Zašto ste sami sebi najgori neprijatelj?

Piše: Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje

Osjećaj nesigurnosti koji se može manifestirati kao perfekcionizam, povlačenje, odlaganje, povezan je s našim ranim razdobljem djetinjstva. Prvih pet godina emocionalnog sazrijevanja su ključna jer se upravo u tom periodu podsvjesno kreiraju maladaptivne šeme koje nas oblikuju na dobar ili loš način i reflektira se na kompletan naš život.

Rana iskustva koja nas oblikuju za čitav život kreću se od emocionalnog zanemarivanja do pretjerane kritike, pa se radi na njihovom prepoznavanju može biti ključno za vaše putovanje upoznavanja sebe odnosno osobnog rasta i razvoja.

Kakve ste obrasce usvajali i modelirali u ranom djetinjstvu?

Ako stalno sumnjate u sebe i imate potrebu za dokazivanjem, odobravanjem, itd. vjerojatno ste u ranom djetinjstvu skinuli tzv. maladaptivni obrazac koji vas stalno sabotira iznutra i loše utječe na vaš život.

No, postoji dobra vijest - radeći na sebi i identificiranje svih ranih iskustava može vam pomoći u prevladavanju vašeg dubokog osjećaja nesigurnosti koje se ogleda kao sumnja. Ovakve osobe su doživjeli neka negativna iskustva koja su ih kasnije oblikovala, a koja su možda bila uznemirujuća ili zbunjujuća u to vrijeme i utječu na vaše ponašanje.

Iako ne postoje dva potpuno slična djetinjstva odnosno nisu svi koji sumnjaju u sebe imali problematično odrastanje i odgoj, ipak usvojeni su neki obrasci koji kada se identificiraju mogu biti vrijedan alat za razumijevanje i rješavanje nečije nesigurnosti.

Emocionalno zanemarivanje

Emocionalno zanemarivanje tijekom ranog djetinjstva predstavlja tipičnu maladaptivnu životnu zamku u koju su upali svi oni koji često sumnjaju u sebe u odraslom dobu. Uglavnom je suptilno i nenamjerno od strane roditelja. Iz neznanja. Dakle, ne uključuje uvijek zanemarivanje ili otvoreno zlostavljanje, što ga čini težim za prepoznavanje i rješavanje. No, njegovi učinci imaju duboke i dalekosežne posljedice.

Pod zanemarivanjem se misli na različite oblike, od odnosa i stava roditelja prema djetetu do nedostatka emocionalne reakcije roditelja. Ako se djetetove emocije konstantno ignoriraju ili poništavaju, dijete može odrasti s osjećajem inferiornosti (ja ne vrijedim), odnosno do duboke sumnje u sebe, tako što osoba uporno preispituje svoje misli i emocije i danas kao odrasla osoba.

SHUTTERSTOCK

Nestabilno okružje u kojemu dijete odrasta

Pod nestabilnošću mislim na razvode roditelja, razdvajanja, česte svađe u obitelji, česte selidbe, financijsku nesigurnost, itd. Odrastanje u takvom okružju može stvoriti jedan duboki osjećaj neizvjesnosti i nepredvidljivosti.

Ako se djetetove vanjske okolnosti stalno mijenjaju, oni mogu dovesti u pitanje sposobnost djeteta da donose odluke, uspostavljaju odnose ili postignu stabilnost u svojim životima. Taj obrazac neizvjesnosti u ranom djetinjstvu može se ‘‘prenijeti‘‘ u odraslo doba kao sumnja u sebe, osoba može dovoditi često u pitanje svoju vrijednost (samopoštovanje), odluke i sposobnost da si stvori koliko toliko stabilan život. A čak i kada su njihove okolnosti sigurne i stabilne, takve osobe mogu se osjećati nesigurno, kao da su stalno na klimavim nogama.

Nerealna i visoka očekivanja

Poglavito onda ako i kada se nerealna ili nedostižna, visoka očekivanja roditelja tijekom ranog djetinjstva mogu dovesti do nesigurnosti u odraslom dobu. Ako se dijete stalno osjeća kao da ne ispunjava očekivanja koje postavljaju njegovi roditelji, ono će kasnije u životu imati dojam da nikada nije dovoljno dobro (perfekcionizam). Pod visokim očekivanjima mislima na očekivanja roditelja od djeteta u školskom/akademskom uspjehu, u sportu, u izgledu, društvu, itd. Stoga je postavljanje previsoke ljestvice prema djetetu loše jer dovodi do osjećaja stalnog neuspjeha i da nikad nije dovoljno dobro koliko god se trudilo. Naravno da je sasvim normalno da roditelji očekuju od svoje djece da se trude i postignu nešto, ali u granicama normale umjesto nerazumnim i često bolesnim ambicijama roditelja, jer malo po malo pritisak na dijete da se ispune roditeljska očekivanja može narušiti djetetovo samopouzdanje i dovesti do osjećaja kronične sumnje u sebe. Drugim riječima, kao odrasla osoba može sebi nastaviti da postavlja nemoguće visoke standarde koje ako ne odradi samo još više narušavaju ionako lošu sliku o sebi.

Stalna izloženost kritikama

To je također česti maladaptivni obrazac usvojen u ranom djetinjstvu koji može značajno utjecati na razvoj (ne)sigurnosti u odraslom dobu. Ako je dijete izloženo čestoj i oštroj kritici od strane roditelja, ono se odražava na sliku djeteta o sebi odnosno na samopoštovanje pa se takva djeca često osjećaju danas kao odrasli bezvrijedno. Nažalost djeca kao mala ne mogu internalizirati ideju da nije dovoljno dobro. Ako je često ili stalno izloženi kritikama roditelja, uspoređivanju s drugim koji su ‘‘bolji‘‘ od njega, itd. dijete počinje vjerovati da su njegove ideje, pa čak i samo postojanje na neki način pogrešne. Usvajanje takvog obrasca razmišljanja može rezultirati time da se osoba stalno preispituje i sumnja u sebe što neizostavno utječe i na donošenje svojih odluka kasnije u životu.

Važno je napomenuti da nisu sve kritike štetne. Konstruktivna kritika je OK i treba je biti jer može pomoći djetetu da uči i raste. Nije OK kada kritika postane prekomjerna ili verbalizirana na neprimjeren, oštar i neljubazan način, jer dovodi do štetnih učinaka dalje u životu.

Uspoređivanje s drugim

Ako roditelj stalno uspoređuje svoje dijete s drugima tijekom djetinjstva jednako je loš obrazac kao i svi drugi navedeni jer može dovesti do nesigurnosti u odraslom dobu. Usporedbe na ‘‘bolje od tebe‘‘ ne odnose se samo s drugom djecom nego može biti i sa sestrama i braćom. A ako se dijete stalno uspoređuje s drugim, ono će razviti krivo uvjerenje da on ili ona vrijedi samo ako je bolji od drugih.

Nemaš pravo na greške!

Ima osoba koje su odrastale u roditeljskom okružju u kojima roditelji jednostavno nisu tolerirali djetetove greške. Uglavnom su takva djeca bila kažnjavan na ovaj ili onaj način a sve to može dovesti do stalnog osjećaja nesigurnosti i neadekvatnosti, što kod djeteta može potaknuti strah od neuspjeha, i navodeći ih da stalno preispituju svoje sposobnosti i odluke.

Djeca koja su kritizirana i kažnjavana zbog grešaka, uglavnom razvijaju jedan nezdrav obrazac u razmišljanju i percepciji između greške i neuspjeha. Neki vjeruju da ako pogriješe to automatski znači ‘‘ja sam neuspješan‘‘, i zato se jako trude i troše puno svojih resursa kako bi bili savršeni. Jedino ako sam perfekcionist mogu uspjeti‘‘! Tijekom života ovakve osobe bježe od novih iskustava i prilika sve zbog straha da ne naprave grešku i zato imaju dojam da se vrte u začaranom krugu i ne vide izlaz.

Za promjene nikada nije kasno samo ako to želite. Ne dozvolite da ostanete talac vašeg nesretnog djetinjstva i toksičnih vjerovanja koje vas ometaju i sputavaju na putu vašeg osobnog rasta i razvoja.