Vodimo li se starom latinskom Nomen est omen, onda i nije moglo biti drugačije: Željku Brdalu brda su suđena, no on se u njih zaljubio tek nakon što je izgubio vid. Dok je još vidio, okušao se u planinarenju, ali tada ga nije osvojilo. Sada je to ljubav bez granica.
Upravo su granice ono što ovaj učitelj povijesti iz Zagreba nastoji pomicati, a na to poziva i sve ostale osobe s invaliditetom ili bez njega. Svoj je poziv taj strastveni planinar uobličio u netom objavljenu knjigu "S bijelim štapom put planina" (izdavač Mozaik knjiga) u kojoj je prikupio tridesetak putopisa, a uskoro će uslijediti izdanje knjige u Hrvatskoj knjižnici za slijepe. Njegova knjiga nije planinarski vodič, naglašava dinamični Željko, i nije namijenjena za to da se pomoću nje uspnete, recimo, na Kimet. Nema tu previše uputa iz planinarskih vodiča poput kreni desno, idi sto metara ravno, tu je markacija i slično, putopisi su opisi njegovih uspona, dogodovština i zanimljivosti, s opisima planina, staza i objekata, uz uvijek dobrodošlu dozu humora i sveprisutnu GT, gastro točku. No, najvažniji su u njoj ljudi s kojima je Željko planinario, kisnuo, družio se, pjevao i koji su postali sastavni dio njegove planinarske priče.
- Tekstovi su nastali u proteklih desetak godina i objavljivani su u časopisu Riječ slijepih, koji izlazi na Brailleovom pismu i u audio formatu, a izdaje ga Hrvatska knjižnica za slijepe, kao i u Hrvatskom planinaru, časopisu Hrvatskog planinarskog saveza. Za knjigu sam ih objedinio, doradio i dopunio, a u njoj je i mnoštvo fotografija - s izleta, koje su snimili sudionici, kao i panoramskih, snimljenih pomoću drona, na čemu veliko hvala Alanu Čaplaru - predstavlja knjigu autor.
Gojzek srcem i dušom
Od ranog djetinjstva imao je teškoća s vidom, sa četiri godine dijagnosticirana mu je retinalna pigmentoza, nasljedna bolest mrežnice kod koje postupno odumiru fotoreceptori u mrežnici što s vremenom dovodi do gubitka vida. Nakon što je završio redovnu osnovnu školu i Centar za odgoj i obrazovanje slijepih i slabovidnih Vinko Bek u Zagrebu, završio je i fakultet, sve kao visoko slabovidna osoba te se 1995. zaposlio u Prvoj osnovnoj školi Dugave u Zagrebu kao profesor povijesti i geografije. Sve do potpunog gubitka vida, u svojim ranim tridesetima, sve je obveze obavljao samostalno. Otkad ne vidi morao je ostaviti geografiju, a u poslovima poput ispravljanja testova i upisivanja ocjena oslanja se na pomoć kolega i kolegica. Poslovno i privatno služi se računalom koje je prilagođeno slijepom korisniku, na njemu piše, čita, komunicira, a samostalno se kreće pomoću bijelog štapa po nekoliko poznatih trasa, polagano i oprezno, jer promet je sve opasniji.
- Gotovo da se i ne usudim prelaziti križanja bez obzira na ozvučene semafore, jer više sam puta imao opasne situacije tako da sada najčešće tražim pomoć prilikom prelaska križanja. Neki dan me pri izlasku iz haustora zamalo pokupio neki manijak na jurećem romobilu ili što je to već bilo - navodi Željko samo djelić teškoća s kojima se svakodnevno susreće. Supruga Vlasta i kći Nika pomoć su mu kod kuće, a na poslu se uvijek može osloniti na kolege i učenike. Trenutno je uključen u projekt čiji je cilj pružanje usluge radne asistencije i s asistenticom Marijom uspješno obavlja sve radne obaveze. Sljepoća mu je promijenila baš svaki segment života, a najteže ga je, kaže, pogodila na polju mobilnosti i aktivnosti. Osim što je morao naučiti hodati uz pomoć bijelog štapa, morao je odustati od stolnog tenisa, vožnje bicikla, trčanja, a na planinarenje nije ni pomišljao. Doduše, kao student odradio je planinarsku školu i povremeno planinario, ali tada nije "kliknuo" s planinama.
Odlazak prema vrhovima pokrenula je kći, danas studentica, kada se 2011. upisala u Gojzeke, planinarsku grupu mladih HPD-a Željezničar i Osnovne škole Zapruđe. Kod njih je uobičajeno da s djecom na izlete idu roditelji, pa su krenuli i njeni. Na prvom izletu, na Petrovu goru, videća mu je pratnja bila supruga i to su toliko dobro izveli da većina ostalih izletnika nije ni primijetila da on ne vidi. Tek kad je učiteljica u autobusu čestitajući sudionicima spomenula i "našeg Željka koji je slijep i prošao je stazu bez problema" proširio se žamor s pitanjem: "Tko je slijep, tko je slijep?". U međuvremenu je postao "gojzek" srcem i dušom, pa je i u potpisu elektronske pošte dodao Gojzek kao srednje ime, a nakon što je 2013., uz podršku prijatelja Davora i razumijevanje HPD Željezničara, završio opću planinarsku školu, prepustio se lavini planinarskih izleta.
Cilj: 150 vrhova
Do danas je Željko, kao član Željezničara, obišao 142 vrha u Hrvatskoj, a plan mu je zaokružiti osvajanja u našoj zemlji na 150 vrhova, koliko obuhvaća Hrvatska planinarska obilaznica. Naravno, ide i na druge planinarske izlete, srijedom je sa svojom planinarskom bandom na Medvednici, često je na Samoborskom gorju, najvažnije je da se ide u planine. No, osvajanje novih vrhova posebno ga vuče.
- Navukao sam se na to totalno. Nedostaje mi još tih osam, svi su na dalmatinskom kamenu i kršu. Već sam ih dobro upoznao, jer stalno čitam o njima, pa znam gdje su planinarske kuće, što ima u njima, gdje je bunar, gdje je poljski WC... Već dugo nisam ubrao neki novi vrh, pa bih za početak volio ubrati dva na Mosoru - otkriva želje Željko koji je tim vrhovima već dao nadimke Debelo brdašce i Ljubek, tako ih osjeća pristupačnijima.
U svojim je planinskim pohodima naš sugovornik osvojio i Dinaru (Sinjal), najviši vrh u Hrvatskoj (1831 metar). Išao bi ponovo gore, kaže, ali iz nekog drugog smjera. Zasad je najvišu recku stavio na austrijskom Säulecku, visokom 3086 metara. Vrh i okolina su goli i izgledaju prilično negostoljubivo, pa je staza dobila naziv Granitni pakao, no Željko kaže da je prihvatljiva, jer na njoj nema potrebe za osiguravanjem. Osim po najvišem usponu, taj izlet pamti još po nečemu, kaže u šali.
- To je dan u kojem sam se najdulje držao za ruku s nekim i to s Mladenom Stankovićem, koji mi je tada bio pratitelj. Bili smo zajedno od 7 do 22 sata, naravno, s odmorima i pauzom u domu na 2000 metara visine - smije se Željko avanturi koju je prošao s prijateljem i sadašnjim predsjednikom Željezničara.
Zubima za zrak
Ima i uspona koje definitivno ne bi ponavljao. Spominje Anića kuk, velebitsku stijenu visoku 712 metara.
- Ovi moji se često zafrkavaju da je sa mnom super, jer ne vidim provaliju. Ali ne moram je vidjeti, znam da je iza mene. Držao sam se zubima za zrak, zalijepio se za taj stjenoviti kuk i išao kao pauk. Troje njih me osiguravalo. Nisam tada ni razmišljao o provaliji, samo sam se koncentrirao na uspon, ali nikad više ne bih tamo išao. Ne bih ni na Šćah na Ugljanu, a taj nema ni 300 metara - u dahu govori.
Tehnika uspona
Tijekom uspona Željka Brdala nije strah, samo je zdravorazumski oprezan. Zahvalan je svim svojim pratiteljima, jer velika je stvar, a i velika obaveza, voditi u planini drugu osobu i preuzeti za nju odgovornost. Zbog toga pozorno prati njihove upute i nastoji biti savršen učenik. Na zahtjevnijim izletima potrebno je potpuno međusobno povjerenje i važno je da on i pratnja istinski kliknu. Idealno bi bilo imati dva pratitelja, kaže, jednog ispred i jednog iza sebe, a najdraža mu je tehnika držanja za štap: videća pratnja hoda ispred i drži jedan kraj štapa, a slijepi planinar je iza i drži drugi kraj. Odgovara mu i držanje za nadlakticu, a kad je nešto stvarno zahtjevno, onda je najbolji oslonac pružena ruka. Uvijek ima i štap za dodatni oslonac, sve ovisi o terenu i uvjetima.
- Nisam jedini planinar koji ne vidi, ali možda jedini koristim tehniku držanja za štap. Recimo, prijatelj Emil, slijepi planinar, hoda držeći se za uže zavezano za ruksak pratitelja, njemu tako odgovara. To je osobni izbor, kao što nekome više odgovara sok od bazge, a drugome od trešnje – govori Željko koji je mnoge praktične savjete u početku naučio od iskusnog slijepog planinara Slavka Kovača, iz Planinarskog društva slijepih Prijatelji planina, koji mu je i preporučio tehniku držanja za štap.
U međuvremenu je postao instruktor planinarskih vodiča u vođenju slijepog planinara, a angažiran je i na organizaciji željezničarskih izleta "Pruži mi ruku" za osobe s invaliditetom. Cilj tih izleta je okupiti podršku, autizam, pomoć, cerebralnu paralizu, prijateljstvo, epilepsiju, druženje, intelektualne teškoće, suradnju, mišićnu distrofiju, motivaciju, gluhoću, pozitivu, multiplu sklerozu, zadovoljstvo, amputaciju, zafrkanciju, sljepoću i pjesmu, nadahnuto kaže.
- Redovni su izleti najčešće prezahtjevni za osobe s invaliditetom, a ove su ture lakše i prihvatljive svima. Prije izleta uvijek prođem stazu kako bih provjerio razinu zahtjevnosti. Jedino u planine još nismo poveli osobu koja ne može bez invalidskih kolica, ali Slovenci i to rade – osobu vode u specijalnim kolicima koja dvojica vuku, poput zaprege, a treći odostraga održava stabilnost. Od prošle godine i u Hrvatskoj postoji slična mogućnost - kaže Željko. Svjestan je i vlastitih ograničenja, zna da je u startu sporiji, pa bira izlete koje može odraditi u ritmu skupine, jer ne može si dopustiti da 40 ljudi čeka njega. Zbog toga kondiciju svakoga dana nabija i hodajući gore-dolje po stubištu u svom ulazu. Za izlet mora naći i pratnju, moraju se dogovoriti i provjeriti odgovaraju li si međusobno i to mu s vremenom postaje sve lakše.
Šampanjac na 3000 metara
Prije nego što se zaljubio u planinarenje, Željko je bio zaljubljen u šah, a ta se ljubav nastavila i nakon što je izgubio vid, ali tada je morao naučiti igrati šah iznova, na slijepo. Organizirao je školska šahovska natjecanja, aktivan je bio u ŠKS Polet i ŠK Novi Zagreb, vodi Šahovsku školu Dugave u svojoj školi te je s učeničkim ekipama, kaže, nekoliko godina harao Hrvatskom.
- Figure prepoznajete pipanjem, ali morate pamtiti položaje, a to zahtijeva strašnu koncentraciju. Bio sam jedno vrijeme skroz u tome - igrao sam šah doma na računalu, igrao sam u klubovima, u ligama, išao sam na turnire - i to mi nije bio nikakav problem. Sad je šah ipak ustuknuo pred planinarenjem, nije da ne bih mogao odigrati partiju, ali nisam više u tome - kaže. Iz dijela života u kojem je vidio najviše mu nedostaje samostalno kretanje i čitanje. Nakon gubitka vida ranije je više slušao audio knjige, no sada rjeđe za njih ima vremena. Dijelom se pronašao u pisanju, pa je suautor udžbenika iz povijesti, a "S bijelim štapom put planina" želi potaknuti osobe s invaliditetom, ne samo sa sljepoćom, nego i sve ostale, da se ne usredotoče toliko na ono što ne mogu, nego na ono što mogu i da od toga pokušaju dobiti ono najbolje. Osobama bez invaliditeta poručuje da nastoje bolje razumjeti svoje članove obitelji i prijatelje s invaliditetom i da im daruju pažnju kad god i koliko god mogu. Nada se da će se ove poruke čuti, jer promocija njegove knjige bila je druga najposjećenija promocija njegovog izdavača, a u planu su i druga predstavljanja. Kaže da bi volio da osobe s invaliditetom koje misle da ne mogu u planinu ipak to pokušaju, možda će osjetiti ono što on osjeća:
- Meni je samo važno da se ide u planinu, to mi je poput droge. Kretanje u gradu mi je stresno, a u planini je sve opušteno, ti zvukovi, mirisi, energija zemlje, sve to osjećate cijelim bićem. Tu je, naravno, i zadovoljstvo zbog postignutog uspjeha, a možda je i najvažnije to s kim idete. Vi u planini s ekipom dijelite sve, vodu, hranu, led, kišu..., to su posebne veze i posebna druženja. Kad sam se popeo na Säuleck, dočekali su me prijatelji koji su gore stigli prije mene. Bio mi je 50. rođendan i oni su za mene na 3000 metara donijeli tortu, svjećice, šampanjac i čaše. Neponovljivo!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....