Razgovori su danas postali poput natjecanja u tome tko više pati, a to nikome ne čini dobro

Razgovor o traumi prvo je što treba učiniti kad se želi prevladati neku traumu, neutralizirati njezine posljedice i osloboditi je se. No, ako trauma postane sredstvo da se dođe u središte pažnje ili opravdanje za agresivna i negativna ponašanja, onda se ta trauma pretvara u nešto što treba "njegovati" i "čuvati", kao neki dragocjeni alat. A trauma se njeguje i održava tako što se o njoj govori stalno, svima i u bilo kojoj prilici.

- Trauma dumping u tom smislu znači "istovarivanje" svoje traume nekome, ali ne u stručne uši psihoterapeuta, već prijateljici na kavi, pratiteljima na društvenim mrežama, blagajnici u supermarketu. Ukratko, pod pojmom "trauma dumping" podrazumijeva se ponašanje koje uključuje istresanje vlastitih traumatskih iskustava, boli ili intenzivnih emocija drugim osobama, ne vodeći računa o njihovoj spremnosti za to ili sposobnosti da prihvate takve informacije, naročito kad se interakcija ne odvija u terapeutskom kontekstu ili uz odgovarajuću stručnu potporu - kaže psihologinja Kia-Rai Prewitt, ističući da je to vrlo stvarna i prilično raširena pojava te, na neki način, simptomatična za vrijeme u kojem živimo.

Trauma više nije rana koju treba zacijeliti, već nešto poput modnog dodatka koji želite ponosno pokazati svima

GARETSWORKSHOP/SHUTTERSTOCK

"Njegovanje" traume

Razgovarati o traumi izvan terapeutskog, stručnog konteksta zapravo znači održavati tu traumu.

- To znači preliti na nekoga drugoga, često na prijatelja, poznanika ili čak na online publiku, vlastite traume, anksioznosti i bol bez ikakve mjere. Tu se ne radi o terapeutskom dijalogu, već o jednostranom emotivnom pražnjenju. Radi se, doduše, o delikatnom problemu jer živimo u doba u kojem je ranjivost napokon postala nešto prihvatljivo. No, ako je točno da govoriti o vlastitoj boli više nije tabu, točno je i da je to danas već postala pomalo toksična praksa. Svaki kulturni napredak sa sobom donosi i moguću distorziju: u slučaju ovog napretka, to je pretvaranje traume u nešto što oslobađa od počinjenog grijeha, u nešto što nas karakterizira i čini posebnima. Trauma više nije rana koju treba zacijeliti, već nešto poput modnog dodatka koji želite ponosno pokazati svima. Očito je da tu postoje rizici. Kad bol postane osobna karakteristika, dokaz autentičnosti ili čak statusni simbol ("patila sam, dakle postojim"), prestaje biti nešto što treba pokušati razumjeti, proraditi i prevladati. Postaje nešto što se njeguje i održava na životu - pojašnjava dr. Kia-Rai Prewitt. Dodaje i da se tako zapravo rađa ono što bismo mogli nazvati generacijom njegovatelja trauma: generacijom koja, u pokušajima da sanira vlastite rane (ili barem tako kažu), na kraju te iste rane previše mazi i pazi i održava živima, umjesto da ih liječi.

Plakanje pred kamerama je pokazivanje moći

Takvo ponašanje potaknuto je komunikacijskim ekosustavom koji nagrađuje emocionalno izlaganje.

- Na društvenim mrežama izlaganje svoje traume i pričanje o svojoj patnji privlači pažnju, izaziva empatiju i donosi vidljivost. To je nešto poput simboličkog kapitala. I tako granica između autentičnosti i performansa zapravo postaje vrlo tanka: koliko tog svog bola dijelim kako bih iscijelila svoje rane, a koliko zato da bih bila primijećena? Koliko zaista prorađujem svoju traumu, a koliko jednostavno potvrđujem svoj identitet ranjene osobe? No, problem dampinga traume nije samo etički, u smislu da u svoju bol uvlačite druge bez njihova pristanka, već i psihološki i kulturalni. Ako trauma postaje trajan jezik, ako je rana postala neka vrsta tako čvrste povezanosti da je se ne možemo odreći, onda više ne učimo kako izaći iz boli, već samo kako da je prenesemo drugima. Naravno, uzajamno slušanje i svjesno dijeljenje su dragocjeni, ali samo ako poštujemo granice drugih i vlastitu želju da se zaista izliječimo - smatra dr. Kia-Rai Prewitt.

- Umjesto da plačemo pred kamerom ili da stavimo emotikone koji plaču uz neku svoju objavu, možda bismo svi trebali ponovno preuzeti kontrolu nad svojim mentalnim zdravljem i shvatiti da nas takav način pretvaranja traume u performans ne zbližava s drugima, već nas udaljuje. I od drugih i od sebe samih, jer iscjeljenje ne dolazi od tuđih aplauza - zaključuje psihologinja.