SHUTTERSTOCK
probajte

Iskoristite blagdane da iz dubina iskopate svoju zaboravljenu sebe i da se prisjetite kakva je ta Ja koju najviše volite

Napravite svaki dan nešto potpuno spontano

Ovog smo vikenda suprug, brat i ja gledali zadnju sezonu serije „The Crown“. Jedna scena u posljednjoj epizodi posebno je privukla moju pažnju.

U njoj 80-godišnja kraljica razgovara sama sa sobom (što je prikazano kao razgovor s nekadašnjom mladom Elizabetom) i žali za onom varijantom sebe kakva je bila dok još nije postala kraljica. Osjeća da je tu jednostavniju, radosniju i slobodniju sebe potpuno potisnula i kroz sve te godine ju ostavila po strani pa sada razmišlja da se možda odrekne prijestolja i umirovi, da bi joj se bar na neki način mogla vratiti. No jedan drugi njezin glas joj objašnjava da je ta nekadašnja ona odavno izgubljena, da ju je pred toliko puno godina doslovno pokopala i više joj se ne bi mogla niti znala vratiti. Već toliko dugo živi i funkcionira kao kraljica da u njoj ta nekadašnja Elisabeth Windsor više jednostavno ne postoji.

Ispod površine

Taj me dijalog baš nekako pogodio i natjerao na razmišljanje. Svi mi imamo takve dijelove sebe koje smo pogurali u stranu, zar ne? Ali uvijek s nekim uvjerenjem da bismo im se mogli vratiti ako poželimo, da su nam ti naši nekadašnji (istinskiji, drugačiji, spontaniji) Ja uvijek na dohvat ruke, tu odmah ispod površine. A jesu li? Možemo li im se vratiti kad god poželimo ili se možda ni mi (poput kraljice) uskoro više nećemo moći sjetiti kako ih probuditi?

Imate li i vi neko svoje pomalo zaboravljeno Ja koje ste stavili na čekanje? Neko Ja koje ste voljeli i iz čije srži ste nekad davno živjeli, a sada živite iz drugačijeg mjesta u sebi.

Nitko od nas nije postao ni kralj ni kraljica, ali smo ušli u uloge odraslih osoba, što se svodi na nešto vrlo slično.

Evo razmislite - koliko dana za redom ste sada bili okrenuti samo poslu i obvezama? Ili brigama? Možda se to ne broji u danima, nego u mjesecima, možda i godinama? I onda se toliko naviknete na svoje ozbiljno i službeno Ja, da sasvim zaboravite da ste nekada znali biti bezbrižni. Razmislite - kad ste zadnji puta bili bezbrižni?

Koliko smo zaboravili na svoje spontano Ja najjasnije ćemo vidjeti u susretu s malom djecom, iz kojih spontanost izvire kao radosni skakutavi potok. Kad ugledate neko dijete u parku, povežite se s tim iskričavim potočićem, neka se svaka stanica vašeg tijela prisjeti kakvi ste i vi nekada bili.

Ja koju volite

Izuzetno je važno često održavati kontakte s takvim dijelovima sebe koji čine da se osjećate najviše živima. Upravo oni su ti koji vas najviše usrećuju. Koji životu daju boje i kreiraju najdraže uspomene. Oni ne bi smjeli u vama dugo ‘sjediti na klupi‘, a pogotovo ne bi smjeli biti zaboravljeni (i da na njih padne prašina). Jer ako se to dogodi – život postaje samo jedna velika obveza. Nekako siva.

I zato vas potičem da osvijestite odnos sa svojim prvobitnim, živahnim, gurnutim-u-stranu Ja i što češće ga budite. A praznični period koji je pred nama savršen je upravo za tu svrhu. Iskoristite predstojeće blagdane da iz dubina iskopate svoju zaboravljenu sebe, da se prisjetite kakva je ta Ja koju najviše volite, u čijoj koži ste najsretniji, osjetite koliko je u vama još živa i prisutna i kakav je osjećaj kad joj se prepustite. Napravite svaki dan nešto potpuno spontano, nešto što bi samo dijete (ili vrlo mlada osoba) napravilo, otključajte ta vrata iza kojih je vaša spontana Ja bila predugo ‘na čekanju‘.

Ako ne znate kako to učiniti, pokušajte se sami sa sobom smijati na glas! Bit će možda teško u početku, ali zatim ćete sami sebi postati tako smiješni da ćete se iskreno početi hihotati.

A hihot je znak da se vaše spontano Ja probudilo!

Linker
24. studeni 2024 13:17