je za to krivac inzulinska rezistencija. Time barem u neformalnim razgovorima prebacujemo odgovornost za vlastito zdravlje. Ipak, ova se bolest utvrđuje jednostavnim krvnim testiranjem, a ne slobodnom procjenom, koja nije provediva jer jasnih simptoma uglavnom nema. S druge strane, inzulinska rezistencija nije nimalo bezazlena, povezana je s nizom ozbiljnih bolesti.

Posljedica inzulinske rezistencije može biti hipertenzija, moždani udar ili infarkt, govori mi dr. med. Davorka Herman Mahečić endokrinologinja koja se više od dvadeset godina bavi ovom bolešću i svime što ona nosi sa sobom.

Ako godinama imamo višak kilograma, jesmo li sami za to odgovorni?

Ono što mi danas znamo u medicini ruši uvriježeno mišljenje da je svatko s viškom kilograma sam odgovoran za to stanje. Krenimo s genskom predispozicijom koja igra veliku ulogu. Uvijek pacijente pitam jesu li na oca ili majku. Evolucijski je naš organizam bio u strahu od gladi, a ne od debljine, zato imamo razvijene mehanizme skladištenja masti. Na debljanje utječe mnogo faktora od spomenute genetike, faze života, psihološke pozadine, nekih lijekova. Jako suosjećam sa svojim pacijentima, jer jednom kad nakupimo puno kilograma nije ih lako skinuti, jer je to velika borba s vlastitim navikama, tijelom i mozgom.

Koliku ulogu u debljanju ima inzulin, zovu ga i hormonom gladi?

Inzulin je ključni hormon u tijelu koji mozgu javlja da je gladan. Šećer je hrana za stanice, ali je nužno tu hranu dostaviti do stanice a to radi inzulin. Ako je inzulina previše dolazi do inzulinske rezistencije koja može biti povezana s raznim drugim poremećajima, od dijabetesa pa nadalje. Postoji naravno opasnost i od kardiovaskularnih oboljenja koja nas dovode do moždanog ili srčanog udara, bolesti od kojih se najčešće i umire.

Za spremanje glukoze u stanice nama treba više inzulina, ali kod inzulinske rezistencije mi još uvijek bilježimo normalne vrijednosti šećera, ali inzulin je luči pojačano. To stanje bilježimo kod predijabetesa, u sindromu policističnih jajnika, masne jetre. Sve su to poremećaji metaboličkog sustava uzrokovani inzulinom koji se ne luči na pravi način.

Znači li to da ćemo prije ustanoviti sekundarnu dijagnozu nego shvatiti da imamo inzulinsku rezistenciju?

Obično to bude tako jer mi na pretragama obično gledamo razine šećera koje budu u normali. Osobno, tražim vrijednosti iz krvi koje mi ukazuju na rezistenciju, pogotovo kod pacijenata za policističnim jajnicima ili problemom debljine. Često čujem da je inzulinska rezistencija uzrok debljanja, ali rekla bih da je to trend kojem mnogi polegnu. Nekad nam je za višak kilograma bila „kriva“ štitnjača, a sada je to inzulinska rezistencija. Naglašavam, to je ozbiljna dijagnoza s jasnim parametrima. Nije svako opadanje kose, loš ten i masnoća na trbuhu, inzulinska rezistencija.

Koliko hrana utječe na razvoj te bolesti? Ima li veze možda prevelika konzumacija šećera i ugljikohidrata?

Sigurno to čini razliku, jer svi već znaju da konzumacija bijelog brašna, velike količine šećera, pogotovo onih skrivenih u raznim umacima i preljevima, pićima i tzv. zdravim obrocima nije dobra i doprinosi razvoju raznih zdravstvenih teškoća. Jako zanemarujemo skrivene šećere. Uzet ćemo hamburger koji nije loš obrok, pazit ćemo da uz to jedemo batat, a ne pomfrit, ali ćemo hladno sve to umakati u kečap, koji je čisti šećer. To je samo jedan u nizu primjera, kako nismo svjesni što sve tijekom dana pojedemo.

O zdravoj prehrani je sve već rečeno na tisuću načina, ali ipak, koji bi bio tvoj savjet za jedan dobar i zdrav dan, kada je hrana u pitanju?

Dalmatinska prehrana je alfa i omega. Po Mayo klinici dalmatinski način prehrane je među najboljima, ako ne i najbolji. Znači puno puta po malo, sezonski, riba, i bevanda dnevno uz popodnevni kratki odmor. Mislim da mi svi jedemo previše mesa, a premalo povrća. Važno je voditi računa o prilogu za ribu ili meso, tu nastaju greške, jer nije isto jedete li svaki dan rižu i krumpir ili salatu i razno drugo povrće. Često citiram svoju baku: doručak za kralja, ručak za prijatelja, a večera za neprijatelja.

Često čujem da se večera izbacuje, zato želim objasniti da je autofagija stanični proces koji mi ne možemo potaknuti, niti izbjeći. On se događa mimo naše volje. Dugi postovi su rezultat manjeg unošenja hrane, tj. kalorijske restrikcije i to je „tajna“ izbacivanja jednog od obroka. Osobno nisam sklona tome, jer ako mozak zna da će nakon ručka i za večeru dobiti neki zdravi obrok, po mogućnosti protein, neće skladištiti svu unesenu hranu, jer ne umire od gladi.

Uz to, u gladovanju se oslobađaju ketoni koji nisu zdravi za naš organizam. Ja sam za umjerenost, kalorijski deficit i preuzimanje odgovornosti za ono što, kada i koliko jedemo.

Na samom smo vrhu po debljini u Europi. To postaje pandemija. Ima li svaka debela osoba inzulinsku rezistenciju?

Većinom da, ali ne nužno. Važno je reći da ne postoji zdrava debljina. Ako je netko dinamičan, vitalan, pokretan, ali uz to s viškom kila - mi ga ne gledamo kao zdravu osobu, jer znamo da će kroz vrijeme sigurno razviti neku metaboličku komplikaciju.

Vađenjem krvi na prazan želudac mi dobijemo jasne parametre je li pacijent ušao u inzulinsku rezistenciju, a često te pretrage pojačamo GTT testom, kada pacijentu dajemo slatku otopinu da popije i vadimo krv ponovno nakon dva sata. To je vrlo jednostavna, brza i jeftina pretraga.

Što kada se ustanovi inzulinska rezistencija? Koji su prvi koraci liječenja?

Prvi koraci su svakako vezani za naviku hranjenja. Prvo sugeriramo uvođenje zdravih obroka, ali važno je sustavno uvoditi promjene, jer je nemoguće mijenjati životne navike u kratkom roku. Obično krećemo s uvođenjem zdravog doručka, pa na dalje..

Postoje naravno i lijekovi koje prepisujemo, a ako je u pitanju i prateći problem debljine, onda lijekovima tretiramo i debljinu. Ti novi lijekovi su prava revolucija u liječenju pretilosti i od njih ne treba bježati.

Jesu li to lijekovi za dijabetes koji se zlorabe, ili imamo lijekove baš za liječenje debljine?

Puno je kontroverzi oko toga. To su lijekovi koji su inicijalno razvijeni za liječenje dijabetesa, a onda se ustanovilo da su u većim dozama to lijekovi i protiv debljine.Ovih dana ćemo u ljekarnama imati lijek namijenjen baš liječenju debljine koji se uzima na tjednoj bazi. Moram reći da sam svjedok izliječenih pacijenata od debljine koji su tek rješavanjem tog zdravstvenog problema shvatili kakav teret su nosili na sebi. Liječenje debljine nosi sa sobom puno suza, nesreće, psiholoških eskapada, dodatnih dijagnoza. Skidanje kila je prije svega medicinski problem, a tek onda estetski.

Tko je sve kandidat za takvu vrstu lijekova? Može li se lijek dobiti za pet kilograma viška prije ljeta?

Ako je indeks tjelesne mase, a to je izračun naše visine i težine, veći od 30, ili čak 27 u slučajevima dodatnih teškoća, primjerice kod depresije ili policističnih jajnika, svakako je riječ o pacijentu koji treba razmisliti i o ovom pristupu liječenja debljine.

Osobno nisam za uzimanje lijeka krajem studenog da se ne udebljam za Božić ili tijekom svibnja da se pripremim za plažu. Koliko god bilo revolucionarno, ovdje se radi o lijeku koji treba uzimati pod liječničkim nadzorom.

Zanimljivo mi je gledati kako ljudi nisu htjeli uzeti cjepivo protiv korone jer ne znaju što sadrži, a lijek protiv debljine se baš i ne propituje. Ipak, ovo smatram velikom prekretnicom, jer ja više od dvadeset godina pokušavam pomoći ljudima, a do sada nismo imali načina kako se izboriti protiv te pošasti debljanja i svih pratećih bolesti. Debljinu gledam kao djelomičnu ovisnost i malo tko može prestati sam piti, kockati, pa na žalost niti jesti ono što ne smije.

Kada se riješimo debljine, pa i uz pomoć lijekova, nestaje li inzulinska rezistencija s tim?

Apsolutno. Debljina je vezana uz dvije stotine raznih bolesti i poremećaja i zato o tome trebamo govoriti i djelovati. Naša su djeca sve deblja, sve se lošije hrane i sve manje kreću, a onda te navike prenose u svoje odrasle živote. S druge strane imamo djecu koja od najmanjih nogu treniraju gotovo profesionalno i od njih se očekuje profesionalno bavljenje sportom. Više nemamo rekreativno bavljenje sportom, što je veliki problem za mlade, ali i odrasle.

Posebno ranjiva razdoblja za dobivanje kilograma su trudnoća ili menopauza. Uz to naravno ide i poremećaj sna, usporavanje metabolizma, sklonost depresivnim stanjima itd. Hoću reći kako debljina nije samo manjak volje, nego cijeli niz faktora utječe na to hoćemo li se moći izboriti s viškom kilograma ili ne, bez obzira na životnu dob.

Kako od inzulinske rezistencije dođemo do dijabetesa?

Ne mora se nužno iz rezistencije razviti dijabetes, iako rijetko kad imamo dijabetes tipa 2, bez inzulinske rezistencije, zato je jako važno što prije ustanoviti tu bolest. Kada pacijent ima dijabetes tipa 2, on već osjeća ozbiljne posljedice, jer je bolest u nastajanju „potrošila“ više od deset godina.

Postoji li ikakva indikacija, pokazatelj koji bi me naveo da posumnjam na inzulinsku rezistenciju?

Problem i jest taj da jasnih simptoma zapravo nema. Možda u nekim slučajevima to mogu biti jako izraženi napadi gladi, kao u reklami koja kaže kad si gladan nisi svoj. Važno je da se na inzulinsku rezistenciju testiraju žene koje su imale trudnički dijabetes ili policistične jajnike.

Je li ova bolest u porastu?

Da, u porastu je i nosi mnoge rizike sa sobom. Važno je kretati se, tri puta tjedno ići na neku rekreaciju, hodati, paziti što, kada i koliko jedemo. To je tako malo angažmana za tako puno koristi.

Nitko neće brinuti o vašem zdravlju osim vas samih, ili liječnika kada se već razbolite. Uz inzulinsku rezistenciju vežemo debljinu, dijabetes, policistične jajnike, hipertenziju, moždani udar, infarkt, bolest bubrega, depresiju i loš san, koji je opet posebna priča za sebe.