ANKSIOZNOST KOD DJECE

Kva­li­te­tan te­ra­pe­ut mo­ra bi­ti u sta­nju ot­kri­ti po­sto­je li vanj­ske okol­no­sti ko­je iza­zi­va­ju ili po­goršava­ju de­pre­si­ju te upu­ti­ti di­je­te u vješti­ne izbje­ga­va­nja stre­snih si­tu­a­ci­ja ili noše­nja s nji­ma, ako ih ni­je mo­gu­će izbje­ći...

Anksioznost kod djece

I dje­ca i odra­sli po­se­žu za sa­mo­u­boj­stvom u pra­vi­lu na­kon što du­go i ne­po­dnošlji­vo pa­te. Iro­ni­čno je da to­li­ka pa­tnja bli­žnjih bi­va za­ne­ma­re­na i da je oko­li­na po­sta­je svje­sna tek kad oso­ba izvrši ili po­kuša sa­mo­u­boj­stvo. Me­đu­tim, na sva­kog sa­mo­u­bo­ji­cu po­sto­ji sto lju­di ko­ji o tom či­nu ra­zmišlja­ju ili pri­želj­ku­ju da im smrt do­đe iz ne­kog dru­gog izvo­ra. Niska tolerancija na stres S me­di­cin­skog sta­no­višta, go­to­vo je uvi­jek uzrok že­lje za smr­ću de­pre­si­ja, an­ksi­o­znost ili kom­bi­na­ci­ja ovih sta­nja. To su bo­le­sti ko­je iza­zi­va­ju naj­ve­će duševne pa­tnje. Dok odra­sli u ve­ćoj mje­ri uspi­je­va­ju izra­zi­ti osje­ća­je i skre­nu­ti pa­žnju na svo­je pa­tnje, dje­čje su emo­ci­o­nal­ne sme­tnje češće ne­pre­po­zna­te i pri­pi­su­ju se hi­ru ili uo­bi­ča­je­nim teško­ća­ma pri odra­sta­nju.Dje­ca ta­ko­đer mo­gu obo­lje­ti od de­pre­si­je, a da re­do­vno ni ona sa­ma ni­ti nji­ho­vi ro­di­te­lji ne zna­ju što se do­ga­đa. Ra­no di­ja­gno­sti­ci­ra­nje de­pre­si­je i po­če­tak pri­kla­dnog tre­tma­na po­ve­ća­va izgle­de za te­me­lji­to izlje­če­nje i izbje­ga­va­nje te­žih de­pre­si­vnih epi­zo­da u sta­ri­joj do­bi.Po­sto­je na­zna­ke da od 15 do 20 po­sto dje­ce u ne­kom ra­zdo­blju tr­pi od de­pre­si­vnog ili an­ksi­o­znog po­re­me­ća­ja. Ra­ču­na se da se oko 10 po­sto lju­di ra­đa s uro­đe­nom ni­skom to­le­ran­ci­jom na stres, što je te­melj­na pre­di­spo­zi­ci­ja za de­pre­si­ju. Po­red to­ga, pet do de­set po­sto lju­di pre­tr­pi ozbilj­ni­ji stres u dje­tinj­stvu, ko­ji iza­zi­va de­pre­si­ju i kod onih ko­ji ne­ma­ju ge­net­sku pre­di­spo­zi­ci­ju. Emocionalne reakcije De­pre­si­ja ima “ti­su­ću li­ca”. Iza­zi­va ra­zno­li­ke sim­pto­me ko­ji va­ri­ra­ju od oso­be do oso­be, a če­sto je pra­ti an­ksi­o­znost, ko­ju pre­po­zna­je­mo po tje­sko­bi, stra­hu, stre­pnji, za­bri­nu­to­sti, uzru­ja­no­sti, sti­dlji­vo­sti. “Di­je­te vam ne­će otvo­re­no re­ći ‘u de­pre­si­ji sam’ jer mo­žda tu ri­ječ i ne­ma u vo­ka­bu­la­ru. Pre­su­dno je da pra­ti­te nje­gov izgled, po­našanje i emo­ci­o­nal­ne re­a­kci­je”, upo­zo­ra­va Ha­rald Le­on­hard­sen, nor­veški dje­čji psi­hi­ja­tar.Ako sim­pto­mi po­put tu­ge, pla­ča, po­tište­no­sti, be­zvolj­no­sti, po­vu­če­no­sti, ne­dru­že­lju­bi­vo­sti, ra­nji­vo­sti, ra­zdra­žlji­vo­sti, uzru­ja­no­sti, za­bri­nu­to­sti, od­su­tnost ra­do­va­nja, sme­tnje u spa­va­nju, pad ape­ti­ta ili pre­je­da­nje, osla­bljen škol­ski uspjeh tra­ju dva tje­dna ili du­lje, vje­ro­ja­tno je ri­ječ o de­pre­si­ji: “Ako di­je­te ma­kar i spo­me­ne sa­mo­u­boj­stvo ili že­lju za smr­ću, zna­či da je de­pre­si­ja već uzna­pre­do­va­la i da je kraj­nje vri­je­me za dje­lo­va­nje”, ka­že dr. Le­on­hard­sen. Pri­je sve­ga, bu­di­te nje­žni i bri­žni pre­ma dje­te­tu. Obra­ti­te se škol­skom psi­ho­lo­gu ili li­je­čni­ku opće pra­kse. Mo­že­te izra­vno po­tra­ži­ti po­moć pri­va­tnog psi­ho­lo­ga ili psi­hi­ja­tra ko­ji ima isku­stvo s dje­čjim men­tal­nim zdra­vljem. Zajednička terapija Za dje­cu i mla­dež do 18 go­di­na pre­po­ru­ču­je se pri­je sve­ga psi­ho­te­ra­pi­ja. Kva­li­te­tan te­ra­pe­ut mo­ra bi­ti u sta­nju ot­kri­ti po­sto­je li vanj­ske okol­no­sti ko­je iza­zi­va­ju ili po­goršava­ju de­pre­si­ju te upu­ti­ti di­je­te u vješti­ne izbje­ga­va­nja stre­snih si­tu­a­ci­ja ili noše­nja s nji­ma, ako ih ni­je mo­gu­će izbje­ći. Uo­bi­ča­je­no je da obi­telj su­dje­lu­je u te­ra­pi­ji, jer mno­ge po­te­ze ko­ji dje­te­tu mo­gu ko­ri­sti­ti mo­gu po­vu­ći sa­mo sta­ri­ji čla­no­vi obi­te­lji, a ne i sa­mo di­je­te.Za­pra­vo, de­pre­si­vno i an­ksi­o­zno di­je­te pro­ble­me tr­pi, a ne stva­ra. U to­me je ra­zli­ka izme­đu do­bre dje­ce, ko­ja su u pra­vi­lu ra­nji­vi­ja na de­pre­si­ju i an­ksi­o­znost, te one ma­nje do­bre, ko­ja su emo­ci­o­nal­no otpor­ni­ja, ali i be­zo­bzir­ni­ja i bešću­tni­ja.Istra­ži­va­nje psi­ho­loga Ter­rie Mof­fitt i Av­sha­lom Ca­spi po­ka­za­lo je da su ge­net­ski mar­ke­ri ko­ji da­ju otpor­nost na de­pre­si­ju pri­su­tni­ji kod kri­mi­na­la­ca, dok su ge­ni ko­ji do­no­se pre­di­spo­zi­ci­ju za de­pre­si­ju za­stu­plje­ni­ji kod do­bro­ću­dnih i mir­nih lju­di.Kon­kre­tno, ge­ni ko­ji pro­gra­mi­ra­ju or­ga­ni­zam na sni­že­ne ko­li­či­ne en­zi­ma mo­no­a­mi­no­o­ksi­da­ze isto­vre­me­no šti­te od de­pre­si­je i na­vo­de na ne­po­slušnost, na­si­lje i kršenje za­ko­na. Oso­be ko­je ima­ju ve­će ko­li­či­ne mo­no­a­mi­no­o­ksi­da­ze rje­đe se na­la­ze u kri­mi­na­lu, ali i češće pa­te od de­pre­si­je. Te se emo­ci­o­nal­ne i po­našaj­ne ra­zli­ke uo­ča­va­ju već kod dje­ce. Oso­bi­to su ugro­že­na osje­tlji­vi­ja dje­ca ko­ju dru­gi uzi­ma­ju na pik.

Anksioznost kod djece

GORILOPEDIJA ZDRAVLJE

21. prosinac 2025 19:49