Cijela poanta je da napokon i u potpunosti razumijemo i upoznamo sebe u svim svojim prekrasnim i manje lijepim dijelovima.
 Foto: iStock
Važnost osobnog razvoja

Zbog ovih razloga možda i vi napokon odlučite poraditi na sebi

Često nakon što prođu kroz kompletan proces mnogi kažu da se osjećaju kao da su se iznova rodili. Protok i ravnoteža u sistemu daju potpuniji, otvoreniji osjećaj sebe, tijelo koje je protočnije te otvoren um i duh. U tom, dobrom mjestu, ljudi čak i fizički sjaje, promijene izraz lica, posturu, često i boju.

Piše: Nina Senečić, integrativna tjelesno-orijentirana terapeutkinja i Coach • www.cir.hr


Često me pitaju s kakvim poremećajima se susrećem u radu. Takva pitanja me uvijek iznenade. Još uvijek je pojam terapije vezan uz uvjerenje da nešto nije u redu s osobom koja na ide na terapiju. Pa hajde da progovorimo malo na tu temu.

Nedavno sam vidjela jednu vrlo zgodnu objavu iz pera psihoterapeuta, a glasi ovako: "Oni koji dolaze na terapiju su među mentalno najzdravijima na svijetu. To su ljudi koji prepoznaju problem kod sebe, ne prebacuju ga na drugog, i koji se ne žele mučiti."

Ukratko, to je ono što radimo na terapiji. To skida svaku mistiku, strah i znak upitnika nad spoznajom da netko ide na terapiju, ili, ne daj Bože, da bi trebao.

Što je to zapravo?

Cijeli smisao osobnog razvoja je prozrijeti koprenu kroz koju doživljavamo svijet, a satkana je od naših vlastitih ograničavajućih uvjerenja, projekcija i transfera. Danas se nudi puno smjerova koji obećavaju transformaciju. Vjerujem, a i iskusila sam da jedino spoj tijela, osjećaja, mentala i duha kroz integrativni pristup daje iskustvo stvarne transformacije.

Zašto? Zato što od rođenja svijet doživljavamo na ove četiri razine, i to simultano, neodvojivo. Iskustvo ugode i zadovoljstva istovremeno je tjelesno, emocionalno, mentalno i duhovno. Jednako tako, svako neugodno iskustvo koje doživljavamo zapisano je na svakoj od ovih razina istovremeno. Tijelo je baza, a način na koji radimo u Centru za integrativni razvoj je povezivanjem tjelesnog osjeta i senzacije s osjećajima, uz istovremenu integraciju kroz mentalno razumijevanje. Dodatna dimenzija je duhovna, a tu se ne radi o religijskom momentu, već o spoznaji i doživljaju samoga sebe kao šireg od uskog vlastitog ego doživljaja u kojem većina ljudi trajno boravi, naravno nesvjesno. Istovremeno, na duhovnoj razini osim proširenosti, pojedinac pronalazi vlastitu jedinstvenu individualnost kao dio neodvojive cjeline svega što jest, odnosno jednostavnijim rječnikom doživljava duboki osjećaj povezanosti.

Nezadovoljstvo je tipičan indikator kojeg koristimo kao putokaz. Tamo gdje osjećamo nezadovoljstvo, frustraciju ili čistu fizičku napetost, plodno je tlo za istraživanje. Jednako tako nedostatak energije, nemogućnost donošenja odluka, osjećaj izgubljenosti, ili naglašenije depresija znak su da postoji dublji potisnuti emocionalni materijal koji traži našu pažnju.

Kroz sustav obrazovanja i odgoj najčešće nas ne uče kako da osjećamo vlastito tijelo, kako da imenujemo, razumijemo i dozvolimo vlastite osjećaje, kako da se nosimo s vlastitim osjećajima bez da nas preplavljuju, ukratko kako da živimo zdrav tjelesni i emocionalni život. Usprkos tome što danas postoji izrazito naglašen kult tjelesnog izgleda, prehrane i vježbe, često je dublji smisao postizanje još jače i intenzivnije kontrole nad svim što je tjelesno, što još više potvrđuje ono što nam je kultura u kojoj odrastamo, kultura patrijarhata nametnula - potiskivanje fizičkih, primitivnih impulsa, a u prvom redu potiskivanje seksualnosti.

Potisnuta energija ne nestaje, što znamo i iz fizike, već uvijek nalazi načina da se manifestira na drugačiji, u ovom slučaju iskrivljen način - što se ponovo događa na sve one 4 razine koje smo spominjali. Na tjelesnoj razini stvara se mišićni oklop koji sadrži sve potisnute, zadržane impulse iz tijela, ili su tijela mlohava, opuštena, i nemaju kapacitet za intenzivnije osjećaje i iskustva, bilo tjelesno bilo emocionalno. Na emocionalnoj razini od ranih dana djeci, a kasnije i odraslima, kronično nedostaje adekvatnog zrcaljenja.

Potiskivanje emocija

Što to ustvari znači? To znači da naši roditelji nisu znali jasno prepoznati i imenovati ono što su vidjeli da kao djeca doživljavamo. Nije svaki plač isti - plač može izražavati tugu, ljutnju, bijes, protest pa i dirnutost. Pa kako smo onda mogli naučiti i spojiti ono što osjećamo na emocionalnoj razini s onim što doživljavamo u tijelu, te naučiti što činiti i kako pomoći samima sebi kada nas emocije obuzmu? Umjesto toga, tijelo i emocije potisnuti su i naša kultura daje moć i prvenstvo umu jer je intelektualno ono što je u sustavu znanja dostupno, što je jednoznačno i dokazivo, te nije osobno i duboko intimno. Superiornost se vezuje za one koji se mogu snažnije odvojiti od svoje dublje problematike i prvenstveno se vezuje za kvalitetu snage. Ovaj je imperativ relativno više prisutan kod muškaraca, jer je povijesno ženama ipak dozvoljavano više prava na emocije, iako u pogrdnom smislu, i često povezivano s obilježjem histerije.

Ono što kronično nedostaje jest ravnoteža - prirodna usklađenost sve 4 dimenzije, slobodan tok energije kroz tijelo, osjećaje, mental i duh.

Često nakon što prođu kroz kompletan proces klijenti kažu da se osjećaju kao da su se iznova rodili. Protok i ravnoteža u sistemu daju potpuniji, otvoreniji osjećaj sebe, tijelo koje je protočnije te otvoren um i duh. U tom, dobrom mjestu, ljudi čak i fizički sjaje, promijene izraz lica, posturu, često i boju. To je ono zbog čega po mom mišljenju ovaj rad nema cijenu. U takvim se trenucima i ja kao terapeut osjećam zahvalno što sam imala priliku podržati i svjedočiti osobi koja se vratila svom izvornom stanju, čistoj protočnosti. To je viša i šira dimenzija ovog rada i ono što ga čini pozivom u odnosu na klasičan pojam profesije ili posla.

Pritisak, ili ipak ne!?

Voljela bih reći još nekoliko riječi o samoodgovornosti, za koju držim da je izrazito bitan dio učenja o sebi u procesu osobnog razvoja. Kod klijenata sam primijetila da se pojam odgovornosti i samoodgovornosti često vezuje uz osjećaj pritiska. Često čujem onu iz popularne psihologije: za sve smo sami odgovorni. Kada pitam za podrobnije objašnjenje što to zapravo znači, često se pokaže da postoji samokritičnost, moraliziranje samoga sebe te uvjerenje da moramo sami nešto što u svojoj prirodi kao ljudi nikada nismo ni trebali sami.

Potreba za podrškom i pomoći često je daleko od ljudi. Više se, kao što sam spominjala, cijeni samostalnost, samostojnost, odvojenost, pa i perfekcionizam.

Na drugoj strani jednako je toliko iskrivljenja - prikrivene zamjere prema drugima, zavisti, pa i mržnje prema onima za koje nam se čini da imaju ono što ne zaslužuju, pritajenog okrivljavanja drugih za vlastitu situaciju i vlastite probleme, osjećaja da smo žrtve života, roditelja, autoriteta... popis je dug.

Korak koji se ne preskače

I to je popis kojim se bavimo u terapiji kako bismo otkrili koja je naša dublja istina, koja je naša emocionalna istina, i što govori tijelo. Smisao je zdrave samoodgovornosti, i to ne mogu dovoljno naglasiti, u samoprihvaćanju. Što to znači? To znači da prvenstveno možemo dočekati vlastitu istinu i priznati si je i prihvatiti ono što jest bez borbe, poricanja, izbjegavanja ili kritike. Ovaj korak ne smije se preskočiti, jer je upravo on nužan preduvjet da stvorimo mogućnost za transformaciju, koja neće nastati iz osjećaja unutarnje prisile i perfekcionizma, nego iz autentičnog impulsa da za sebe poželim drugačije, bolje, ono što će me više ispuniti.

Da zaključimo, u tome je cijela važnost i značaj osobnog razvoja - da razumijemo sebe, da se zaista upoznamo, i u svojim prekrasnim i onim manje lijepim dijelovima kako bismo zaista mogli živjeti život iz sebe, a ne iz neke nametnute izvana stvorene slike onoga što bi život trebao biti. Istovremeno propuštamo svu zadržanu energiju i postajemo zdraviji na tjelesnoj i emocionalnoj razini, postajemo cjelovitiji i autentičniji. I posljednja stvar, ali ne manje važna, jest da ovo ne možemo sami.

Prisutnost osobe koja nas ovim putem i vodi i prati, zrcali i suosjeća, je od neprocjenjive važnosti. Daje nam iskustvo dobrodošlice i prihvaćenosti koje je toliko nedostajalo, ili je bilo selektivno i nepotpuno. Terapija je kreativan proces. Kroz nju se vraća i dovršava ono što je putem negdje izgubljeno u svakom od nas, a to je naša izvorna priroda.

Prije početka terapijskog procesa, ili puta osobnog razvoja važno je da je osoba spremna i dovoljno zrela za takav ekstenzivan i duboko samootkrivajući proces. Želim reći da je potrebno da je osoba dovoljno otvorena da preuzme odgovornost za sve ono što ju u životu ograničava, i to prvenstveno kroz iskrenost prema sebi i terapeutu, i iskrenu želju da nešto promijeni i uvidi kako sama sebi stoji na putu. Samoprihvaćanje i ljubav prema sebi ono su što se putem uči i što vodi ka transformaciji koja se ne može uspostaviti silom, ili u tom slučaju nije istinska i nije trajna. Širi smisao procesa osobnog razvoja po meni je upravo dubok osobni rad, jer jedino upoznajući same sebe i transformirajući vlastito nesvjesno možemo biti promjena u svijetu za kojeg želimo da bude drugačiji, bolji i istinitiji. Upravo tu postoji prostor za unapređenje kvalitete našeg osobnog života, ali istovremeno i kolektivni doprinos svijetu u kojem živimo i kakvog kreiramo.

Linker
22. studeni 2024 00:24