Oduvijek se smatralo da sinkroniziranje pokreta ruku s pokretima nogu za vrijeme trčanja pomaže sportašima da budu brži, no nova studija, objavljena u časopisu Gait & Posture, pobija tu tezu. Znanstvenici tvrde da je u sprintu razlika između trkača koji trče pomičući ruke i onih koji ih ne pomiču minimalna.
- Rezultati naše studije su pokazali da teza kako ljuljanje ruku utječe na performanse nema podlogu - tvrdi Peter Weyand, jedan od autora studije.
Sporiji, ali neznatno
Znanstvenici su, da bi došli do tog zaključka, kronometrom mjerili sedamnaest sportaša tijekom sprinta na 30 metara. Ispitanici su prvo trčali blokiranih ruku, a potom slobodnih ruku, dakle pomičući ih. Nemogućnost pomicanja ruku usporila je sportaše za, u prosjeku, 0, 08 sekundi, što je oko 1,6 posto sporije od brzine koju su postigli kad su trčali slobodnih ruku. Radi se o zanemarivim brojkama u apsolutnom smislu, no one mogu napraviti veliku razliku u vrhunskom sportskom natjecanju. Dovoljno je reći da je na Olimpijadi u Tokiju 2020. razlika između zlatne i brončane medalje u utrci na 100 metara bila samo 0, 09 sekundi.
Kompenzacija
Kad su sportaši za potrebe studije trčali blokiranih ruku, okretali su torzo udesno i ulijevo mnogo više nego što to normalno čine za vrijeme trčanja.
- Vjerujemo da se radi o kompenzacijskom pokretu koji služi da bi održao tijelo orijentirano prema naprijed - objasnio je Lance C. Brooks, koordinator studije.
Pomicanje ruku zapravo je najjednostavniji i prirodan način da se tijekom trčanja tijelo održi u frontalnom položaju te da se spriječi gubljenje ravnoteže. Ako pomicanje ruku izostane, ono može biti kompenzirano pokretima torza, no oni su neugodniji i puno manje funkcionalni.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....