Otkrijte kako nam mozak sabotira sreću i zašto mu je drama draža od mira

Zašto opet birate isto? Zašto se vraćate onome što vas je povrijedilo, iako znate da vam ne odgovara? Zašto vas netko odmah privuče, iako duboko u sebi osjećate da nije dobar za vas? Zašto vas magnetski privlače obrasci u kojima ste već jednom stradali? I zašto vam odnosi u kojima napokon osjećate mir djeluju sumnjivo, pa čak i neugodno?

Ako ste se ikada pitali ova pitanja, niste ni slabi, ni izgubljeni, ni emocionalno oštećeni. Imate mozak koji daje prednost onome što je poznato - čak i kada to poznato boli. Naš mozak više voli predvidivo nego sretno. On bira ono što razumije jer mu to daje privid sigurnosti.

A ako su vaši prvi odnosi – primjerice s roditeljima ili drugim važnim odraslima – bili obilježeni emocionalnom distancom, nesigurnošću ili povredama, mozak je takvu dinamiku zapamtio kao "normalnu". Zato ćete, čak i kada svjesno želite drugačije, nesvjesno težiti upravo takvim obrascima. Ne zato što vam to odgovara, već zato što ih mozak prepoznaje.

Mozak u djetinjstvu uči kroz iskustvo. Sve što se ponavlja, on bilježi kao poznato i – prema vlastitoj logici – sigurno. Nije mu važno je li to iskustvo bilo dobro ili loše, nego koliko je predvidivo. Što je poznatije, to se čini sigurnijim. Zato nesvjesno težimo situacijama koje podsjećaju na ono što smo preživjeli, čak i ako nas to danas boli.

Mozak kao stroj za preživljavanje, a ne za sreću

Mozak nije dizajniran da vas učini sretnima. Njegova primarna zadaća je održati vas na životu. Sve ostalo dolazi tek kasnije – ako ostane dovoljno kapaciteta. Kako bi vas zaštitio, mozak neprestano skenira okolinu u potrazi za obrascima koje već poznaje. I upravo zato ono što mu je poznato tumači kao sigurno - čak i kad je to poznato bolno, iscrpljujuće ili destruktivno. Sigurno ne znači dobro, nego predvidivo. A predvidivo znači: "Znam kako preživjeti ovo."

Upravo zato se često vraćamo emocionalnim obrascima koji su nam nekada, barem privremeno, donosili osjećaj pripadnosti, ljubavi ili kontrole – čak i kada nas danas iscrpljuju, izazivaju nelagodu, tjeskobu ili tihi osjećaj manje vrijednosti. Mozak ne traži ono što će vas usrećiti – on traži ono što mu je jasno, poznato i što mu potvrđuje staru sliku svijeta, čak i ako vas ta slika više ne služi.

Mehanizam predikcija - mozak stalno gleda unaprijed

Na neurološkoj razini mozak funkcionira kroz tzv. mehanizam predikcija - on stalno predviđa što će se dogoditi na temelju prošlih iskustava. To mu omogućuje da brže reagira, uštedi energiju i održi osjećaj kontrole.

Ako ste primjerice odrasli s roditeljem koji je bio emocionalno distanciran ili nedostupan, vaš živčani sustav to je registrirao kao normalno. Pa ćete, sasvim nesvjesno, i u odrasloj dobi biti skloni tražiti sličnu dinamiku u odnosima. Jer znate kako to ide. Vaš mozak predviđa, a predvidivo znači sigurno. Ako ste, s druge strane, odrastali u obitelji u kojoj su konflikti, povišeni tonovi, ignoriranje ili emocionalne ucjene bili svakodnevica, mozak je naučio da ljubav uključuje napetost, emocionalni kaos ili stalnu prilagodbu. U odrasloj dobi, odnosi koji su stabilni, mirni i emocionalno zdravi mogu vam djelovati dosadno, nepoznato, pa čak i sumnjivo. To ne znači da s vama nešto nije u redu. To znači da vaš mozak još ne prepoznaje mir kao sigurnost. Njemu je to još nepoznato, a nepoznato izaziva stres.

Osobno iskustvo - kad sam shvatila da moj "mir" zapravo nije bio mir

Sjećam se razdoblja u svom životu kada sam često birala ljude - bilo u prijateljstvima ili poslovnim odnosima - koji su bili emotivno distancirani, nepredvidivi ili previše kritični. Znala sam da mi to ne odgovara, ali iznova sam se vraćala tim odnosima. Taj osjećaj "poznatog kaosa" bio mi je na čudan način udoban. Tada nisam znala da to zapravo nije bio mir, već naučena emocionalna šutnja i napetost. Kasnije, radeći na sebi, osvijestila sam vlastite obrasce koji nisu bili funkcionalni. Shvatila sam da moj živčani sustav jednostavno ne poznaje ništa drugo. To što sam zvala "mirom" zapravo je bila tiha disocijacija. Polako sam počela prepoznavati te obrasce i mijenjati način na koji moj mozak interpretira sigurnost. Danas, kada mi nešto pruža stabilnost i smirenost, ne doživljavam to kao dosadu, nego kao ispravan put.

To iskustvo me naučilo važnoj stvari - nije dovoljno samo znati da nešto nije dobro za nas. Ako naš živčani sustav ne prepoznaje opasnost, nego ju doživljava kao poznato i sigurno, teško ćemo se sami osloboditi takvih obrazaca. Upravo tu leži odgovor na jedno od najčešćih pitanja koje čujem u radu s klijentima: Možete li mi objasniti zašto opet biram iste toksične obrasce i odnosim se prema ljudima koji me povređuju, iako svjesno želim drugačije?

Zašto neki uporno ostaju u toksičnim odnosima?

Ostajanje u toksičnim odnosima nije znak slabosti ili nerazuma, nego se radi o duboko ukorijenjenim neurološkim obrascima. Mozak prepoznaje poznato kao sigurno, pa čak i ako nas ta situacija emocionalno povređuje, ona je na razini preživljavanja predvidljiva i time manje zastrašujuća od nepoznatog.

Uz to, kemija mozga dodatno komplicira stvari. U nestabilnim odnosima mozak luči dopamin, kemikaliju povezanu s nagradom i uzbuđenjem, zbog nepredvidivosti i emocionalnih uspona i padova. Istovremeno, zbog čestog stresa, razina kortizola, hormona stresa, može ostati kronično povišena, a mozak to stanje počinje smatrati normalnim. Također, emocionalna vezanost koja uključuje bol i povremene pozitivne nagrade, tzv. trauma ‘‘bonding‘‘, dodatno nas veže uz te odnose i otežava prekidanje toksičnih obrazaca.

Kako razbiti taj krug?

Prvi i najvažniji korak je svjesnost. Tek kada počnete prepoznavati obrasce ponašanja i situacije u kojima vas mozak automatski vuče natrag u stara, toksična iskustva, stvarate prostor za svjesni odabir drugačijeg puta. Važno je biti nježan prema sebi tijekom tog procesa – promjena nije lagana i traži strpljenje.Drugi korak je regulacija vlastitih emocija i tjelesnih reakcija. Tehnike poput svjesnog disanja, umjerene tjelesne aktivnosti i razvijanje emocionalne pismenosti pomažu u smirivanju živčanog sustava i stvaranju unutarnje sigurnosti. To je temelj na kojem gradite otpornost i sposobnost donošenja boljih odluka. Treći korak je dozvoliti si nelagodu. Kada vam se čini da vam je "dosadno" ili da vas mirni odnosi "ne pokreću", zapravo je to znak da se vaš sustav uči novoj vrsti sigurnosti - onoj koja ne ovisi o dramama i nestabilnosti. Ta nelagoda je prirodan dio rasta i transformacije.

Na kraju, redovito si postavljajte pitanje: Je li ovo što biram poznato ili je stvarno zdravo za mene? Razlikovanje poznatog od zdravog ključno je za prekidanje toksičnih obrazaca i otvaranje prostora za odnose i iskustva koja vas istinski podržavaju. Sve u svemu, rad na sebi nije brz niti linearan proces, ali je jedan od najvažnijih poklona koje možete dati sami sebi. Kroz rad sa stručnjakom, ili učenjem uz edukacije, možete izgraditi nove neuralne putove i dopustiti sebi istinsku slobodu i zdravlje u odnosima.

Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje