Košarka, kondicijsko vježbanje ili možda parkour? Ili sve to, još uz povremeno planinarenje? Troje mladih kineziologa osnovalo je u svibnju u Zagrebu Udrugu Planina mogućnosti koja za djecu s teškoćama u razvoju provodi upravo ove sportske programe, a djelovanje kroz udrugu pokazalo se kao potreba kako bi nadogradili rad u Centru za motorički razvoj djece Možeš ti to. U Centru rade po poligonskom principu, djeluju na više motoričkih segmenata i podučavaju djecu osnovama - mališani uče sjediti, čekati red, odgoditi potrebe, uče surađivati, pratiti upute, doživljavati jedni druge. S vremenom se pokazalo da dio te djece, nakon višegodišnjeg pohađanja programa u Centru, treba nešto više.
- To su djeca većinom u dobi od osam do deset godina, koja su usvojila strukturu, prate što se događa, surađuju, socijalne vještine i motoričke sposobnosti su im na razini i jednostavno smo zaključili da im nešto nedostaje. Došli smo do toga da trebamo osmisliti napredan program za stariju djecu, u protivnom ćemo ih morati slati dalje, u sportske klubove, a tu dolazimo do problema, jer redovni sportski klubovi često ne upisuju djecu s teškoćama s obzirom na to da nemaju adekvatan stručni kadar i ne mogu se baviti svime što njihove dijagnoze nose sa sobom. Zato smo osnovali udrugu koja provodi sportske aktivnosti baš za djecu s teškoćama u razvoju, jer time se bavimo već godinama, a cilj nam je omogućiti toj starijoj djeci daljnji sportski razvoj, odnosno sportsko usmjeravanje, budući da je baza kod njih izgrađena – objasnila je mag. kineziologije Lorena Draženović, predsjednica Udruge.
Tri sekcije
U udruzi se radi drugačije nego u Centru – sva djeca na satu rade zajedno i istodobno, zagrijavaju se, uče tehnike sporta te se natječu jedni protiv drugih, kako bi se naučili nositi s natjecanjima, pobjedama i porazima i tako mogli bolje funkcionirati u svakodnevici. U pravilu roditelji ne prisustvuju treninzima. Sat je koncipiran kao pravi sportski trening, primjerice, na košarci se striktno drže košarke - uče voditi loptu, dodavati, gađati koš, uče pravila igre, uče se sportskom ponašanju itd. Posjetili smo ih u prostoru na Vrbanima u vrijeme košarkaškog treninga i vidjeli kako se djeca zajedno zagrijavaju, potom vježbaju bacati i hvatati loptu te s različitih udaljenosti pucati na koš čija se visina mijenja. Košarku su u udruzi odabrali za jednu od sportskih sekcija zato što su kroz godine uvidjeli da je svakom djetetu, što god oni pokušavali, najzanimljivije gađati koš ili šutati na gol. Razmišljaju i o nogometu, no ne mogu ga uvesti dok ne osiguraju adekvatan prostor, odnosno teren.
Kondicijski trening pak pomaže djeci, posebno onoj s teškoćama, da se lakše nose s izazovima koje pred njih stavlja škola. Mnoga od njih imaju teškoće poput sniženog mišićnog tonusa ili blažih deformacija, loše se drže, a teške torbe i nepravilno sjedenje u klupi to dodatno pogoršavaju. Rad na kondiciji važan je za održavanje posture i sprečavanje deformacija, kao i za izgradnju mišića da bi bili što stabilniji, kako se ne bi razvile kifoza, skolioza i slične deformacije kralježnice. Za vježbanje tu su traka, utezi i ostale sprave prilagođene dječjem uzrastu i snazi. Zna se koliki postotak svoje kilaže svako dijete maksimalno smije podizati i na treningu se na to pazi.
Veće samopouzdanje
Vježba se i za zaštitu krvožilnog i srčanog sustava, pa se s djecom puno trči i vozi bicikl, pogotovo je kardiovaskularni sustav važno rano zaštititi kod djece s Downovim sindromom koja općenito imaju problem sa srcem. Djeca vole kondicijski trening, senzorički im odgovara i rado sudjeluju. A treća sportska sekcija, parkour, jednostavno se dogodila.
- Imamo kolegu koji se bavi parkourom, a kako su u Hrvatskoj općenito rijetke udruge koje se bave parkourom, odlučili smo biti prvi koji će ga ponuditi djeci s teškoćama. Parkour je dobar za koordinaciju, za skočnost, agilnost, a sve to našoj djeci treba da bi bila što bolja u svakodnevnim situacijama. Naravno, prilagodili smo sport djeci, ne skaču po klupama u parku, dali smo za njih od drveta napraviti male grede i slično. Taj trening imamo na lokaciji u Svetoj Klari gdje je dvorana od 110 kvadrata. Košarku i kondiciju radimo i u Svetoj Klari i na Vrbanima, u dvorani Centra. Imamo i planinarenje, nastojimo ga održavati jednom do dva puta mjesečno, vikendima, no to ovisi i o vremenu roditelja. Dogovaramo se unaprijed, pa ako je većina za - idemo - kaže Lorena.
U Udruzi primaju djecu s bilo kojim oblikom teškoća, a trenutačno ih je najviše u spektru autizma. Kod njih je, kaže kineziologinja, najveći izazov segment socijalizacije i emocionalne regulacije, pa u radu kroz sportske aktivnosti stavljaju velik naglasak na izgradnju samopouzdanja koje toj djeci nedostaje, jer razumiju da su drugačija od većine. Uglavnom idu u redovne škole i vide da njihovi vršnjaci mogu nešto što oni ne mogu, da su brži, spretniji, i vrlo često se teško nose s tim.
- Kroz sport radimo i na prihvaćanju neuspjeha, promašaja, da ne mora svaki ubačaj biti koš, da je u redu promašiti, svima se to događa. Većini njih to je velika drama, pa se učimo emocionalno nositi s tim. Učimo ih i međusobnom podržavanju, jer svi smo jedan tim i trebamo misliti i na druge, ne samo na sebe. Jednako je važan motorički segment, za sport, ali i za svakodnevicu, jer ako ih naučimo, primjerice, igrati lovice, onda u školi pod odmorom mogu i oni igrati lovice. Neće stajati sa strane dok se drugi igraju, nego će se moći uključiti - kaže kineziologinja.
Dobre navike
Donja granica za upis je sedam godina i dijete mora imati usvojene već spomenute vještine, za što prolazi procjenu. Više je dječaka nego djevojčica, razlog je u tome što je autizam tri puta češći među dječacima, samim time općenito ima više dječaka s teškoćama. Na satu je uvijek troje kineziologa, a termini su ujutro i popodne, što roditeljima pruža određenu fleksibilnost. Svaka sekcija ima po dva treninga tjedno i dijete može doći na svih šest, jedino roditelji trebaju petkom prijaviti treninge za idući tjedan. Ne dolaze samo djeca iz kvarta, nego iz cijelog Zagreba i okolice, pa ima polaznika iz Zaprešića, Velike Gorice, Samobora. To ne čudi ako se zna da je sportskih klubova koji rade s djecom s teškoćama u razvoju vrlo malo, uvijek su puni i za njih postoje liste čekanja. U Planini mogućnosti kontinuirano upisuju djecu i primaju nove članove, a članarine su im jedini izvor financiranja. Svi kineziolozi u Udruzi volontiraju, a rade u Centru i na drugim mjestima, primjerice, naša sugovornica radi i u Centru za rehabilitaciju Stančić. Voljeli bi pronaći drugi izvor financiranja, pa će aplicirati na natječaj grada Zagreba za financiranje projekata, jer cilj im je da jednog dana svi budu zaposleni u udruzi i da djeca ne moraju plaćati članarinu.
Na treninzima se traži struktura i kineziolozi znaju biti strogi, no djeci to zapravo odgovara - u pravilu funkcioniraju dobro kad postoji struktura jer tada znaju što se i kada od njih očekuje. Vrlo brzo to pohvataju i vrlo brzo vide da je i njima bolje kada se toga pridržavaju. Osim toga, kada dobro odrade sat dobiju neku igru za nagradu, već prema tome tko što voli. Kad taj princip uzroka i posljedice prenesu u svakodnevicu, bolje u njoj funkcioniraju.
- Uvijek nešto moramo, moramo pospremiti krevet, moramo čekati kod doktora, u životu je tako i tome ih učimo. Želimo im ponuditi i više od treninga, trudimo se barem nekoliko puta godišnje s djecom otići u zabavni centar, u muzej, da vidimo kako ono što ovdje radimo projiciraju u svakodnevicu. Nije važno samo odraditi čučnjeve i preskoke, ako ne pomaže djetetu u svakodnevnom životu onda to nema smisla. Ono što kod nas nauče trebaju moći prebaciti u život kako bi bilo bolje njima i njihovim obiteljima – ističe Lorena.
Kako hoda medo
Nekoliko mališana od njih je otišlo u redovne sportske klubove, toliko su napredovali. Sada imaju dječaka koji sve češće dolazi na treninge četiri puta tjedno i to se vidi - naučio je voditi loptu, gađati koš, puno je pokretniji, agilniji. Dolazi im i dječak koji je oduševljen parkourom i svoju je vještinu ponosno pokazao na božićnoj priredbi koju su organizirali. Njegova majka kaže, prenosi nam Lorena, da je puno mirniji nakon treninga, jer izbaci višak energije i ne javlja mu se nervoza, a i senzorički se prilagodi u određenoj mjeri, pa lakše funkcionira ostatak dana. Predvježbanje za parkour uključuje i tzv. biogimnastiku, odnosno imitiranje životinjskog kretanja – kako ide medo, kako ide majmun. Odraslima to možda može izgledati banalno, ali za polaznike je vrlo kompleksno ako vježbu žele pravilno izvesti - moraju se jako fokusirati i razmišljati kako medo pomiče noge, kako usklađuje hod, kojom brzinom hoda itd.
U Planini mogućnosti znaju volontirati studenti Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta (dvije studentice bile su i u vrijeme našeg dolaska), povremeno dolazi i edukacijska rehabilitatorica i to odlično funkcionira. Ponekad se jave i ljudi koji su vidjeli udrugu na webu ili na društvenim mrežama i iskažu želju za volontiranjem. Iz udruge su, naravno, svima rekli da mogu doći, međutim, Lorena nije sigurna kako ljudi vide rad s djecom s teškoćama:
- Vjerojatno svi percipiraju napredak koji prikazujemo, ali ne i sve što je bilo potrebno da do toga dođemo. Netko tko se nije prije susreo s djecom s teškoćama vjerojatno misli kako je to slatko, malo će se igrati s njima i tako im pomoći, ali nije tako. Ima dana da me neko dijete udari, ugrize, to više uopće ne doživljavamo. Potrebno je i puno strukture, strogoće, nema popuštanja. Djeca znaju snažno reagirati na promjenu vremena, na južinu, i ući u agresivna ili autoagresivna ponašanja što ljudima koji se nisu s tim susreli može biti prilično stresno. Dosta ih je došlo, ali nisu se zadržali, uz riječi da nisu to baš tako zamišljali. Ili bi rekli da će doći opet za mjesec dana, ali to ne hoda – mora se dolaziti kontinuirano, jer se djeca moraju naviknuti na tu osobu. S nepoznatima ne žele raditi, a ako dijete s nekim ne želi raditi, onda mi od tog volontera nemamo ništa. Smisao je dolaziti što češće da se djeca naviknu, a i da volonteri upoznaju djecu i nauče što trebaju raditi. Neka volontiranja mogu funkcionirati po principu "doći ću kad budem mogla", ali ovo ne, djeca moraju imati kontinuitet, jer svaka je promjena za njih izazov.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....