SHUTTERSTOCK
blagotvorno

Iscjeljujući osjećaj ‘imam vremena‘ trebalo bi prepisivati kao lijek

Kod mene je kroz cijeli dan prisutna svijest o svemu što ‘moram napraviti‘.

Što bi veliki broj ljudi u današnje vrijeme naveo kao ono čega kao da nikada nemaju dovoljno? Možda bi u prvi mah mnogi naveli novac no kad se bolje razmisli, većini ipak stalno nedostaje - više vremena.

Kao da je u ovo naše ‘moderno doba‘ postalo teško sve zahtjeve koje sebi postavljamo i sav posao, dužnosti, želje i potrebe koje imamo, ugurati u tih 16-tak budnih sati koji su nam na raspolaganju u svakom danu. Vrijeme je zaista u tom smislu nemilosrdno i potpuno kruto - niti minutu više u bilo kojem danu ne možemo baš nikako ‘užicati‘.

Uzmemo mi sebi sat za vježbanje ovdje, za frizerku ondje, djelić jutra za meditaciju, dva sata za kavu s prijateljicom... Uzimamo si (i otimamo) te dragocjene komadiće vremena za sebe, netko ih si uspije priuštiti više, a netko manje. No (barem kod mene) je pri tom kroz cijeli dan prisutna svijest o svemu što ‘moram napraviti‘. I kako idu dani, kao da se u meni akumulira i pojačava čežnja za jednom stvari koja je potpuno suprotna - za blagotvornim osjećajem ‘imam vremena‘.

Sjetite se, kad ste si zadnji puta priuštili takav osjećaj? I kako je na vas to djelovalo?

Na mene svaki puta djeluje doslovno - ljekovito. Ponekad se to dogodi slučajno - netko otkaže dogovor pa odjednom dobijem paket vremena na poklon, ali prava stvar je kad si sama kreiram veliki dar te vrste. Kad god si uspijem pokloniti dan u kojem uopće nema potrebe gledanja na sat niti žurenja bilo kamo, moj cijeli živčani sustav i cijelo biće se preporodi i kao da se opet vratim istinskoj sebi, pogotovo onoj radosnoj i razigranoj.

Takav dan sam imala nedavno u Hamburgu (već sam vam u prošloj kolumni pisala o tom odlasku na konferenciju). Iako je prvo okupljanje sudionika bilo u četvrtak navečer, ja sam namjerno uzela rani jutarnji let, tako da mogu cijeli dan sama švrljati po gradu. I to je švrljanje i njuškanje za mene bilo zaista opuštajuće i iscjeljujuće. Jednostavno sam išla, kako se ono kaže ‘with the flow‘ - kamo god me osjećaj (ili hir) nosio.

Bila sam potpuno prisutna u svakom trenutku, zamjećivala drvorede prelijepog žutog lišća, stare ciglene zgrade koje su zadržale toplinu i otmjenost nekih davnih vremena, užurbane trgove i simpatične terase kafića pored rijeke Elbe.

Promatrala sam i upijala grad, osjećala ulice i ljude, puštala sam da me noge nose kamo god u tom trenutku žele. Zastala bih kad mi je tako došlo, malo fotografirala, malo jednostavno lunjala pa zatim istraživala zanimljive dućane.

Guštala sam promatrajući ljude kako opušteno čavrljaju u restoranima uz rijeku pa sam i sama sjela u jednoga. Dan je bio oblačan, ali ugodan, a uz grijalice je još uvijek bilo lijepo sjediti vani. S osjećajem ‘imam još puno vremena‘ u svakoj stanici svog tijela, uživala sam polako u svakom zalogaju. Bio je beskrajno blagotvoran taj osjećaj u koji sam uronila - da ne moram žuriti baš nikuda i da smijem slijediti svoj unutarnji tempo.

Čini mi se da smo, kad si ovako nešto priuštimo, istovremeno povezani sa svojim spontanim unutarnjim ritmom i s ritmovima prirode i da bi, kad bismo si ga mogli češće dati, takav način života za nas bio puno prirodniji, intuitivniji i sretniji. I svjesniji i jasniji i topliji.

A dok god to ne možete činiti često, nastojte si barem povremeno svjesno poklanjati dane bez gledanja na sat, dane u kojima si dopuštate osjećaj da imate sve vrijeme svijeta, da smijete biti spori i spontano ići kamo želite i da je to u redu. I ne samo u redu, nego i od vitalne važnosti za vaše tijelo, um i duh!

I zatim beskrajno uživajte u takvim danima!

Linker
15. srpanj 2024 17:49