Ne moramo baš uvijek biti ovce :)
 Foto: Kirill Zakharov/UNSPLASH
Strah

Zašto nam je teško postaviti vlastita pravila, a nije nam problem slijediti tuđa

Važno je jasno izražavati što želite, a što ne želite, što vam je prihvatljivo, a što nije. Time ćete pomoći ne samo sebi, već i onima čijih se reakcija bojite!

Subota je. Oko 14 sati. Žurim u Dm prodavaonicu koja radi do 15 sati kupiti neke potrepštine koje samo tamo mogu naći, a zatim ću u ostala dva dućana koji rade čitav dan.

I razmišljam ovako: organizirala sam svoj dan tako da sam raspored prilagodila pravilima koja su trgovine postavile. I ni na koga se pri tom ne ljutim, to sam prihvatila kao normalno: svaka trgovina je odabrala svoja pravila po kojima posluje. No nismo li i svi mi baš poput takvih trgovina? I jesmo li dovoljno svjesni da imamo pravo postaviti svoja pravila i da će im se ljudi oko nas prilagoditi i na njih naviknuti?

Imam dojam da se mnogi ne usude postaviti te svoje granice. Boje se da će zbog njih na neki način biti odbačeni.

Druga mogućnost

Postoji jedna trgovina u našem kvartu koja je do nedavno radila do 23 sata. Jednom sam u nju uletjela 10 minuta prije zatvaranja i bila je puna kupaca. Blagajnica se požalila na glas: "Što su svi ovi ljudi radili cijeli dan, zašto dođu ovako u zadnji čas, zar nisu prije mogli obaviti kupnju?" Baš tako se i mi ponekad žalimo na postupanje drugih ljudi, a zapravo smo mi ti koji smo postavili pravilo da su "vrata otvorena".

Neki dan sam imala klijenta koji mi je pričao o tvrtki u kojoj je godinama radio, a koja ga je potpuno iscrpljivala (u međuvremenu je zatvorena). "Meni su 'uvaljivali' sve najgore poslove koje nitko drugi nije htio obaviti. I uvijek sam morao biti na raspolaganju, kući bih dolazio kasno i potpuno iscijeđen."- požalio se obeshrabrenim glasom. "To se događalo zato što ste Vi na to pristajali."- kažem mu ja, a on me gleda upitnim pogledom. "Ali morao sam. Da sam odbio, vjerojatno bi me otpustili." - objašnjava mi. "Kao što su otpustili i sve ostale zaposlenike koji su odbili raditi te poslove?" - pitam ga.

"Ma da, nisu ih otpustili..."- razmišlja, pomalo iznenađen, ali onda se ponovno vraća priči koju sam sebi nanovo priča: "Ali da ja to nisam radio, ne bi imao tko!" Tako otprilike izgledaju naša razmišljanja kad ne vjerujemo da smijemo postaviti svoja pravila. Čini nam se da ne postoje druge mogućnosti. I uvjereni smo da ćemo, ako postavimo ta pravila, biti na neki način kažnjeni.

Znam da te strahove svi vučemo iz djetinjstva, malo koje dijete je poučavano kako da postavlja svoja pravila, svi smo učili kako se prilagoditi tuđima.

No prepoznajte takve trenutke, kad se bojite izraziti svoje granice iz straha. Pa ih ipak izrecite. Važno je jasno izražavati što želite, a što ne želite, što vam je prihvatljivo, a što nije. Time ćete pomoći ne samo sebi, već i onima čijih se reakcija bojite!

Više poštovanja

Pokušajte se sjetiti osoba u svom životu koje se usuđuju postaviti pravila i granice. Primjerice, za neke ljude znate da ih ne smijete zvati rano ujutro, a druge ne smijete zvati kasno navečer. I pretpostavljam da Vam je to sasvim prihvatljivo, čak je i bolje sigurno znati takve stvari, nego pitati se "Je li zgodno da tu osobu sada nazovem?"

Osim toga, što je najvažnije, osobe koje nam vrlo jasno kažu što od njih možemo očekivati, a što ne - više poštujemo!!!

Imajte to na umu kad god vas uhvati strah od objavljivanja vlastitih pravila, kad god se bojite "postaviti" i izboriti za sebe. Sjetite se da će se, kad jasno izrazite svoja pravila, ljudi tome prilagoditi i poštovati i njih i vas!

Pa tako i ona trgovina koja je radila do 23 sata sada radi samo do 20 sati. I naravno - svi smo se tome odmah i bez ikakvog problema prilagodili!

Linker
21. studeni 2024 22:17