Terapeutkinja Brzović: ‘Anksioznost i depresija su toliko u porastu, nešto moramo mijenjati. Ove metode itekako mogu pomoći‘

Stalno ste umorni, bezvoljni i ništa vam se ne da. Mislite da su novac, slava i uspjeh namijenjeni nekome drugome, a nikako vama. Osjećate da ste u nekoj vrsti traume, jer o njoj svi ionako pričaju, ali zapravo ne znate u kojoj i kako, a ne znate ni kako si pomoći. Moja gošća Petra Brzović vam može pomoći. Ona je transpersonalna hipnoterapeutkinja, klinička hipnoterapeutkinja i regresoterapeutkinja.

Koje su to i kakve vrste terapija?

To je samo dio onoga što radim. U životu sam prošla puno edukacija i mnogo metoda skupila i sve to zajedno zapravo danas koristim u radu. Dakle, baza mi je najviše hipnoterapija i regresoterapija zato što sam i radeći na sebi, a i radeći s drugima spoznala da je jedno pokušavati pomoći sebi i riješiti probleme razgovorom i razmišljajući, a drugo kad zaista zaroniš u tijelo, u podsvijest i onda tu napraviš reda i dođeš do spoznaje.

Možeš li nam pobliže objasniti tu hipnoterapiju i regresoterapiju? To su vrste terapije o kojima u ovom studiju nismo još razgovarali.

Meni su obje vrste terapija i danas fascinantne, a počela sam s hipnoterapijom pokušavajući pomoći sebi. Davno, radeći na sebi stvarno sam izrazito puno truda uložila u razgovore i razumijevanje svojih osjećaja. Međutim, kad bih izašla, život me je opet pomeo, vratio u isti, loš osjećaj. Znači, mora biti još nešto. Tada sam još studirala ekonomiju, ali sam intuitivno osjećala da ću pomagati ljudima i da je to moj put. Tako sam se paralelno uz faks educirala u mnogim ovim disciplinama. I imala sam već zapravo dobru podlogu za sve što danas radim. Kako mi se život bio baš rasuo u jednom periodu, pokušavala sam si pomoći na sve načine, kroz razne terapije i metode. Pokušavajući sebe posložiti, razumjeti uzroke i probleme svojih stanja, shvatila sam da dolazim do limita i da ne ide više, da mora biti neki drugi put. I tu, igrom slučaja koji ne postoji, došla sam do hipnoterapije i spoznala zapravo da postoje metode koje nam pomažu da uđemo u podsvijest. Na vrlo nježan i siguran način, naravno ako se pravilno koriste. Tu leže svi odgovori, jer više od 90 posto naših odluka zapravo je nesvjesno. Upravo tu leži sva moć promjene.

Bilo je neminovno nastaviti se baviti upravo tim tehnikama i ići putem rada s podsviješću. Prirodno se tu našla i regresoterapija, a ja sam sva stečena znanja i iskustvo sabrala u metodu kojom danas pomažem ljudima.

Kad govorimo o podsvijesti, koliko su ljudi stvarno spremni saznati što se nalazi u tim tamnim, neistraženim hodnicima našeg uma?

Vrlo često ljudi nisu spremni, dok me dođe voda preko glave. Svi smo skloni negirati neka stanja i obrasce, pravit se da smo dobro, dok se ne počnu raspadati ili tijelo ili život ili nešto treće. Tada ne biramo. Tražimo svaku moguću pomoć i spremni smo zaroniti i u najdublja mjesta u sebi. Ljudi često misle da to mora biti teško i da sam proces mora biti dramatičan, ali zapravo to može biti jedan prekrasan, siguran proces koji nam pomogne da spoznamo što je to u nama, a žudi da bude iscijeljeno na jedan zapravo vrlo lijep i nježan način. U životu svi prolazimo uspone i padove, nekada nam treba pomoć jer osjećamo da dalje ne možemo sami.

Pandemija je ipak detabuizirala problem mentalnog zdravlja, i danas se o tome komotnije govori i ljudi lakše traže pomoć, zar ne?

Apsolutno. Kad sam započela svoje edukacije i krenula u potragu za odgovorima, drugima sam djelovala pomalo neobično, no ubrzo su i oni počeli tragati za smislom. Pandemija, rast svjesnosti ljudi i životni izazovi primorali su nas na rad na sebi. Razine anksioznosti i depresije toliko su porasle da, htjeli ili ne, moramo početi okretati sebi kako bismo iscijelili ono što je bilo ispod površine. Svi taložimo svoja stanja bez da ih proradimo, bilo da su to rane traume, pandemija, potres, gubitak posla, bližnjih ili bilo koja nesreća koju smo prošli. Većina ljudi pokušava ići kroz život kao da se ništa ne događa, misleći da je bolje prošlost ostaviti u prošlosti. Onda je došla pandemija i potres na to i kao da nam je netko izvukao tepih pod nogama. Zapravo se dogodila retraumatizacija. Izvuklo se na površinu sve ono što nije bilo iscijeljeno.

Kako izgleda kada ne kopamo i kada potiskujemo osjećaje i stanja? Kako jedan takav raspad izgleda? Znaš ga iz osobne priče ali i iz priče mnogih klijenata. Dolaze li ljudi jer sami shvaćaju da trebaju pomoć ili ih uputi obitelj, prijatelji..?

Ljudi koji mi se javljaju su najčešće ljudi koji su probali sve i stvarno ne znaju kuda više i što bi sami sa sobom. Ili su im se tijela razboljela jako ili imaju problema u odnosima, na poslu, ili jednostavno ne funkcioniraju. Količina anksioznosti i depresije je toliko snažna da ih ograničava u normalnom životu.

Naravno imaju onih ljudi koji već rade na sebi, žele naučiti nešto više o sebi i tu onda radimo neke naprednije vrste terapija i uvida. Najčešće ipak dolaze ljudi koje snažno preliju neka stanja i emocije, koji se i fizički razbole i nemaju više izlaza.

‘Dar traume‘, tako si nazvala svoju radionicu koju vodiš 17. svibnja 2025. u Zagrebu, na koju se svatko može prijaviti. O traumi danas svi puno govore, ali koje traume i na koji način oblikuju naša uvjerenja, naše odluke i naše emocije?

Kada dođe vrijeme da pogledamo u sebe, zaista, trauma može biti bilo što. Stvarno je važno razgovarati o tome da ljudi razumiju da nije trauma nužno samo kada me udario auto, kada sam izgubio voljenu osobu ili bio u ratu. Trauma može biti i gubitak posla, rastava i da sam kao dijete možda u dužem periodu odrastao ili odrastala u nestabilnim uvjetima. Trauma ne mora biti samo jedan događaj, odnosno posljedica događaja. Ona može nastajati neko vrijeme, može biti atmosfera i okruženje u kojem smo rasli, a nije bilo podržavajuće. Trauma može biti i zlostavljački brak, ili agresivno obiteljsko okruženje zbog alkohola ili droge. Svi mi nosimo nekakvu traumu i zapravo je to dar jer nam pomaže susresti se s onim dijelovima nas koji čekaju da se iscijele. Često taj put vodi u djetinjstvo i naše bespomoćno JA, kada smo se osjećali mali, nevoljeni, nesigurni, prestrašeni.

Možemo biti i voljeni i željeni, možda je mama bila najbolja na svijetu, a tata genijalan, ali je propušteno nešto što je tom malom djetetu trebalo.

Može biti apsolutno bilo što. I može biti iz kasnijeg doba života, nije nužno vezano za djetinjstvo. Može biti iz vremena dok nas je mama nosila u maternici. Možemo naslijediti od roditelje naših predaka. Dakle, može biti od bilo kuda i od bilo kada. Tako da ima prostora za rad uvijek. To i jest moj motiv i za ovu radionicu koju si spomenula.

Kako će izgledati ova tvoja radionica koju smo najavili i kome je sve namijenjena?

Radionice vodim vrlo intuitivno i osjećam zapravo što grupi u kojem trenutku treba. Znam sigurno da ćemo raditi kroz meditacije, tako zapravo ulazimo u podsvijest hipnotičkim tehnikama i elementima regresoterapije. To radimo vrlo nježno, ali baš tamo leži uzrok problema koje ljudi imaju. Radit ćemo sigurno s tijelom, jer ono skladišti naše emocije i somatski pristup tijelu smatram vrlo ljekovitim. Radit ćemo s dahom, ali i tehniku „Moć osmice“, gdje se skupi grupa ljudi koja onda šalje namjeru osobi koja je u sredini tog kruga.

Kada si spomenula grupu, jako je važno da malo prokomentiramo tu moć grupe. Zašto su grupne terapije važne i zapravo vrlo učinkovite? Znanstveno je dokazano da grupna terapija ima puno bržu učinkovitost od individualne.

Zato što se u grupi namjera i energija multipliciraju. Mi smo svi energetska bića što zaboravimo. Često se precipiramo kao fizička tijela i um, ali zapravo smo toliko više. Kad se ljudi nađu na jednom mjestu, kada otvore srca i kad spoznaš da svi oko tebe osjećaju slično, da dijelimo i bol i tugu, i da nisi sam na svojem putovanju, iscjeljenje ide puno brže. U grupi osjetiš i ljubav i podršku. Na mojim radionicama se puno plače, ali to su divne, divne suze otpuštanja.

Sve spomenuto su tehnike koje ljudi ponekad uzimaju s rezervom, jer uvijek postoji pitanje koliko je sve to znanstveno utemeljeno. Joe Dispenza i Bruce Lipton su znanstvenici, a s jednim od njih si imala priliku i surađivati.

Obojica su vrlo velika imena i prava čuda su napravili. S Dispenzom sam vrlo blisko surađivala više od pet godina. Bila sam uz njega od kad je on počinjao javno iznositi svoje uvide i stečena znanja, kada je kretao raditi s manjim grupama. To se kasnije pretvorilo u velike grupe ljudi koje su imale velike benefite od radionica. Tamo sam jako puno naučila. Obučena sam da radim s ljudima koji imaju burne reakcije na procese koje prolaze, a bila sam zadužena i za obuku cijelog tima. To je neprocjenjivo iskustvo. Bruce Lipton je vrhunski znanstvenik i krasna osoba. Potpuno je zaljubljen u to što radi, govori, podučava. To je cijeli njegov život. Epigenetika koju on proučava, mijenja cijelu paradigmu medicine i genetskih predispozicija oboljenja.

Mi od roditelja nasljeđujemo gene, ali i način na koji oni doživljavaju život, način na koji doživljavaju sami sebe, je li život siguran ili opasan, jesmo li dobro došli na ovaj svijet i cijeli niz drugih uvjerenja, koja kreiraju naš život. Puno toga nasljeđujemo na tim suptilnim razinama, što opet utječe na biokemiju i na aktivaciju ili deaktivaciju određenih gena.

Koliko ovakav pristup može pomoći kada se fizički razbolimo?

Dubokog sam uvjerenja da su sve bolesti psihosomatske. Svako oboljenje nosi dar, koliko god je teško i koliko god je izazovno. I sama sam prolazila kroz mnoge izazove na fizičkoj razini ali tek kada zaroniš u tu bol, kada uđeš svjesno u proces, shvatiš da je bolest došla kao putokaz gdje treba tražiti uzrok. Uvijek je neka trauma u podlozi i to se može razriješiti. Poanta je da mi zaronimo u sebe i iscijelimo ono što je dovelo do bolesti.

Petra, prije nego li se fizički razbolim, molim Te upiši me na listu za radionicu.

Vrlo rado.