POVRATAK U ŽIVOT Čemu smo se zapravo vratili?

Piše: Jana Krišković Baždarić, glavno pero bloga 33etc.blog

Bilo je podne, sjedila sam na terasi, nebo je bilo plavo kao različak, a od sunca sam se sakrila pod suncobran. Bilo je neobično lijepo. Neobično jer vjerojatno nikada u travnju nisam usred tjedna u podne sjedila na svojoj terasi. Istina je da je to stvar koju sam vikendom mogla prakticirati kad god sam htjela, ali od silne želje da u vikend uguram sve što ne stižem preko tjedna, za jednu, tako naizgled običnu stvar, nikada nisam nalazila vremena.

Jer, subotom ujutro idemo na trening na bazen, obavljamo kupovinu, kuhamo i radimo sto drugih stvari. Ukratko, slijedimo svoj raspored. Istina je i to da nam ga nitko nije nametnuo, napravili smo si ga sami. Raspored - riječ koja bi se vikendom trebala prakticirati u smanjenom obimu. Besposleno sjedenje na terasi nikad nije bilo u planu navedenog rasporeda.

Negdje iza svojih prozora i kućnih pragova, ljudi su čekali da im se kaže da se mogu vratiti u život, da se mogu vratiti u normalu.

I vratili smo se. Izašli smo na ulice sa slušalicama u ušima, u buku obližnjih prometnica, jureći po stavkama svojih rasporeda.

Rasporedima u kojima nema vremena za sjedenje na terasi u četvrtak u podne u travnju, ni prilike da šećemo tihim ulicama svojih gradova.

Istina je da nam je nedavni lockdown rekao puno o vlastitom životu. Nekima su na silu oduzeti svi dodaci kojima su krpali svoje unutarnje praznine. Drugi su se osjetili oslobođeni svega što ih već dugo pritišće. Neki su promislili o svemu, drugi su bježali od misli.

Svatko od nas prošao je kroz proces određene samospoznaje. Svjesno ili nesvjesno. Htijući to ili ne.

Neki su u spoznajama doživjeli vlastiti poraze, drugi pobjede.

Ja sam pak shvatila nekoliko stvari.

Nema vremena

Ne znam tko je autor ove misli, ali ona do u tančine ocrtava pojam vremena: Dani su dugi, a godine kratke. I život kao da nam daje dan kako bi nas zavarao da ne prolazi toliko brzo kao što nam se ponekad čini. A prolazi. Leti. Zatoči nas u danu u kojem nam se od svih obaveza koje smo si natovarili na leđa večer čini udaljena milijunima svjetlosnih godina. Radeći svakog dana poprilično slične stvari, ispunjavajući gotovo identične obaveze, prepuštajući se odavno utabanim navikama, dani su nam dugi. Istina je da se u njima zapravo vrlo malo toga događa. Da smo u njima vrlo malo toga novoga naučili, vidjeli, okusili, spoznali i osjetili. Ipak, nižu se jedan za drugim i ne ostavljaju vremena da bismo shvatili koliko su često prazni. Dok ih nešto ne zaustavi. Neka neman koja će iz njih istrgnuti sve bez čega ne bismo mogli živjeti. I ostavi ih praznima i da ti vremena da pogledaš iza sebe i shvatiš. Shvatiš gdje si i kamo uopće ideš. I shvatiš da je prošlo 5 godina otkada si rekao da ćeš učiniti onu tebi važnu stvar, a nisi. A ta stvar ti je i dalje važna. Nisi je zaboravio, ali je stavljaš pod tepih svakodnevnih stvari bez kojih ne bi mogao živjeti.

Ali, čega se sjetiš kad ostaneš sam? U tišini? Kad svijet zatvori vrata?

Svih tih stvari koje nam stvaraju prašinu u zakutcima vlastitog uma, ili nekih važnijih stvari u životu koje smo propustili? Koje nismo ostvarili? Za koje smo rekli da ih više ne želimo?

Sada u trenutku tišine i prostora dobili smo priliku podvući crtu. Napraviti reviziju. Odbaciti neke navike poput stare kože. Vratiti se bitnim stvarima. Onome što nam je bitno unutra. Pokušati ponovno u stvarima od kojih smo odustali, ali nismo o njima prestali misliti.

Jer vremena nema. Dani nisu dugi, u danima nema dovoljno života i zato ponekad tako sporo idu. Nema dovoljno nas.

Da se mene pita, kompletni lockdown bio bi povremena obveza. Prilika za vlastiti povratak.

Opasna navika konzumiranja

Moram priznati, bilo je zaista jako čudno što dućani ne rade. Malo pomalo, svi smo postali opasni konzumenti. Točnije, konzumenti – ovisnici. Dakle, ne trebam ništa i po to ništa obavezno moram u dućan. To ništa se pretvori u najmanje 100 kuna koje ostavim na blagajni, da bi s tim istim ništa bez kojeg nisam mogla, došla kući. Ovisnički je to sasvim opravdan postupak, ali zdrava logika nalaže da je tu svaka logika zakazala.

Ruževi su završili u smeću, rokovnike sam poklonila, majice spakirala za karitas. Sad imam labello i jedan ruž. Tenisice sam počela nositi, a jedan od onih rokovnika mi je u torbi. Shvatila sam da sam zatrpana stvarima koje mi ne trebaju, koje kupujem jer su jeftine i baš su fora i koje nikad ne iznosim, jer uglavnom uvijek nosim istih par komada odjeće i obuće i nemam vremena za beskrajna kombiniranja pred ogledalom.

Naša ovisnost o kupovini ipak ima malo dublji korijen koji je usko vezan uz prethodnu navedenu konstataciju nema vremena.

Konzumiranje je posljedica načina života. U jednom trenutku svatko od nas je odnekud krenuo. Kretao se vrlo kratko i zaustavio u određenom obrascu života. Pritom mislim na onaj koji se tiče naših osobnih ostvarenja. Velika većina se u tom istom obrascu zaustavila. Mali dio njih nastavio se kretati. Ovi koji su se zaustavili, u tom trenutku nisu bili svjesni toga da su stali. Činilo se samo privremeno, vidjet će što se nudi, čega ima, pa će, ako se pokaže nezadovoljavajućim, krenuti dalje. To kratko za neke je potrajalo pet godina, za neke deset, a za neke i cijeli život.

Konzumacija se tu našla kao zgodan nadomjestak za sve ono što nam vlastiti obrazac u kojem smo zapeli ne omogućuje. Malo uzbuđenja, malo promjene, malo impulzivnosti, malo ludosti. Prilika da se odmaknemo od dosade, da si kupimo veselje. Nerijetko se život pretvori u beskrajan vrtuljak u kojem se dosada života spašava konzumiranjem, posljedice konzumiranja istim tim načinom života koji nam stvara dosadu. Dovoljno je pogledati količinu hrane koju ljudi u svojim kolicima guraju u supermarketima. Dovoljno je i vidjeti da isti taj sadržaj kolica nerijetko plaćaju na više rata, pa postaju robovi hrenovki i nutelle koje su pojeli prije šest mjeseci, a i dalje ih otplaćuju. Za stvari koje nam se smiješe s polica mislimo da će nam uljepšati život, a one nam ga zapravo malo pomalo kradu.

U prethodnom razdoblju neki su u potpunosti raskrinkali ovaj životni vrtuljak. Bilo je i onih kojima je najveći problem bio što ne mogu napraviti manikuru. Oni i dalje ne razumiju.

Moram priznati da mi je to bilo jedno od najkorisnijih iskustava i uvida. Ako nismo zadovoljni vlastitim obrascima, neće nas spasiti kupovina. Samo će nas još dublje u njih pozicionirati. Spasit će nas vrijeme koje ćemo odvajati da bismo radili ono što volimo. Da bismo radili ono što nas čini potpunima, ono što nas čini nama. Odvojiti vrijeme i činiti ono što voliš najveća je nagrada koju si možeš dati. Najveći nadomjestak za sve ono što te čini potištenim. Najveći pokretač kada ti se čini da se ne možeš pomaknuti smjesta. A jednoga dana, tko zna, možda baš to postane novi obrazac u kojem ćeš živjeti.

Ti biraš

Ok, volim sladoled od čokolade. Ali, zar baš nikada ne mogu probati neki novi okus? Takav nam je ukratko i život. Kuglica od čokolade.

Mi više ne ponavljamo navike, mi ponavljamo život. Kao u filmu Beskrajan dan. Kao da nam je netko iscrtao nevidljivi putokaz koji moramo slijediti otkad ujutro otvorimo oči, dok ih navečer ne zatvorimo. Put do posla isti u korak, dan na poslu, razgovori s kolegama, popodnevne (ne)aktivnosti i večernja razonoda. Ljudi koje viđamo. Termini u kojima ih viđamo. Razgovori koje vodimo. Hrana koju jedemo. Knjige koje (ne)čitamo. Sve je unaprijed određeno.

Zapravo, nije. To je laž u koju se pokušavamo uvjeriti.

Biramo sami. Najčešće biramo da ne biramo. Ništa nije određeno. Određena je samo granica koju smo sami postavili. A tu smo jako strogi prema samima sebi. Uskraćujemo si sve osim onog poznatoga.

Nakon dugo vremena izbačeni smo iz svoje rutine. I preživjeli smo. Tu smo. Morali smo promijeniti navike, jer nam je bilo zabranjeno provoditi stare.

I tu bih zabranu povremeno uvela. Zabranu provođenja starih i beskorisnih navika od kojih se osjećamo loše.

I drugi put znaj da možeš birati.

Svoj dan. Svoje navike. Svoj život.

Da bi se u svakoj sljedećoj tišini ponovno sastao sa sobom, a ne sa svojim prazninama.