Ovaj test će vam otkriti je li vaša ličnost zdrava. Psiholog Mikloušić: Vjerujem da većina ljudi želi saznati kakvi su

Kakva je naša ličnost, kakav nam je karakter, zašto imamo neka uvjerenja koja su nam saveznici ili neprijatelji? Svi postavljamo ova pitanja sebi kada nam nešto ne ide po planu, kada se uspoređujemo s drugima, kada shvaćamo da nismo baš prilagodljivi i kada razumski to nazivamo čvrstim karakterom. Svaka ličnost sadrži pet elemenata i oni su svojstveni svim ljudima na svijetu: otvorenost, ugodnost, savjesnost, ekstraverzija, neuroticizam.

Psihološki testovi nam služe da vidimo kako stojimo u odnosu na tih BIG 5 elemenata ličnosti.

Iz testova možemo saznati i je li nam ličnost zdrava, jesmo li uravnoteženi, jesmo li prilagodljivi, otvoreni, kakva nam je otpornost na stres, koja nam zanimanja i profesije leže, u čemu ćemo briljirati, a u koje poslove ne bi trebali ići..

Testovi će nam pokazati i imamo li elemente poremećaja ličnosti. Zašto su testovi dobri i što su njemu pokazali, pitala sam psihologa Igora Mikloušića.

Što nam sve psihološki testovi mogu otkriti i koliko su oni važni u dijagnostici?

Testiranje ili psihometrija je najveća je snaga psihologije, od prvih testova inteligencije pa do spomenutih testova ličnosti. Osim što nam takvi testovi govore puno o nama samima, stručnjacima je važno jer pokazuju obrasce ponašanja ili navike neke populacije, što odudara od prosjeka, kako se obrasci mijenjaju kroz vrijeme, dobne skupine i sl.

Na osobnoj razini, testovi nam pomažu da sebe razumijemo i spoznamo, što je prvi korak u prihvaćanju, prilagođavanju ili uvođenju neke promjene u život.

Testovi su dobri i u procjeni talenata, vještina, motivacija - zato se često koriste kod izbora buduće karijere ili upisa fakulteta.

U dijagnostici, u kliničkom smislu ovi testovi su dobra osnova u suradnji psihologa i psihijatara, kako bi se dobila cjelovita slika čovjeka i njegovih poteškoća.

Možemo li malo varati na tim testovima? Želim znati, ali želim malo i sakriti od sebe i drugih?

Postoje dvije vrste testova, jedni su testovi tj. upitnici samoprocjene gdje osoba predstavlja sebe onakvom osobom kakvom sebe vidi, i tim odgovorima se može manipulirati, što nije nužno odmah varanje, no postoji mogućnost da damo odgovor koji ne odgovara stvarnom stanju. Uz to, testovi u kojima se rješavaju problemski zadaci u nekoj jedinici vremena i tu je gotovo nemoguće „varati“ tako da se pokažete „boljim“ nego što jeste. No ovdje valja napomenuti i da, kad sudjelujete u takvim testiranjima, ne zaključujete sami vlastitoj uspješnosti. Primjerice ne budete tužni ako niste riješili do kraja, jer u najvećem broju slučajeva takvi testovi nisi niti zamišljeni da se dođe do kraja.

Rezultat se formira tek s usporedbom s normama za taj specifičan test. U svakom slučaju, uvijek pozivamo ljude da daju autentične odgovore u smislu da odgovore ne na način na koji misle da se od njih očekuje, nego u skladu s onime kako zaista doživljavaju sebe.

Koliko su ljudi spremni čuti ‘istinu‘ o sebi? Koliko teško podnesu rezultate testova?

Vjerujem puno više ako shvate da upitnici ličnosti primjerice govore o strukturi ličnosti, a ne o našoj vrijednosti ili uspješnosti kao osobe. Sama ličnost sadržana unutar peterofaktorskog modela zapravo nema vrijednosnu komponentu. Nije bolje biti ekstrovert nego introvert, ili primjerice nisi bolja osoba ako si emotivno stabilniji od nekog drugog.

No vjerujem da većina ljudi zapravo želi saznati kakvi su. Žele sebe razumjeti. Još od Hipokrata ljudi se svrstavaju u tipove ličnosti; sangvinike, kolerike, melankolike. Čak se i danas rado poistovjećujemo s tim davno definiranim tipologijama. Čovjek ima potrebu pripadati, biti dio plemena ili grupe. Lakše nam je kad nismo usamljeni, nego kada postoji grupa ljudi slična nama. Čak i kada u testiranju dobijemo rezultat koji nam baš ne odgovara, mi brzo nađemo način da ga „prevedemo“ u nešto što možemo prihvatiti. Ipak, uglavnom želimo znati u čemu smo izvrsni, a u čemu manje spretni, u kojem dijelu možemo rasti i razvijati se, u kojem smo možda malo kruti i neprilagodljivi. U profesionalnoj orijentaciji ovakvi testovi su posebno dobri, jer je mudro izabrati posao koji je usklađen sa našom ličnošću. Ekstrovertima leže poslovi komunikacije i rad s ljudima, emocionalno senzibilne nećemo uputiti u visoko stresne poslove, natprosječno inteligentni će podbaciti na manje zahtjevnim poslovima jer neće biti motivirani. To se zove „job fit“ - prilagodi poslove osobinama ličnosti. Tada su ljudi zadovoljniji, brže napreduju, bolje zarađuju i dobrobiti su višestruke.

Danas, nakon više desetljeća istraživanja, od dugih longitudinalnih studija koje su pratile rast i razvoj tisuća ljudi sve do primjerice istraživanja blizanaca, možemo s popriličnom sigurnošću razlučiti ulogu okoline na razvoj ličnosti i razaznati na koje se sve načine ličnost mijenja kroz vrijeme. Dosadašnja istraživanja pokazuju da je uloga genetike i okolnih faktora otprilike podjednaka. Mi se rađamo s određenim kapacitetom i genetskim predispozicijom, ali to nas kroz život nužno ne ograničava da se ostvarimo. Tu prvenstveno vidimo utjecaj odgoja, okoline, školovanja...

Prije se mislilo da se ličnost ne može mijenjati, ali zadnja, dugogodišnja i velika istraživanja pokazuju da to baš i nije tako. Vidimo da ljudi kroz sazrijevanje postaju savjesniji, ugodniji, manje ekstrovertni, kroz godine se smiruju, ne reagiraju burno kao u mladosti. Dakle, dolazi do promjena, ali ona glavna obilježja ličnosti uglavnom ostaju ista, primjerice ako si u mladosti bio ekstrovert, s godinama će ta odlika imati manji intenzitet, ali ćeš i dalje u svojoj dobnoj skupini biti na ljestvici ekstrovertiraniji od prosjeka.

Ipak, razne psihoterapijske tehnike mogu nam pomoći da mijenjamo dijelove ličnosti koje nam otežavaju prilagodbu. To nije lagan put, zahtijeva volju, vrijeme i stručno vođenje, ali je moguće.

Kada govorimo o poremećaju ličnosti?

Kada smo ranije govorili o dimenzijama ličnosti, kroz njih smo definirali što nam je zajedničko, ali i što nam je različito na ljestvicama intenziteta u tih pet nabrojenih faktora ličnosti. Zdravu ličnost karakterizira fleksibilnost ili prilagodba promjenama, kod rigidne strukture te prilagodbe su gotovo nemoguće. Uz to imamo element otpornosti, koliko lako možemo podnijeti teške trenutke u životu, te na kraju utječe li naša osobnost na kvalitetu života. Ako naši trajni obrasci ponašanja, razmišljanja i doživljavanja svijeta oko sebe nisu naši saveznici, ako nam izazivaju nelagodu, neadaptivnost ili nefunkcionalnost onda govorimo o poremećaju.

Nekih poremećaja su ljudi svjesni, kao opsesivno-kompulzivnog poremećaja, dok druge poremećaje prvo prije primijeti okolina, a ne osoba koja ih ima. Zavisi o težini poremećaja, ali nekada će biti dovoljna psihoterapija, dok u nekim slučajevima će trebati i farmakoterapija ili čak hospitalizacija.

Koliko često po pomoć dolaze ljudi s poremećajem, a koliko bliske osobe ili obitelj koja se ne može nositi s takvom osobom?

Osobe s teškim poremećajem ga neće nužno prepoznati i zatražiti pomoć, pogotovo ako su funkcionalne. Oni koji možda i osvijeste da nešto nije u redu, često se boje osude okoline, gubitka radnog mjesta, neizvjesnosti liječenja.

Taj je problem sve manji, ali i dalje prisutan. Sasvim je druga priča kada je osoba nefunkcionalna, kada su promjene jasno vidljive, ugrožavajuće za tu osobu ili okolinu.

Tada postoje jasni protokoli postupanja.

Stigma mentalnih bolesti još uvijek je izrazito velika. Svi govorimo o mentalnom zdravlju, ali što još možemo učiniti da mentalnu bolest, poremećaj ili teškoću, ne smatramo sramotom?

Kada govorimo o bolesti u tijelu, ponašamo se kao da to nismo mi, kao ruka je pukla, ali to nema veze s mojom voljom, inteligencijom, snalažljivošću, karakterom. Kada nam se dogodi lom u mentalnom stanju, osjećamo sram, kao da nismo dovoljno dobri, kao da smo sami krivi za to, kao da je to neki podbačaj koji se nije smio dogoditi. Mi tako štitimo svoj self, ono što smatramo svojom esencijom.

Važno je zato kontinuirano javno govoriti o svemu, relaksirati tu situaciju da se svakome može dogoditi i da pomoć postoji, da nije sramota tražiti i dobiti tu pomoć.

Danas su informacije stvarno dostupne, ali je naravno teže izabrati što ili tko mi uistinu može pomoći. To je nova klopka. Kako pronaći pravu adresu za pomoć?!

Kako izabrati pravu vrstu psihoterapije za sebe, ako nisu u pitanju poremećaji ili bolesti koje se moraju tretirati medicinski?

Danas postoji jako puno pravaca u psihoterapiji i uvijek je pitanje koji smjer je dobar za mene. Ono što je međutim najvažnije kod izbora je odnos koji uspostavimo sa psihoterapeutom. To mora biti odnos temeljen na povjerenju i iskrenosti. Učinkovitost terapije ovisi o puno faktora, pa će za neke određene teškoće biti dobra kognitivno bihevioralna terapija koja je vrlo strukturirana i s jasnim učincima, nekima će odgovarati umjetnički pristup kroz psihodramu, ili integrativna terapija.

Kada pomoć tražiti kod psihijatra, a kada kod psihologa?

Kada su ponašanja akutna ili ozbiljna, kada se javljaju misli o šteti za sebe ili druge, prva adresa je bolnica i psihijatar.

Svaki psiholog zna kada je adresa za poremećaj ili bolest doktor, a ne psiholog. Psiholog je dobar za prvu dijagnostiku, za uvid u karakteristike ličnosti, za psihoterapiju koja nam diže kvalitetu života, za samospoznavanje sebe i bolje funkcioniranje u životu.

Ponovio bih na kraju, uvijek postoji pomoć, samo je treba potražiti.