Međunarodni dan zloporabe droga obilježava se 26. lipnja, a prof. dr. sc. Zorana Zoričića, vodećeg stručnjaka za ovisnosti i voditelja referentnog centra za ovisnosti u KBC-u Sestara milosrdnica, pitali smo koji znakovi odaju ovisničko ponašanje, što je trenutačno moderno kod mladih, koje ovisnosti uspješno liječimo, a koje ne, kako prepoznati sigurne ‘crvene zastave‘. Dr. Zoričić podijelio je i vrlo važne životne savjete o kojima bismo trebali razmisliti u odrasloj dobi.
Profesore Zoričić, o čemu smo sve ovisni?
Ovisni smo najčešće o raznim sredstvima, ovisni smo i o ponašanju, ponekad smo ovisni i o društvenim grupama, ovisni smo zapravo o životu u društvu, o svojima bližnjima, ali zadnjih 50 godina najpogibeljnija je ovisnost o redom nikotinu, alkoholu i na trećem mjestu o drogama, a najčešće je to heroin.
Imamo i mnoštvo novih droga za kojima najčešće posežu djeca? Heroin više nije u modi?
Točno, zadnjih pet do deset godina trendovi se mijenjaju. Epidemiju heroina imamo pod kontrolom. Broj ovisnika o heroinu sve više pada, sustav liječenja heroinskih ovisnika dobro je ustrojen, a ovisnici uz supstitucijsku terapiju mogu doživjeti starost i nastojimo da budu što više socijalno i obiteljski funkcionalni.
Veliki doprinos daju farmaceutske kompanije, širinom i stabilnošću ponude supstitucijskih lijekova, kao i podrškom u organizaciji stručnih zbivanja. Uključivanjem i podrškom u razvoju terapijskih zajednica i njihovim uključivanjem sustav se umrežava, nastoji se uključiti što više stručnjaka kako bi se radilo na oporavku i razvoju ličnosti. Izbjegavamo pojam rehabilitacija, jer rehabilitirati ovisnika znači vratiti ga na početnu poziciju, a upravo ta ga je odvela u ovisnost. Danas govorimo o razvoju ličnosti na psihološkom, socijalnom i duhovnom planu.
A kako je ustrojen sustav za liječenje novih droga, psihostimulansa?
Psihostimulansi su sve veći problem. Mladi u sve mlađoj dobi posežu za raznim sintetičkim drogama, nikotinskim vrećicama, speedom, ecstasyjem, metamfetaminom, sintetskim kanabinoidima... i mješavinama. Često i ne znaju što im se nudi, a ni oni koji im nude ne znaju što prodaju. Međutim, zajednički nazivnik za sve je sintetika i ‘dizalice‘, znači psihostimulansi. Tržište je na ovim prostorima već desetljećima senzibilizirano na amfetamine i kokain. On je zadnjih deset godina preplavio europsko tržište. Problem s kokainom je i taj što stvara paralelno društvo, moć organiziranog kriminala je tolika da je u stanju držati pod kontrolom sve - od gradonačelnika do lučkih radnika. I ako ubrzo Europa ne napravi zajednički iskorak, prijeti nam raslojavanje socijalnog tkiva društva. A da ne govorim da mladi ljudi zadnjih desetak godina svoje uzore jednim dijelom traže i u dilerima i konzumentima droga. Tu se vrte novci, brza i laka zarada te treba uložiti jako puno napora da se stvari preokrenu.
Smatraju li mladi da su psihostimulansi ovisnost, dolaze li na liječenje?
U ovom trenutku psihijatrija ima jedan veliki problem. Dok smo za alkohol i heroin imali odgovor, za današnje ljude koji dolaze s problemom psihostimulansa nemamo jer oni i ne traže pomoć, a i kad dođu k nama još uvijek se radi o zloporabi, a ne o ovisnosti. Drugim riječima, oni ne žele sudjelovati u tretmanu tako da su naše ambulante u okvirima službi za ovisnost - prazne. Stoga je pitanje kako ih privući da se liječe, a pravi odgovor je da treba razvijati preventivne programe.
U kojoj se dobi poseže za psihostimulansima?
U pravilu već od 11. i 12. godine. U klubovima, prilikom izlazaka, nema toga što im, nažalost, nije ponuđeno. Najčešće su to ‘bombončići‘ koji sadržavaju amfetaminske preparate tipa ecstasyja ili raznu drugu sintetiku koja će podići raspoloženje. Starijima koji imaju veću platežnu moć nudi se kokain. Nažalost, danas većina lokala u Zagrebu ilegalno nudi kokain. Rijetko će kada mladom čovjeku biti ponuđen psihostimulans od strane dilera, najčešće će to biti njegov vršnjak i zato je jako teško i oduprijeti se takvom ponuđenom sredstvu jer to na neki način znači iznevjeriti grupu.
Zato je jako bitno raditi s djecom, roditelji moraju znati s kim se djeca druže. Tko je vođa u toj skupini, a to je uvijek onaj koji ima najmanji autoritet roditelja, onaj koji može doći doma kad želi, roditelji mu gledaju kroz prste, ne postoje granice i takav se najčešće prvi ohrabri, krene s eksperimentiranjem i na kraju nudi drugima, on im je uzor, on im je vođa. I tako kreću vršnjačke skupine u konzumaciju psihostimulansa.
Također, ne treba podcijeniti ni utjecaj alkohola. Radi se o mladim ljudima koji popiju relativno manje količine alkohola, ali on im da osjećaj svemoćnosti, a imaju i nisko iskustvo vožnje. Takav sjedne u auto, s još troje mladih i imamo tri ili četiri poginula. Danas je i problem što se rijetko kada uzima samo jedno sredstvo. Ranije smo imali generacije koje su isključivo ili pile ili uzimale heroin. Danas mladi rade tri stvari - najprije se napiju, potom uzmu kokain i završe na kocki.
Koji su znakovi koji bi upućivali da je dijete možda za nečim posegnulo?
Najkorisnije je gledati zjenice. Heroin i ‘dizalice‘ dovode do takozvanih točkastih zjenica. Kad se uzme kanabis, zjenica se širi, a ako je apstinencija, onda se sužavaju. Ako su zjenice izrazito sužene, možemo posumnjati da je nešto uzelo. Trava se osjeti i mirisom.
Također, znakovi koji pokazuju da se s djetetom nešto događa su promjene ponašanja, promjene u školskom uspjehu, razdražljivost, nagle promjene raspoloženja, neprilagođena agresija, odnosno jako nizak prag tolerancije frustracije... Ako je dijete u pubertetu ili adolescenciji, to je moguće i prirodna razvojna kriza, ali ona se s ovim sredstvima dodatno pojača.
Spomenuli ste i kockanje. To je veliki problem?
Ovisnost o kocki i igrama na sreću priznata je u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i od Američke psihijatrijske asocijacije, što su dvije referentne svjetske točke za psihijatriju, tako da struka više ne dvoji da je to teška ovisnost koja dovodi do razaranja pojedinca i njegove obitelji.
Koliko je kockanje rašireno?
Jako. Postoje podaci, sada već i kod nas, koji govore da oko jedan posto ukupnog stanovništva patološki kocka. U Hrvatskoj je to 40.000 patoloških kockara, a to su oni koji više nemaju nikakvu kontrolu, igraju unatoč zdravom razumu, svim savjetima, dugovima, idu direktno u svoju psihološku i financijsku propast i za sobom vuku cijelu obitelj. Smatra se da je patoloških kockara pet posto među onima koji kockaju.
Kakav je profil kockara?
Većina ljudi misli da je kockanje vezano za društvene promjene, pad sustava vrijednosti, ali s druge strane dobar dio istraživanja kaže da industrija kocke najbolje zarađuje u onim zemljama koje imaju veći BDP. Moje mišljenje je da je ovaj drugi dio točan - što je zemlja bogatija više će imati se kockara. Postoji i još jedan bitan faktor, a to je deregulacija tržišta. Naime, u sređenim zemljama tržište je kontrolirano i regulirano tako da se prisili priređivača da razvija sustav odgovornog priređivanja igara na sreću. Ali što južnije to tužnije, pa kod nas to nije zaživjelo. Država je dužna nametnuti pravila ponašanja odnosno odgovornog priređivanja igara na sreću.
Koliko smo daleko od takve pravne regulacije?
Sad je u nacrtu novi Zakon o igrama na sreću. Mislim da smo uspjeli senzibilizirati javnost i ministarstvo financija da vide i ovu drugi stranu igara na sreću. Stav je da su ovisnici o kocki ljudi koji ne kuže, slabi... ali upravo je obrnuto. U usporedbi s drugim ovisnostima, kockari su natprosječni, kognitivno očuvani, dolaze nam u tridesetim, četrdesetim godinama, za razliku od alkoholičara, koji dolaze deset, petnaest godina kasnije, često devastirani, ili ovisnika o drogama koji dolaze ranije jer rano i počinu s drogom. Kockari dolaze u najboljim godinama, s idejom o omnipotenciji svemoći - oni su pametniji, oni će prevariti sustav i sl.
Kako dolaze na liječenje?
Najčešće ih natjera obitelj, žena pod prijetnjom rastave ili ih uputi poslodavac. U podlozi je uvijek novac ili neka pronevjera.
Kolika je uspješnost liječena, odnosno trajnog suzbijanja žudnje za kockom?
Ovisi o samoj osobi, ali i o tome koliko dugo radimo u grupama s njima. Imamo ljude koji budu u grupama po dvije, tri godine i nakon deset godina apstinencije pokleknu. Zlatno je pravilo: što duže grupa to je veća šansa da će održavati apstinenciju. No ne može se doživotno biti u grupi jer onda jednu ovisnost mijenjaju drugom. Stoga ciljamo grupe barem tri godine, a nakon pet je vrijeme da se izađe iz grupe. Problem je što ponovno padaju u žudnju za brzim rješenjima kad u životu opet dođe neka egzistencijalna, socijalna i obiteljska kriza. Oni znaju gdje je česma na kojoj će se napiti vode.
Mreže podrške, odnosno klubovi liječenih kockara su razgranati?
Kad su 2007. krenule grupe za tretman ovisnika o kockanju (KLOK) planirao sam napraviti sustavno rješenje preko županijskih službi za borbu protiv ovisnosti, koje će biti dodatno ekipirane i financirane direktno iz sredstava koji se dobiju iz poreza na promet igara na sreću, a jedan dio novca da bude usmjeren i na prevenciju, odnosno na edukaciju mladih. Ali nije bilo dovoljno razumijevanja. Ostalo mi je tada samo da se okrenem prema grupama na temelju iskustava klubova liječenih alkoholičara koje vodim zadnjih 30 godina. Vrlo brzo smo došli do brojke od sedam, osam terapijskih grupa u okviru KLOK-a. Pozvali smo sve mlade ljude koji završavaju pomagačke struke – psihologe, socijalne radnike, socijalne pedagoge, medicinske sestre, liječnike - da dođu na KLOK i upoznaju se s metodom rada i šire je dalje. Na to sam doista ponosan. Poslije je troje kolega radilo doktorate na temu KLOK-a i patološkog kockanja, a kolega Bodor je uspostavio i dnevnu bolnicu u Jankomiru. Tako imamo dva ogledna modela, no to nije sustavno rješenje. Županijske službe pri zavodima za javno zdravstvo morat će preuzeti i ovaj dio priče. Ono što se valja iza brda i mislim da će obilježiti idući generaciju su ovisnosti o suvremenim medijima, računalne igre, društvene mreže i sl.
Nismo se dotakli žena. Kockaju li žene?
Žene su više ovisne o društvenim grupama, chatovima i raznim komunikacijskim grupama na internetu. Žene češće nego muškarci mogu verbalizirati emocije, dok muškarcima to znatno teže ide. Međutim na području alkohola i kocke žene konzumiraju skrivećki i same, nevidljivo. Muški će sjesti za šank, popiti dvije brlje, ali ženu nećete nikad vidjeti da tako pije za šankom. Žene i kockaju skriveno. Najviše igraju strugalice. Kupe na šalteru, na brzinu vide broj, jesu dobile, nisu dobile, idu dalje.
Kako možemo onda prepoznati da je i žena na putu za ovisnost?
Pad socijalne i pad obiteljske funkcionalnosti se najprije zamijeti. Bijeg od obaveza, nizak prag tolerancije frustracije, kratak fitilj, eksplozivnost, promjene raspoloženja, potreba da se nestane negdje na neko vrijeme, koje se onda provede za automatima ili negdje skrivećki pijući u sobi...
Što će nam pomoći da budemo odgovorniji?
Prihvaćanje sebe u poziciji zrele osobe, ne ići za onom mantrom da svi moramo sačuvati mladost, jer mladost znači i neodgovornost. Životne srednje godine podrazumijevaju odgovornost, prema obitelji, prema sebi, prema sustavu...i u okviru toga čovjek treba funkcionirati. Prihvatiti tu ulogu i uživati u njoj. Mislim da je to bit. Suočiti se s egzistencijom u svim temeljnim pitanjima. To je pitanje slobode, kako osmisliti vlastitu slobodu. Tragedija je da mi svi frustraciju nad time što ne možemo kvalitetno osmisliti vlastitu slobodu rješavamo kroz ovisnosti, misleći da je to sloboda, a zapravo idemo u robiju ovisnosti. Drugo egzistencijalno pitanje je smrtnost. U srednjim godinama je potrebno shvatiti da više nismo besmrtni i pomiriti se s tim da egzistenciju treba oplemeniti sukladno vlastitim sustavom vrijednosti. Treće pitanje je pitanje smisla – naći svoj smisao životu - netko u materinstvu, neko u očinstvu, neko u profesiji, neko u altruizmu... I konačno tu je strah od izolacije. Mogu li prihvatiti da se osjećam ugodno ako ostanem sam? Čovjek koji nije u stanju provesti večer sam sa sobom uvijek je u poziciji anksioznosti i traži instant rješenja jer bježi od sebe, od svoje vlastite praznine i traži utjehu. A utjeha se može naći u zajedničkim skupinama koje se okupljaju oko rituala, primjerice pijenja ili negdje u samoći pod utjecajem nekog psihoaktivnog sredstva.
Što biste savjetovali mladima?
Mladima uvijek govorim da je škola najbolja investicija u tim godinama. Pet godina ulaganja za 40 godina naplate kroz primanja, kroz materijalni status i kroz bogatstvo životnih sadržaja koje će dobiti kao intelektualci. Ali ne mora čovjek završiti veliku školu da bi pročitao, da bi bio koristan, da bi imao bogat intiman i intelektualan život, ali mislim da tu treba naći sebe. Ljudi koji nađu sebe isključivo u materijalnom imaju ogromnu unutrašnju šupljinu koju ispunjavaju kroz simbole, brendove odjeće, automobile, satove... što predstavlja surogat za uspjeh. Iza toga u najvećem djelu slučajeva stoji samoća pred samim sobom.