Prolaznost je, koliko god bila prirodna, nerijetko i bolna... Srećom, znam koji je najbolji lijek za nju

Znamo da je sve prolazno, svjesni smo toga manje-više uvijek, ali ipak ponekad nas ta prolaznost udari više nego na druge dane i najčešće je postanemo svjesniji kad netko ili nešto zauvijek ode iz naših života. Iako je smrt jednako tako dio naše svjesnosti od našeg početka, uče nas o njoj od malih nogu, svjedočimo joj gotovo svakodnevno na ovaj ili onaj način i za nas bude nešto „daleko“ dok joj se ne približimo mi sami ili se ne ušulja u naše ljude.

Neizbježna

I baš ta smrt, prirodna da prirodnija ne može biti, na trenutak zaustavi život i vraća nas u prošlost pa instinktivno vrtimo događaje i trenutke provedene s onima kojih više nema. Djelomice jer ih tako držimo bliže, a dijelom i jer nas je strah da će biti zaboravljeni ili da ih, odajući im počast suzama i uspomenama, nismo dovoljno voljeli. Nerijetko uslijed smrti osobe koju smo voljeli uvidimo i koliko smo vremena proveli zajedno, a još i više koliko nismo. Žalimo za svime što je moglo biti, a nije bilo. Žalimo za svakom riječi koju smo trebali izgovoriti, ali nismo. Radije bismo da je bilo drugačije, ali nije. Krivimo se, iako možda uopće ne bismo trebali i iako je, a nerijetko znamo to i sami, možda bilo baš sve kako je trebalo biti. Jednako tako često tim ljudima, smrću odnesenima, dajemo neke ljepše epitete nego su ih zaslužili, a zaboravljamo da su možda zbilja bili pokvarena govna koja su nanijela mnogo tuge i boli. Kao da smrću, barem privremeno, zaboravljamo vidjeti realnu sliku nekog koga više nema. Da, umiru i dobri i loši, gotovo u jednakom postotku. Neosporno je da umiru nekad oni koji su to najmanje zaslužili, a da požive oni koji nisu baš za Nobelovu nagradu za mir jer život nije fer i tako grah pada i razne druge floskule. Smrt je neizbježna svima, pitanje je samo kad će i kako po koga doći. Znajući to sve nerijetko ne odajemo dovoljno počasti ljudima za života. Ne slavimo nečiju dobrotu, ne cijenimo nečiji trud i djelo dovoljno sve dok ne umre. Zaboravimo prečesto pohvaliti nekoga samo zato što je tu, čini (nama) dobro i utječe na (naš) život svojim radom, ljubavlju i bliskošću. Ne trebaju to biti svakodnevna slavlja i fešte, već obična poruka nekome do koga vam je stalo da znate da je tu, da ga cijenite, volite i poštujete jer eto, sjetili ste se. Bili ste negdje i na nekog vas je nešto podsjetilo i stisnete poruku koju niste tjednima ili mjesecima jer ta osoba je i dalje tu. Njen rad je i dalje živ, njene ili njegove pjesme, filmovi, knjige ili čime se već bavi su i dalje tu unatoč činjenici da je i sam autor među živima.

I sama nerijetko sebe ulovim s mišlju da bih trebala na nečiji koncert prije nego umre ili da bi valjalo na neku predstavu prije nego umre (doslovno mi se i dogodilo sa Stilskim vježbama, nisam na njih stigla, a mogla sam) i bude mi krivo kad Smrt bude brža od mene i moje neorganiziranosti. Ista je stvar i s ljudima koji su mi bliži, za koje nerijetko mislim da će zauvijek biti tu jer su mladi, zdravi, rade i tu su, na par klikova mišem ili par udaraca prstima po tastaturi. Na poziv mobitelom udaljeni. Sve dok se ne dogodi nešto iznenada i onda ostajem sama s hrpetinom upitnika iznad glave i sve dok inicijalna tuga ne prođe bude i krivnja da zašto se nisam ranije javila da se družimo.

Svaki put kad ode neki umjetnik ili neko poznato lice sve ove misli (a ima ih još) prođu mi glavom jer znam, iz vlastitog iskustva, da se nisu jučer ili prošli tjedan slušale pjesme koje se danas vuku iz naftalina. Pjesme, filmovi, izložbe slika... Potpuno nebitno, sjetite se svojih velikana i prije nego odu s ovog svijeta. Sjetite se i svojih ljudi češće, odajte im počast kad najmanje to očekuju, a ne kad se to od vas očekuje. Iznenadite nekog svog na neki nebitan datum, a ne kad mu je rođendan ili Božić. Čestitajte svojoj prijateljici na preživjelom tjednu iz pakla, treba joj. Pošaljite poruku da je u kinu film koji znate da se vašem frendu gleda i gledajte kuda će vas to odvesti. Zahvalite svojoj susjedi na mirisu punjenih paprika koji se širio sinoć stubištem jer vas je bacio u djetinjstvo i dala ideju što biste mogli kuhati ovih dana. Jedno je sigurno, uljepšat ćete si dan (i život), a bome i toj drugoj osobi koje ste se sjetili. I kad dođe kraj, a doći će jednom, znat ćete da niste gubili vrijeme i da niste ljude oko sebe uzimali zdravo za gotovo.

Prolaznost je, koliko god bila prirodna i očekivana, nerijetko i bolna i najbolji lijek za tu bol je da ispunite vrijeme uspomenama.

Do idućeg puta, ne čekajte da bude prekasno.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.