Prolazila su jutra, dolazile su večeri i moj se život odvijao uobičajenim tijekom koji mi je svakim danom postajao sve gori
 Getty Images/iStockphoto
Iskonsko zlo

Zlostavljačica u uredu, zvuči poznato? Moja je kolegica zbog takve završila na psihijatriji, a ja sam na kraju dala otkaz

Dobila je radni stol u našoj sobi. Čim se udomaćila, počeli su njezini otrovni ugrizi. Žena je imala zmijske oči i zmijski jezik. Željela je zapečatiti svoje ustoličenje eliminirajući svaku smetnju, a najveća joj je očito bila moja mala gracilna uredska genijalka

Iako sam gradsko djevojče, seoska idila oduvijek je moja tiha patnja. Tamo se osjećam kao u nekoj drugoj dimenziji. Sve je nekako usporenije, bolje reći prirodnije. Mogu se popeti na obližnje brdo i derati iz sveg glasa, jer me nakupljena negativna asfaltna energija guši, mogu se glupirati glumeći strašilo u polju kukuruza, družiti s ovcama ili kozama, kokodakati s kokošima ili zajahati crnog pastuha (ako znam jahati) da me nosi na svojim leđima. Tamo sam svoja bila u dronjcima ili u svili i kadifi. Slobodna od procjene i dokazivanja sposobnosti.

Tražena roba

Već od prvog dana života podvrgnuta sam upravo toj torturi. Čim u rodilištu zaplačem, dokazujem sposobnost života. Zatim hodanje, komunikacija, shvaćanje… sposobnost razvojne funkcije mozga. Sposobni mi rastežu sposobnosti u početku bez mog pristanka, ali kasnije uz moj pristanak. Naravno ako sve to savladam kako se od mene traži, tražena sam roba i svima je sve O.K. Trebalo bi i meni biti, ali ponekad nije tako.

Želja da mi sposobnosti nadiđu obične, provuče se između redova, pa sada samu sebe rastežem dok ne osvojim vrh. Je li taj priželjkivani vrh garancija mog doživotnog samopouzdanja, ipak ovisi o mentalnoj sposobnosti i emotivnoj osjetljivosti.

Nanjušiila plijen

Kolegica s posla živi je dokaz da bez obzira na itekako izražene sposobnosti i samopouzdanje, zbog svakodnevne izloženosti grubim riječima padala je u vlastitim očima. Zlostavljačica je dobila radni stol u našoj sobi. Čim se udomaćila, počeli su njezini otrovni ugrizi. Žena je imala zmijske oči i zmijski jezik. Željela je zapečatiti svoje ustoličenje eliminirajući svaku smetnju, a najveća smetnja joj je očito bila moja mala gracilna uredska genijalka.

Narogušena zlostavljačica nanjušila je plijen i dobro proučila način kojim će ženu punu samopouzdanja i sposobnosti dovesti do suicidalnih misli. Pljuvala je po njoj sto na sat, koristeći prostačke omalovažavajuće izraze. Moja obrana nažalost nije spasila gracilnu princezu naše institucije. Žena koja je do prije par mjeseci svojim zvonkim smjehom, načinom ponašanja i najpotištenije ''dizala iz mrtvih'', počela je lutati s uvjerenjima u svoje sposobnosti i samopouzdanje, dok nije odlutala do Hitne pomoći. Kada sam vidjela gdje je završila naša mala princeza ni kriva ni dužna i ja sam izvadila svoju zmiju iz njedara.

Rekla sam naroguši:

- Slušaj kučko frustrirana i frigidna. Za tvoju bolest zbog koje zlostavljaš okolinu postoje stručnjaci, čiju pomoć što prije potraži. Jer, dogodi li se nešto našoj miljenici, bolje da se nisi ni rodila.

- Prijetiš mi?, obratila mi se kao nižem biću. Meni nitko ništa ne može.

- Misliš? Pazi da te vlastiti otrov ne otruje.

- Odjebi, poetski mi je uzvratila.

Ja sam uredno nastavila dolaziti na posao, a ona je uredno nastavila zlostavljati mene i svakog sljedećeg na katu. Neki bi je ignorirali, neki se suprotstavljali, a neke bi njezin zao jezik natjerao na otkaz.

Krhka miljenica

Sretna okolnost je bila da zbog nje nitko nije završio na groblju, ali je zato naša nadasve sposobna, no emotivno krhka miljenica završila na psihijatrijskom liječenju u bolnici. Zbog suicidalnih misli dugo je vremena provela na zatvorenom odjelu. Kada je došla na otvoreni odjel često sam je posjećivala, tješila kako je sve prolazno… i mnogo takvih riječi koje čovjeku padnu na pamet, kada predivno biće zbog ljudskog zla vidiš u tako jadnom izdanju.

U našim razgovorima stalno je ponavljala kako jede iz plehnatih tanjura i zašto su je roditelji nazvali princezom. Nije to bilo vezano uz razmaženost, već uz njezino otmjeno držanje. Za vrijeme liječenja išla je iz faze u fazu. Ponekad bi je našla kako leži na krevetu poput fetusa s prstom u ustima, ponekad bi skakala s teme na temu… u svakom slučaju, djelovala je kao osoba izgubljena u stvarnosti.

Domaćica s dva šnaucera

Prolazila su jutra, dolazile su večeri i moj se život odvijao uobičajenim tijekom koji mi je svakim danom postajao sve dosadniji. Čak sam pomišljala postati promiskuitetnom, jer stalnog partnera ionako nisam imala. Važno je zaštititi se što debljim kondomom, zbog upitnosti materijala. Ali ni to mi nije išlo u prilog. Nedostajao mi je seksipil. Bila sam tip domaćice koja peče kolače čak i za svoje pse. Imala sam dva šnaucera. Nisam se uspjela ni udati, iako su mi svi poznati tvrdili da tip ovako brižne žene lako osvaja srce muškarca. Baš.

Kako se nisam željela prepustiti bolnoj stihiji vlastitog života, odlučila sam posjetiti moju malu bolesnicu koju su otpustili kući. Bila sam sigurna kako će u kućnoj atmosferi lakše nastaviti iscjeljivati slomljenu dušu. Zvala sam je mala iz milja i dok smo radile zajedno. Iako sam znala da je već poduže vrijeme na kućnom liječenju, odgađala sam odlazak do nje. Bolničke slike njezinog stanja ostavile su traga i na mojoj duši. Puno je nemirnih noći bilo iza mene, s mješavinom tuge i bijesa. Na što čovjek spadne, kada mu u život uđe zlostavljač.

Prijateljica je također bila slobodna žena. Je li joj to u ovakvim psihičkim okolnostima odgovaralo ili otežavalo, ne znam. Srećom roditelji su stanovali blizu nje, pa je ipak imala s kim podijeliti svoje dobre i loše dane. Zbog, još uvijek svježe slike u mojim mislima, skoro sam odustala na pola puta od posjeta, ali noge su me same nosile prema njoj. Nevjerojatno, kako se čovjek teško suočava s tuđom psihičkom boli. Kao da sam zaboravila sve one priče, dok je mala bila na bolničkom liječenju. Na stubištu sam srela njezine roditelje i upitala ih:

- Kako je Ingrid?

- Jako ćeš se iznenaditi. Potrči, bit će sretna što si došla.

Kao da se resetirala

Ništa mi nije bilo jasno. Mala me dočekala nasmijana, pomalo mi spočitavajući ili me opravdavajući kako je bila uvjerena da sam se zaljubila, pa sam zato zaboravila na nju. Izgledala je odlično. Kao da se resetirala. Spram nje, ja sam izgledala kao bolesnica. U njezinom privatnom prostoru osjećala sam se pomalo drogirano od prvobitnog dojma. Sve je bilo kao nekada. Otvorena knjiga na stoliću podsjetila me je koliko voli čitati. Samouvjerena i puna života upitala me:

- Kako si draga?

Ona mene? Od šoka nisam rekla ni riječ. Moje nijemo promatranje nasmijalo ju je do suza. O, samo ne suze, pomislila sam. Njih sam se nagledala na našem radnom mjestu. Zar smo opet na početku? Kako sam bila u krivu. Mala me je pročitala bez telepatskih sposobnosti.

- Ovo su suze povratka, rekla je smijući se i dalje.

- Čekaj. Ti si izliječena ili si u remisiji?

Rekla mi je: Kada sam došla k sebi, odlučila sam hoće li bolest pobijediti mene ili ću ja pobijediti nju. S bolesnom dušom morala sam se sprijateljiti. Postala sam samoj sebi motivacijski govornik. Zapravo, potrudila sam se dobro upoznati svoju bolest. Uz propisanu liječničku terapiju, bolest se počela suprotstavljati samoj sebi. Tako ti je to mala.

Čim me nazvala malom, sve sam shvatila. Ako ništa ne poduzmem, doživjet ću isto što i ona. Sutra sam počela tražiti novi posao.

MISAO TJEDNA

Nije važno koliko ćeš postići nego koliko ćeš izgubiti.

Linker
24. studeni 2024 07:25