Terapeutkinja: Zašto govorimo ‘da‘ kad mislimo ‘ne‘ i kako nas to vodi prema sagorijevanju

Koliko ste puta rekli ‘da‘, iako ste iznutra osjećali snažno ‘ne‘? I koliko ste puta zbog toga ostali iscrpljeni, frustrirani, s knedlom u grlu i s osjećajem da ste opet iznevjerili sebe?

Jedna rečenica često odzvanja u unutarnjim monolozima mnogih: ‘Stalno govorim da, i kad ne mogu, i kad ne želim. I onda plačem kad ostanem sama jer sam opet zaboravila sebe.‘

U svakodnevici to znači prihvaćanje dodatnih zadataka na poslu, pomoć drugima i kada smo na izmaku snaga, pristajanje na obveze koje nas guše - sve kako bismo izbjegli sukobe, razočaranja i osjećaj krivnje. Kad često govorimo ‘da‘ iako to ne mislimo, narušavamo vlastite granice. U početku se to čini kao gesta ljubaznosti, odgovornosti ili zrelosti. No s vremenom prerasta u obrazac samoprezira, unutarnje napetosti i emocionalne iscrpljenosti.

Odakle dolazi potreba za ugađanjem drugima

Potreba za ugađanjem nije urođena. Najčešće je rezultat naučenog ponašanja iz djetinjstva – želje da budemo voljeni, prihvaćeni, sigurni. Djeca koja su odrastala u okruženju gdje su ljubav i pažnja bili uvjetovani ‘dobrim ponašanjem‘ često razviju uvjerenje da ne smiju biti na teret, da moraju biti poslušni, a drugi zadovoljni, i da njihova vrijednost ovisi o tome koliko su korisni drugima. U odrasloj dobi to se prevodi u ponašanja poput stalnog pristajanja, neizražavanja vlastitih potreba i osjećaja krivnje kada želimo nešto samo za sebe.

Profesionalni perfekcionizam i cijena pristajanja

Na profesionalnom planu, ovo se očituje kao stalna dostupnost, preuzimanje tuđih odgovornosti i izostanak jasnih granica radnog vremena. Perfekcionizam i strah od razočaranja autoriteta dodatno potiču ponašanje u kojem riječ ‘ne‘ gotovo i ne postoji.

Dugoročno, ovaj obrazac može dovesti do sindroma sagorijevanja - stanja kronične iscrpljenosti, emocionalne otupjelosti i smanjenog osjećaja vlastite vrijednosti. Kada stalno dajemo više nego što imamo, vlastita energija postaje iscrpljiv resurs.

U odnosima - ‘da‘ koje izdaje nas same

U bliskim odnosima, stalno pristajanje često se doživljava kao ljubav i odanost. No zapravo može biti oblik straha – straha da ćemo biti napušteni, kritizirani ili krivo shvaćeni. Kada redovito govorimo ‘da‘ dok iznutra osjećamo ‘ne‘, izdajemo same sebe.

Dugoročno to vodi do pasivne agresije, povlačenja, nakupljenog bijesa i osjećaja usamljenosti čak i kada nismo sami.

‘Ako ne pristajem, bojim se da ću izgubiti vezu. A kad pristajem, izgubim sebe.‘

Upravo u tom unutarnjem raskolu - između onoga što osjećamo i onoga što pokazujemo - rađa se emocionalna praznina. Drugi možda i ne primjećuju da smo na rubu, jer izvana djelujemo prisutno. No iznutra raste osjećaj neslobode, nepovezanosti i udaljenosti od vlastite autentičnosti. Takvo ponašanje često postaje nevidljiva rutina: ugađanje umjesto dijaloga, šutnja umjesto granice, smiješak umjesto iskrenosti. Ali istinska bliskost nije moguća bez istinitog ‘ne‘, zar ne?

Posljedice: umor, frustracija i emocionalno pražnjenje

Neprekidno ugađanje drugima ostavlja nas bez energije, s osjećajem da stalno dajemo, a ne dobivamo ništa zauzvrat. Kada vlastite potrebe redovito stavljamo na posljednje mjesto, tijelo i um počinju slati signale upozorenja.

Često se javljaju:

• unutarnji nemir, razdražljivost i nakupljena ljutnja
• pad motivacije, koncentracije i kreativnosti
• osjećaj praznine, gubitka entuzijazma i otuđenosti od sebe
• tjelesne manifestacije poput nesanice, glavobolja, napetosti u tijelu ili kroničnog umora

S vremenom, zanemarivanje unutarnjih signala može dovesti do emocionalne iscrpljenosti, preplavljenosti i cinizma – tipičnih obilježja sagorijevanja.

No jednako važno: ovakva stanja narušavaju našu sposobnost da budemo prisutni, povezani i autentični - kako u odnosu prema drugima, tako i prema sebi.

Kako početi govoriti istinito ‘ne‘

Put prema zdravijim odnosima i većem unutarnjem miru počinje osvještavanjem. Neka ključna pitanja koja si možemo postaviti:

• Osjećam li se slobodno reći ‘ne‘ bez grižnje savjesti?
• Koje su situacije u kojima se najčešće odričem sebe?
• Čega se bojim ako ne udovoljim?

Prvi korak je vježbanje malih ‘ne‘ u sigurnim situacijama, s ljudima koji nas poštuju. Važno je zapamtiti: ‘ne‘ koje izgovaramo drugima često je ‘da‘ koje govorimo sebi. Postavljanje granica nije sebičnost, već temelj emocionalnog zdravlja.

S vremenom, jasno izražavanje svojih potreba postaje prirodnije, a odnosi iskreniji i dublji. U profesionalnom životu to znači veću jasnoću, fokusiranost i dugoročnu održivost. Na osobnoj razini – to je povratak sebi.

Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje