Protekli sam tjedan provela sedam dana na Islandu pa sam još puna dojmova koje vam želim prenijeti - da dobijete osjećaj o tome zašto bi tu zemlju uopće trebalo posjetiti.
Ovoga smo ljeta suprug i ja odlučili da, osim mora i planina, želimo i nekamo otputovati avionom. Pronašli smo divnu ženu da pričuva mog brata pa smo si mogli dopustiti tjedan dana potpune slobode. No kamo otići? - pregledavali smo kartu Europe. Ja volim tople krajeve, a suprug hladne. S obzirom na to da je u Zagrebu bilo nepodnošljivo vruće, ipak nas je oboje privukao veliki otok na hladnom sjeveru - Island. Nisam puno znala o Islandu, osim da je priroda lijepa i da ima gejzira i vulkana. I to je bilo dovoljno.
I tako smo krenuli u avanturu
Kad se avion polako počeo spuštati prema Keflaviku (mjestu pored glavnog grada Reykjavika), kroz prozorčić sam vidjela samo nepregledna potpuno pusta smećkasta polja - čitav je prizor izgledao poput nenaseljene beživotne pustinje na kojoj se tu i tamo uzdizalo poneko brdo. Prvi dojam nije bio obećavajuć. Poslije, kad smo se vozili tim krajem, shvatila sam da je to zona u kojoj su krajolik oblikovali vulkani i ostavili ravnice prekrivene tvrdom lavom (ne, ne stvara lava uvijek plodno tlo) na kojoj je rasla samo neka vrsta mahovine. Taj (veliki) dio bio je zaista potpuno pust.
No Reykjavik nas je dočekao sa svojim simpatičnim šarenim kućicama, mnoštvom turista, dućanima i veselim izlozima. U jednoj pokrajnjoj uličici nabasali smo na mali domaći „Fish&Chips“ restorančić i pojeli zaista sjajnu juhu od morskih plodova. Za razliku od naših bistrih, njihove su riblje juhe uvijek guste i punog, bogatog okusa.
Večer je bila hladna i ja sam zaključila da je zaista bilo naivno ponijeti platneni planinarski šeširić pa sam ušla u prvi dućan i kupila vunenu kapu i šal. Rukavice sam srećom ponijela od kuće (smijući se samoj sebi što ih stavljam u kofer dok se s mene cijedi znoj od vrućine). Uglavnom, u svim danima koji su slijedili bila sam obučena u pet slojeva - potkošulju, majicu kratkih rukava, pa dugih, vunenu vestu i jaknu s kapuljačom. A vunenu kapu nisam skidala s glave. Temperatura je bila od 8°-13° C (ovo zadnje samo jedan dan) - prava pravcata zima.
No u sljedeća četiri dana sunce je često razgrtalo oblake, a mi smo otkrivali ljepote ovog jedinstvenog otoka i vrlo brzo se zaljubili u njegovu energiju. Ima nešto čudesno u tom osjećaju da si na mjestu koje je prilično odvojeno od svijeta, gdje ima toliko prirode u svojem najizvornijem obliku i gdje pogled seže na sve strane preko nepreglednih i beskrajnih (ovoga puta zelenih) ravnica na kojima posvuda pasu prelijepi divlji konji. A zrak - tako rezak i čist!
Čudo prirode
Prva dva dana smo obilazili takozvani „Zlatni prsten“- krug ceste koja dodiruje puno prirodnih atrakcija, a poslije smo vozili po tzv. Južnoj ruti. Na području gejzira i vrelih izvora vegetacija je neobično bujna - to unutarnje zagrijavanje zemlje kreira brda obučena u gusto zelenilo i cvijeće, a zemlja iz koje se na puno mjesta puši bijela para zaista je poseban prizor. Gejzir Strokkur je pak jedinstven u svijetu po tome što iskače svakih 5-8 minuta.
Na Islandu postoji puno takvih područja s vrućim izvorima (pa čak i vruća rijeka). Voda u njima je zaista vrela (80-100°C) pa su Islanđani kreirali mnoga kupališta. Mi smo posjetili dva i zaista je poseban osjećaj biti u kupaćem kostimu na ledenom vjetru i zatim ušetati u vodu koja se puši. Posebno mi se svidjelo kupalište Hvammsvik koje se sastoji od nekoliko bazena napravljenih od velikog kamenja na morskoj obali. Tamo smo se čak odvažili utrčati u ledeno more i nakon toga mi odjednom više nije bilo hladno - šetala sam mirno među bazenima na smrzavajućem vjetru.
Druga fascinantna stvar na Islandu su vodopadi. Do sada sam živjela u uvjerenju da su naše Plitvice najljepše što postoji na tu temu, ali ovo na Islandu je takva nevjerojatna snaga prirode u kombinaciji s čudesnim ambijentima da se samo zbog njih isplati posjetiti ovu zemlju. Najviše me se dojmio Seljalandsfoss - vodopad ispod kojega možete proći i pri tom promatrati neobične duge koje se neprestano kreiraju pod sunčevim zrakama.
Treća karakteristika Islanda su vulkani – ima ih oko 200 i mnogi se povremeno aktiviraju (jedan se aktivirao u blizini aerodroma dan prije našeg povratka). Iako predstavljaju opasnost, kreiraju jedinstvene krajolike - poput vulkanskog kratera Kerid u kojem je nastalo bistro plavo jezero ili vulkanskih planina na kojima su sada glečeri. Također je moguće posjetiti tzv. Lava-tunele - to su dugačke podzemne spilje koje je stvorila lava šireći se pod zemljom prilikom erupcije. Bili smo u jednom takvom tunelu nastalom prije 5.200 godina čiji su zidovi u svim mogućim bojama (od raznih minerala).
No najljepši dan bio je posjet jedinim otocima na južnoj obali - Vestmannaeyjabaer na kojima su kolonije puffina - to su sasvim posebne debeljuškaste ptice šarenog kljuna, svojevrsni simbol Islanda. A na tim se otocima, vjerovali ili ne - cijele godine može igrati golf.
Mogla bih vam o svemu ovome još jako puno pisati, ali želim završiti time da vrijeme u ovoj zemlji može i ljeti biti jako nezgodno - pa smo tako u zadnjim danima našeg putovanja doživjeli tako snažnu ledenu kišu s olujnim vjetrom da pola dana nismo mogli ni pomisliti da izađemo iz automobila, a bicikliste i motoriste je vjetar rušio s ceste. Tada sam odjednom shvatila kako mi u Hrvatskoj naša topla ljeta uzimamo zdravo za gotovo, a stanovnici nekih zemalja ih baš nikada ne dožive. Kao ni prekrasne zelene šume i bujne krajolike kojih mi imamo posvuda.
Island me oduševio svojom energijom, prirodnim čudima i prostranstvima (zaista ga je itekako vrijedno posjetiti), ali me istovremeno i poučio da ne uzimam ‘pod normalno‘ ljepote i klimu koji me okružuju u vlastitoj zemlji - da ih puno više cijenim.