Ana Kolar, privatni album
agresivan advent

Ono što sam nedavno osjetila i vidjela u gradu nisam mogla zamisliti ni u najgorim snovima

Godinama su me prozivali Grinchem i nije mi to smetalo

Prošle subote sam silom prilika morala nešto obaviti u samom centru Zagreba, negdje oko 1 popodne. Kako sam ušla u grad, tamo negdje oko Zrinjevca pa prema Cvjetnom, osjetila sam kako mi se diže panika i anksioznost. Bio je lijep dan, do tada sam sjedila dva sata na fakat ugodnoj kavi i razgovoru, bila sam dobro raspoložena, ali ono što sam osjetila i vidjela u gradu nije mi bilo ni u najgorim snovima. Čovjek na čovjeku. Gužva kakve se u gradu ne sjećam, ja kao sivonja zaboravila da je Advent i da je subota i da je špica, a obaveza me gurala tamo i rekoh, samo da zbavim i odjurim dalje. Tako sam i napravila.

U svega dvadesetak minuta koje sam provela u samom centru doživjela sam naguravanje, odvratnu buku terasa u Bogovićevoj, ljude koji ne gledaju gdje idu i jesu li sami na svijetu ili nas ima još. Jedna terasa ima živu glazbu, na dvadeset metara zračne udaljenosti druga ima još življeg DJ-a, s jedno 20-ak ljudi više na terasi nego što je predviđeno sjedećih mjesta. To stoji iznad glave njima četiri koje su naručile pizzu za Instagram, one fotkaju, ne jedu. To se toči u pol bijela dana, curi po drugima, galami jer se ne čuje između DJ-a i žive (limene glazbe) malo dalje. Skele sa strane smetaju da se može prolaziti normalno pa rukavom kaputa okrzneš i tu instagramičnu pizzu iz Bogovićeve, pokušavaš biti pristojan, ali ne ide jer drugi nisu. Guraš slušalice u uho, ulaziš u odvratni Marićev prolaz samo da bi izbjegao gužvu i buku, pretrpiš urin i druge mirise (kobasice i kuhano vino na tom potezu sve do jednog zaudaraju).

Horor i prisila

Advent? Veselje? Ne znam, meni ni jedno ni drugo tamo nije postojalo, već horror i prisila. Prisilno naslikavanje i naguravanje gdje mjesta nema, prisilno druženje, usiljeni osmijesi i fore. Bila sam dvadesetak minuta po tom potezu (deset sam stajala u redu u knjižari, isto gužva kao da je smak svijeta, ali ok, ljudi kupuju poklone predzadnje subote prije Božića, a ja sam tu zbog obaveze poslovne prirode) i osjetila sam da mi je mučno. Sigurno je i do mojeg HSP-a koji nikako ne ide uz masu, buku, previše boja i dezena, previše kiselih parfema i još kiselijeg kuhanog vina. No, prijateljica kojoj sam stisnula poruku da vidim je li blizu, koja inače živi u samom centru, poslala mi je poruku par minuta kasnije pitavši me (ja nisam ništa spomenula): „Ano, što je ovo?! Kakva je ovo gužva?!“ Nisam znala što da drugo pošaljem osim: „Odvratno, pobjegla sam doma.“

Godinama su me prozivali Grinchem i nije mi to smetalo, tim više jer Grinch zapravo voli Božić, ali ne voli prisilu i konzumerizam, što itekako rezonira sa mnom. Naravno, dodijelivši mi titulu Grincha, masa ljudi je mislila da samo ne volim Božić. Da hejtam sve što s Božićem ima veze, no, daleko je to od istine. Ja ne volim Advent (u Zagrebu pogotovo), ne volim prisilu i buku, ne volim da je sve umjetno od smijeha, namjera i zagrljaja pa do hrane i fotografija. Za mene je Božić neko mirno i sigurno mjesto, okruženo ljudima koje volimo, hranom i mirisima koji bude uspomene. Božić je i istovremeno moment stvaranja uspomena, ali i prisjećanja na neke prošle Božiće, ljude kojih nema ili nekih drugih, ne nužno i boljih, vremena. Trebalo bi sve biti, za mene barem, mekano kao čupavci, mirisno kao londonerice i klinčići u naranči, a ne agresivno i grubo kao naguravanje za fotku obliveni mirisima koji dižu želudac.

Stvara mi muku

Čak nije ni da sve to, gore navedeno kao loše, hejtam, samo ne razumijem, ne podržavam, ne prakticiram i izbjegavam u širokom luku jer mi stvara muku i diže anksioznost. Nikako me ne čini sretnom i zbilja ne razumijem kome može, ali prihvaćam dokle god nitko nije ugrožen. A kad smo već kod ugrožavanja, ima nešto što nikako ne mogu probaviti niti ću ikad moći, a to je pirotehnika. E, nju mrzim puno prije nego sam udomila prvu mačku. Imala sam možda 15-16 godina kad sam Novu godinu dočekala ležeći na pločicama kupaonice i pokušavajući smiriti yorkshire terijera jer su vani pucali kao da je devedesetprva, a kakti miran obiteljski kvart. Te oči, ti zvukovi i trzaji, to mi dandanas ne izlazi iz glave svaki put kad netko rokne prokletu petardu. Čemu? Wow, puknulo je! Koji nivo gluposti i životnog nezadovoljstva mora ta osoba posjedovati ako je gruvanje neke pirotehnike veseli? Malo baruta, zvuk i to je to. Kratak užitak, a tamo negdje neka starica guta Normabel, stavlja starom (ili mladom) pesu pola zelenog pod jezik, majka pokušava umiriti novorođenče koje ne razumije (a i zašto bi) što je to što mu buši bubnjiće i zašto ne može spavati u miru.

Mogu razumjeti puno toga, zbilja mogu, čak i naguravanje na Adventu da biste bili viđeni, osjećali se manje usamljeno, ali ovo ne ide pa ne ide i tako desetljećima. I ne moraš za shvatiti da pirotehnika nema smisla imati kućnog ljubimca, malu bebu ili stariju osobu u kućanstvu, trebaš samo imati zeru mozga i empatije.

Ovog Božića, a i svakog sljedećeg voljela bih samo jedno, a to je da shvatimo da nismo sami na svijetu i da se ne možemo ponašati kao da jesmo.

Do idućeg puta, imajte mekani i nježan Božić i blagdane.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.

Linker
21. srpanj 2024 01:14