Protekli sam produženi vikend provela u predivnoj prirodi Gorskog Kotara, u toploj i ugodnoj drvenoj kući pored Mrkoplja. Naime, moja sestrična Sandra (Rogić-Jurković), s još jednom sjajnom ženom (Petrom Križaić) organizirale su retreat ‘Svjesno biram‘ u kojem se nas dvanaestoro ponovno povezivalo s prirodom, ali u isto vrijeme i sa svojom vlastitom istinskom prirodom. Kad sam se s prijateljicom Nenom vraćala autom kući obje smo komentirale da imamo osjećaj kao da smo bile u nekoj drugoj dimenziji, u nekoj drugačijoj paralelnoj stvarnosti. A zapravo je ta stvarnost bila baš onakva kakav bi nam svaki dan trebao biti.
Pa što me to tako oduševilo i što nam je to svima potrebno?
PRIRODA
Podsjetila sam se koliko je snažna hrana za dušu kad si istinski dam vremena za povezivanje s prirodom - ne samo za šetnju kroz šumu visokih smreka i jela, nego i za ležanje na livadi među travkama i poljskim cvijećem, za osjećanje energije zemlje ispod mojih leđa, zraka sunca i nježnog vjetra na mom licu i promatranje kretanja paperjastih oblaka po jarkoplavom nebu. Kad zaista vidim svaki cvjetić uz stazu, kad bosa hodam po tepihu od mahovine i pronađem drvo koje poziva da ga zagrlim i da razmijenimo energiju. Kad je prirodan dio dana ugledati malu srnu na livadi, sokola u letu iznad šume i lisicu kitnjastog repa na proplanku blizu kuće. Kad je normalno biti uronjen u prirodu. Svima nam treba više svega toga.
IGRA
Nekako je spontano dio ovog druženja postala igra, kao da smo se, oduševljeni ljepotom i širinom livade, svi prisjećali igara iz djetinjstva. Pa smo tako svirali u travke, vrtjeli se u krug, trčali po travi, kotrljali se niz brežuljak, smijali se i vikali. A kad smo se vratili u kuću Petra se sjetila još jedne igre iz djetinjstva koja se igra oko stola pa smo se i tu još dodatno zabavili. Igranje rasterećuje, igranje raduje, igranje nas oživljava. Svima nam je potrebno puno više igranja.
LJUDI
Iako se većina nas međusobno nikada nije vidjela, od prvog do zadnjeg trenutka smo svi bili opušteni i otvoreni, pronalazili mnoštvo zajedničkih tema, pripremali s Petrom obroke pjevajući „Kad se male ruke slože...“, punim srcem sudjelovali u svim vježbama i izazovima i međusobno dijelili znanja i iskustva. Sve su nam teme bile zanimljive i nadahnjujuće, a prava je inspiracija bilo čuti i tuđe životne priče, odabire i stilove. Primjerice, da se može s obitelji živjeti svake godine po nekoliko mjeseci u svaki puta drugom kraju svijeta, radeći pri tom online. Da, važno je upoznavati nove ljude i isto tako je važno biti okružen ljudima koji slično misle i pozitivno se odnose prema životu.
HRANA
Kako je Petra stručnjakinja za sirovu prehranu, sva tri dana smo jeli (i sami pripremali) isključivo sirove obroke. Iako sam jednom davno pohađala tečaj sirove prehrane i ponekad napravim sirove kolače, nikada se nisam tome istinski posvetila. Pa je bilo zaista zanimljivo promatrati kako nakon doručka koji je isključivo voće i ručka koji je (bogata) salata osjećam istovremeno sitost i lakoću i poslije takvih obroka uopće nisam gladna. Svi su obroci bili vrlo ukusni i lijep je bio osjećaj znati da jedemo samo ‘živu hranu‘, punu životne energije koja je potrebna svim našim organima, našem tijelu, ali i duhu. I ovog bismo aspekta svi trebali imati više - unositi što više svježe i potpuno neprerađene hrane u svoje tijelo. Ono je na tome uvijek zahvalno.
SLOBODA
Bivanje u prirodi daje neki poseban osjećaj slobode i širine, a svjež zrak potiče na duboke udisaje. Šuma kao da je beskrajna, nebo je beskrajno pa daju i unutarnji osjećaj širine i slobode. Osim toga, u ova tri dana svatko je bio slobodan otići u neki svoj kutak ako želi, odvojiti se na svoj brežuljak ili umjesto meditacije jednostavno odspavati. Sve je bilo prihvaćeno i podržano i zaista je ljekovit taj osjećaj da smo slobodni dati sebi ono što nam je u nekom trenutku potrebno. A u zadnjem danu, kad nas je Sandra sve snažno rasplesala, podsjetila sam se još jedne slobode - slobode plesanja kako god to moje tijelo želi i treba. Da, i slobode nam treba u svakom našem danu - slobode da budemo sve što jesmo i da sami sebi dajemo ono što nam je važno.
I za kraj vam još želim prenijeti jednu važnu rečenicu koju nam je u svojem predavanju rekla Sandra: „Svoj dan trebate promatrati kao igru križić-kružić. Uvijek se upisuje jedan križić pa jedan kružić. Tako i vi - ako su križići vaše aktivnosti, koje znaju biti i stresne, važno se pobrinuti da si osigurate jednaki broj kružića - onih stvari koje vas opuštaju i ispunjavaju.“ Ova slikovita metafora je zaista moćna i baš me se dojmila. Želim vam svima puno kružića u obliku prirode, igranja, divnih druženja, slobode, plesanja i - uživanja u zdravoj hrani!