Slušajte svoje tijelo kad vam šalje signale da usporite i odmorite. Ako ih ignorirate, tijelo će se samo pobrinuti da vas zaustavi - upozorava Katarina Radnić Zadro, prvostupnica sestrinstva i Dalmatinka sa zagrebačkom adresom koja je sa samo 30 godina, nakon nekoliko godina bolova u leđima s kojima je pokušavala izaći nakraj injekcijama i analgeticima te pritom nastavljala raditi i živjeti punom parom, završila na zahtjevnoj operaciji kralježnice s vrlo dugim i teškim oporavkom koji još traje. Iako još uvijek ima bolove i nije ni blizu potpunom povratku normalnim aktivnostima, kaže da je situacija ipak bolja nego prije operacije. A svoje iskustvo, kaže, želi podijeliti kako bi pomogla drugima koji prolaze slično jer je i njoj prije operacije nedostajalo takvih informacija.
S terapije na posao
Katarinina priča s diskus hernijom počela je vrlo rano jer je već s 14 godina povremeno počela osjećati bolove u leđima, a prva su uklještenja krenula kad je počela raditi u bolnici. Nije pretjerano obraćala pažnju na to i kad bi se dogodilo, popila bi tabletu ili u težim slučajevima primila injekcije te bi za nekoliko dana prošlo. Tako je bilo sve do zime 2021., kad je na poslu bila zadužena za testiranje na covid-19 i u jednoj smjeni provela vani 5-6 sati.
- Kako je bilo dosta hladno, tijelo mi se cijelo vrijeme treslo i često sam bila u pognutom položaju. Tako sam na kraju ostala sagnuta i nisam se mogla ispraviti, a bolovi su bili strašni. I tada počinje era svakodnevnih bolova - prisjeća se Katarina, koja je ubrzo nakon toga dobila dijagnozu ekstruzije diska, što je treći od četiri stupnja diskus hernije. Krenula je na fizikalnu terapiju i počela sa svakodnevnim prilagođenim vježbama joge.
No najviše joj je u tim prvim danima pomogla dekompresijska terapija kralježnice ili trakcija, a kako kaže, uvjerena je da bi joj i više pomogla da nije nakon svake trakcije išla raditi.
Bol 10/10
Nakon dvije godine svakodnevnih bolova različitog intenziteta nekako se naučila živjeti s tom boli i, priznaje, nije pretjerano obraćala pažnju na to što smije, a što ne smije raditi, na dizanje tereta i sl.
- Krajem ljeta 2023. stanje mi se počelo znatno pogoršavati, krenuli su trnci u nozi, smanjen je osjet u stopalu, bolovi su bili iz dana u dan sve gori, osjećala sam ukočenost u križima, bol koja se širi u obje noge, nisam mogla hodati duže od deset minuta, nisam reagirala na lijekove i terapije, nisam mogla spavati... Ukratko, prolazila sam pakao. Bol je bila 10/10 i imala sam osjećaj da ću se, ako se još mrvicu pojača, raspasti na komadiće - opisuje Katarina te dodaje kako i sad osjeća mučninu kad govori o tom razdoblju.
Nije se mogla sama obuti, tuširanje je bilo noćna mora jer je stajanje na jednom mjestu duže od minute bilo prebolno. Obavljanje najbanalnijih svakodnevnih stvari bilo je izazov. Kvaliteta života bila joj je nikakva i ubrzo je, nakon još nekoliko pretraga i dugog razgovora s neurokirurgom, donesena konačna odluka o operaciji.
Spas pod nožem
Koliko god zvučalo čudno, operaciju je jedva čekala i nije osjećala nikakav strah.
- Dotad sam već iscrpila sve druge opcije. Bila sam izmučena, iscrpljena, neispavana i kvaliteta života bila mi je ravna nuli. Kad se nađeš u takvoj situaciji, na operaciju gledaš kao na spas i samo želiš da tim mukama dođe kraj - kaže Katarina, ističući da je tu veliku ulogu imao i njezin neurokirurg u kojeg je imala potpuno povjerenje.
U veljači prošle godine podvrgnuta je zahvatima interlaminektomije i mikrodiscektomije te je operacija prošla bez komplikacija. A nakon toga je počeo dug i težak oporavak.
- Oporavak nakon operacije kralježnice vrlo je individualan. Važno je znati i pripremiti se na to da nakon operacije moramo promijeniti način života kako bi njegova kvaliteta bila što bolja. Onaj stari način života očito nas je doveo do ovoga pa nema smisla prolaziti cijeli taj put da bismo se vratili na staro. Operacija kralježnice nije magični popravak, već samo saniranje štete i toga trebamo biti svjesni i imati realna očekivanja - upozorava Katarina.
Dug oporavak, a onda priraslica
Nakon operacije fizioterapeut vas uči osnovnim pokretima, pravilnom ustajanju, sjedenju i sl. te vas priprema na odlazak doma i daljnju rehabilitaciju, a uči vas i vježbama koje se rade u krevetu do odlaska u toplice.
- To vrijeme do odlaska u toplice možda je i najteže jer je puno ograničenja i sve je dosta svježe. Onda se u toplicama naglo pokreneš pa ispočetka sve boli još više, ali s vremenom se vidi napredak. Prvih tjedna je jako bitno da imate nekog uz sebe jer su bolovi jaki, ne smijete i ne možete biti puno na nogama, treba vam pomoć oko tuširanja, pripreme obroka, svega. Tek nakon toplica zapravo postajete nekako samostalniji - kaže Katarina, dodajući kako je imala sreću da su u tim prvim i najtežim danima uz nju bili suprug, mama i sestra koji su joj pomagali u svemu. S vremenom je, i u dogovoru s liječnicima i fizioterapeutima, uvodila dodatne aktivnosti poput plivanja, joge i vježbi snage, a vježbe naučene u toplicama i na fizikalnim terapijama provodi svakodnevno bar 15 minuta, uz obavezno hodanje. Uz to, od operacije pije tablete koje joj značajno pomažu u smanjenju trnaca u nogama koji su posljedica kroničnog oštećenja živaca. No, njezin je optimizam nažalost narušio posljednji kontrolni MR koji je pokazao priraslicu koja obavija korijen živca.
- Vjerujem da bih sad već bila u vrlo dobrom stanju da nije nastala priraslica. Velik napredak sam osjetila otprilike 10-12 mjeseci nakon operacije, kada su bolovi u križima i na mjestu zahvata postali blaži, kao i bol u lijevoj nozi. Jači bolovi javljaju se sada rjeđe, obično kod dužeg sjedenja, stajanja, promjene vremena ili u PMS-u - kaže Katarina, dodajući da je općenito pokretnija i okretnija i da sve nekako polako dolazi na svoje mjesto, osim te boli u desnoj nozi koja nikad nije prestala.
Mentalni izazov
Kad se govori o ovakvim iskustvima, uvijek se priča o fizičkim aspektima, dok se mentalno zdravlje nekako zapostavlja. I, kako kaže naša sugovornica, u bolnici se uredno dobivaju upute o fizičkom dijelu oporavka, ali nitko ne daje upute kako očuvati mentalno zdravlje. No na temelju vlastitog iskustva ona smatra da je to podjednako važno, ako ne i važnije.
- Kronična bol je sama po sebi velik izazov za mentalno zdravlje. A kad se tome doda dug oporavak koji zahtijeva puno strpljenja, discipline i pomoći drugih ljudi te učestala migrena, sve to ide "na entu". Koliko god bio okružen ljudima, većinu dana si sam sa sobom, sa svojom boli i svojim mislima. Tako da mogu reći da mi je ovo definitivno mentalno najizazovniji period u životu - priznaje Katarina, dodajući da je šok i kad kao mlada i vrlo aktivna osoba od totalno popunjenog dnevnog rasporeda dođeš do toga da većinu dana ležiš i nisi više samostalan, već ovisan o drugima. Najgore je, kaže, kad prođe neki okvirni period koji si zacrtao u glavi kad bi ti već trebalo biti bolje, a ti i dalje osjećaš strašne bolove, i dosta ti je svega, i bolnica, i fizikalnih, i bolova, i bolovanja...
- U nekom trenu imaš osjećaj da svi oko tebe žive svoj život, jedino ti tapkaš u mjestu, ne znaš kad će i hoće li ti uopće biti bolje. I onda krene crnilo. U posljednjih godinu dana imala sam nekoliko tih epizoda promjene raspoloženja, bezvoljnosti, beznađa i znakova depresivnog stanja, kakve nikad prije nisam doživjela. U tim situacijama davala sam si vremena da procesiram sve što se događa unutar mene, a onda bih primjenjivala tehnike koje su mi pomagale da se nosim s tim stanjima i izvlačim se iz njih - priča Katarina, kojoj su najviše pomagali knjige, pisanje, dnevnik zahvalnosti, meditacija, boravak u prirodi i, naravno, njezini najbliži. Ali puno su joj značili i razgovori s ljudima u toplicama koji su prolazili kroz isto jer te, uvjerila se, uvijek najbolje razumiju ljudi koji prolaze isto što i ti.
Nisam požalila
- Sad kad sve sagledam, bez obzira na problem s priraslicom, nisam ni jedne sekunde požalila što sam se odlučila za operaciju. I dalje boli i nisam ni blizu potpunom povratku normalnim aktivnostima, ali situacija je definitivno bolja nego prije operacije. A što se mentalnog zdravlja tiče, kad sam nedavno dobila nalaz MR-a s novom dijagnozom, to me potpuno slomilo jer sam se nadala da je došao kraj ovom poglavlju života i jer sam pomalo umorna od svega. Ali uspjela sam ustati još jednom i prihvatiti situaciju takvu kakva jest. Trudim se živjeti u trenutku i iskoristiti svaki dan najbolje što mogu s obzirom na situaciju. Razmišljanje o prošlosti vodi u depresiju, razmišljanje o budućnosti u anksioznost, a ni jedno ni drugo nema smisla - kaže Katarina, ističući da je za to potrebno puno rada na sebi, a sad ima i najviše vremena za to. Priraslice su relativno uobičajena nuspojava operacije, a nakon razgovora s neurologom sada čeka na pregled neurokirurga i uvjerena je da će s njim naći pravo rješenje i metodu.
- Nadam se da do ponovne otvorene operacije neće doći te da ćemo ovo uspjeti riješiti što bezbolnije i neinvazivnije. Postoji nekoliko načina na koji se to može tretirati, a koja je opcija za mene najbolja, znat ću nakon razgovora s liječnikom - rekla nam je Katarina, kojoj najviše nedostaju posao i putovanja, no uvjerena je da će se i to uskoro promijeniti i da će stanje biti još puno bolje.
Najteža lekcija - strpljenje
Katarina sada, kako sama kaže, uči jednu od težih lekcija u životu, a to je strpljenje. To je, ističe, ono što vam je najpotrebnije u ovakvoj situaciji jer je, bilo da se ekstruzija diska liječi konzervativno ili operacijom, to dugotrajan proces koji zahtijeva vrijeme, disciplinu i upornost. Svima bi savjetovala da slušaju svoje tijelo kad im šalje signale da uspore i odmore jer ako ih ignoriramo, tijelo će se samo pobrinuti da nas zaustavi.
- Pronađite liječnika kojem vjerujete i koji rezonira s vama. Klonite se onih koji gledaju isključivo slike i nalaze, a ne vas kao osobu i nikad se se oslanjajte na savjete ljudi izvan struke, pogotovo onih koji nisu prošli isto već su nešto "čuli od susjede" ili pročitali negdje na internetu - upozorava Katarina napominjući da, suprotno uvriježenom mišljenju, neurokirurzi ne operiraju olako.
- Prije nego što dođe do operacije, iscrpit će sve druge mogućnosti. No, iako zadnja, ponekad je operacija jedina opcija, a nakon nje život se mijenja i zahtijeva prilagodbu. Neurokirurg odradi svoj dio posla, ali veći dio odgovornosti je na vama.
Poslije kiše uvijek dolazi sunce
Pronađite ono što vas opušta i veseli, meditirajte, vježbajte zahvalnost, pričajte o tome kako se osjećate, dopustite si sve emocije i dajte si vremena da ih procesirate. I nemojte se bojati tražiti i prihvatiti podršku svojih bližnjih. Ovo nije borba koju morate voditi sami. Nekad je i samo razgovor s nekim tko vas razumije ili mali znak pažnje od voljene osobe dovoljan da vam da snagu za dalje. No, ako vidite da vas neke emocije predugo pritišću i da tehnike koje su vam inače pomagale sada ne djeluju, potražite pomoć stručnjaka, savjetuje Katarina, koja ističe da je period nakon operacije kralježnice težak, ali donosi i neke pozitivne stvari.
- Promijenit će vam pogled na život i posložiti prioritete, naučit ćete više cijeniti sitnice, ljude i trenutke. I sav vaš trud će se isplatiti. Možda ne vidite napredak iz dana u dan, ali kada se osvrnete unazad nekoliko mjeseci, vidjet ćete koliko ste daleko stigli s oporavkom - kaže Katarina i poručuje da se prisjetite kako poslije kiše uvijek dolazi sunce. Ta je poruka napisana na narukvici koju joj je prijateljica poklonila nedugo nakon operacije i koja je, kaže, postala lajtmotiv cijelog tog njezinog iskustva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....