Anksioznost i tjeskoba - gdje je granica normalnog od patološkog?

Piše: Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje

Osjećate li se i vi često zabrinuto i anksiozno? Svako malo vas opsjedaju crne prisilne misli koje kao da vas upozoravaju kako se nešto loše sprema? To se vrlo često događa kod blažih oblika anksioznosti, a znate li zašto?

Zato što naša amigdala odnosno dio našeg mozga koji je odgovoran za ispoljavanje i doživljavanje emocija. Naime u amigdali se “obrađuju” informacije koje dobivaju emocionalnu važnost, pa zahvaljujući njoj osjećamo i doživljavamo ono što nam se događa - ugodu ili neugodu, strah ili lakoću. Mogli bismo reći da je amigdala mjesto gdje nastaje strah. Ona reagira kao detektor dima na temelju svih naših prošlih iskustava (i dobrih i loših), doživljaja i sadržaja koje smo konzumirali.

Stoga ljudi često formiraju neke strahove koje se još nisu ostvarili, ali bi se mogli ostvariti. Taj ‘‘ali‘‘ naša amigdala prepoznaje, prihvaća i šalje nam taj osjećaj - ‘‘ne čini/šuti/ne mijenjaj ništa… jer ti se može dogoditi nešto strašno‘‘.

Tako ta naša misaona projekcija da se može dogoditi nešto grozno, ostaje registrirana u našem mozgu i tako polako osoba ulazi u toksičan krug anksioznosti iz kojega mnogi jako teško pronalaze izlaz pa se povremena anksioznost pretvori u anksiozni poremećaj. Ako se radi o blažem obliku anksioznosti koji nas sve ponekad preplavi, važno je da prije svega shvatimo neke fiziološke činjenice koje se odnose prije svega na to kako naš mozak funkcionira i obrađuje informacije. Kada znate kako i kada vas uhvate anksiozne misli, potrebno je isključiti ‘‘detektor dima‘‘ koji se aktivirao. Kako? Pa tako što ćete racionalno shvatiti da nas naš fiziološki sistem samo upozorava šaljući nam signale želeći nas obraniti od potencijalne opasnosti iako ta stvarna opasnost uopće i ne postoji osim u našem umu.

Gdje je granica normalnog od patološkog?

Nažalost, kod velikog broja ljudi ovaj način razmišljanja je otišao predaleko i izrastao u neki oblik anksioznog poremećaja s kojima se ljudi jako teško nose jer im onemogućava normalno funkcioniranje i sigurno ne doprinosi kvaliteti življenja.

Iako i dalje zapravo ne postoji jedinstvena definicija anksioznosti i inih poremećaja, riječ je o dijagnosticiranom psihološkom poremećaju koji jednostavno ometa kvalitetu života u onim godinama kada su ljudi najaktivniji i radno sposobni. Ova vrsta poremećaja ubraja se među najzastupljenije i obično se javljaju u mlađem životnom dobu.

Ono što je važno i po čemu se anksiozni poremećaji - koji se inače dijagnosticiraju kao depresivni ili anksiozni poremećaji, - razlikuju od psihoza, jeste da anksioznost ne narušava percepciju stvarnosti oboljelog pojedinca kao kod psihoza. Zato je prije davanja bilo kakvih samo procjena, važno ukazati na razliku između normalne anksioznosti i anksioznosti koja se javlja kao simptom kod anksioznih poremećaja.

Tako se primjerice normalna anksioznost može manifestirati prije održavanje neke prezentacije ili govora, važnog sastanka, prije ispita, itd. pri čemu nas to prolazno osjećanje anksioznosti potiče da se maksimalno aktiviramo u rješavanju nekog izazova koji je pred nama.

S druge pak strane, kod patološke anksioznosti stvari su potpuno drukčije u smislu toga da ona nadilazi granice normale jer nju karakterizira pojačani intenzitet i dugotrajnost. Taj intenzitet u osoba koje pate od anksioznog poremećaja zna biti toliko jak, da u potpunosti ili u velikoj mjeri može onemogućiti oboljelu osobu da bude funkcionalna u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Osobe se jednostavno zablokiraju, odustaju, stalno odlažu obavljanje nekih obveza za sutra (prokrastiniraju), stalno žive u strahu od nekoga/nečega, itd.

Stoga je patološka anksioznost zapravo ključni simptom anksioznih poremećaja, pa u tom smislu može biti:

• Povremena, kao npr. napad panike ili panični poremećaj

• Situacijski uvjetovan poremećaj kao što su razne fobije kao neopravdani, nestvarni i ponavljani strah od predmeta, osoba i okolnosti. Primjer: agorafobija, nekrofobija, itd.

• Stalna pa tada govorimo o generaliziranom anksioznom poremećaju.

• Poremećaji također mogu biti na fiziološkoj razini pa se manifestiraju kao različiti simptomi poput ubrzanog lupanja srca, ubrzano disanje, trnci u ekstremitetima, vrtoglavica, mučnina, znojenje, crvenilo u licu, zujanje u ušima, itd.

Također je važno napomenuti da svaki anksiozni poremećaj prate i određeni misaoni sadržaji koji su u funkciji održavanja stanja uznemirenosti, ili nekim dominantnim disfunkcionalnim ponašanjima

SHUTTERSTOCK

Anksioznost i anksiozni poremećaji zahtijevaju stručnu pomoć i liječenje

Na pitanje da li se anksioznost može izliječiti, odgovor je potvrdan. Da, mogu se izliječiti. Međutim, i onaj veliki ‘‘ali‘‘ - hoće li i kada, ne ovisi ni o terapeutu a još manje o liječniku nego o dijagnozi i pacijentu. Jedno od najčešćih pitanja ljudi koji pate od anksioznih poremećaja bude - ‘‘kada ću se osjećati bolje‘‘ ili ‘‘koliko dugo traje taj rad na sebi ili psihoterapija‘‘?

Mnogi su u krivu misleći da su neki ljudi naprosto po prirodi neurotični ili imaju neki anksiozni poremećaj - kao ‘‘to je dio njihova karaktera‘‘. To nije tako, zato što je patološka anksioznost poremećaj koji uključuje emocionalnu nestabilnost, anksioznost i opsesivne misli, za razliku od neuroticizma koji nije medicinsko stanje i nema toliko negativan utjecaj na svakodnevni život jer se smatra više osobinom ličnosti.

Neki od poremećaja iz spektra anksioznosti kao što su generalizirajući anksiozni poremećaj, agorafobija, panični poremećaj, opsesivno kompulzivni poremećaj, fobije, itd. mogu biti itekako opasni po zdravlje ako se ne liječe jer značajno utječu na zdravstveno stanje pojedinca, odnosno mogu lako prerasti u neki veći zdravstveni problem, kao što su problemi sa srcem, kožni i gastro-intestinalni problemi, i općenito oslabljen imunosni sistem.

Po meni je jedan od većih problema na koje treba više ukazivati to što većina osoba koje pate od anksioznog poremećaja, najčešće ne traže pomoć, nego se pokušavaju sami liječiti različitim ‘‘new age‘‘ tehnikama koje znaju samo još dodatno zakomplicirati stvari.

Osim toga takva vrsta ‘‘samoliječenja‘‘ često podrazumijeva i zloupotrebu anksiolitika i drugih farmakoloških proizvoda, kao i alkohola, psihoaktivnih supstanci. Svjetska Zdravstvena Organizacija kaže da samo jedna trećina oboljelih od anksioznih poremećaja potraži stručnu pomoć, što je poražavajući podatak.

Hoćete li ozdraviti i kada ovisi o mnogo čimbenika i najviše o vama

Još jednom ponavljam da nema jednostavnog i instant odgovora na pitanje - mogu li se i kada izliječiti, iz jednako tako jednostavnog razloga a taj je da su anksiozni poremećaji u principu nešto duboko zakopano u našem nesvjesnom umu, pa je praktički nemoguće odmah procijeniti kako će se razvijati stvari u našoj podsvijesti - odnosno hoće li napredovati ili nazadovati. Eto, to je jedan od razloga zašto je nemoguće dati neki instant odgovor na pitanje klijenta kada može očekivati neki napredak.

U svakom slučaju ono što se može reći jeste da stručna pomoć putem procesa rada na sebi može itekako pomoći anksioznoj osobi da polako i sama dođe do nekih uvida u svojoj psihi upoznavajući se kroz rad na emocijama i mislima.

Također je važno napomenuti da niti jedan liječnik ni psihoterapeut, ne može ući u nečije nesvjesno i spekulirati oko vremenskog okvira terapije odnosno reći klijentu kada može očekivati napredak.

U svakom slučaju neosporna je činjenica da se kontinuiranim radom uvijek postižu rezultati na bolje, iako je to vrlo individualno, jer će neka osoba osjetiti da se događaju pomaci već nakon drugog ili trećeg susreta, a neki nakon desetog. Sve ovisi o čemu se radi.

Instant rješenja kratkog su jednako tako instant vijeka

I još jedan zanimljiv podataka - Carl Gustav Jung podijelio je bolesne ljude u tri kategoriju:

• U prvoj su svi oni koji će se izliječiti;

• U drugoj su svi oni kojima će biti bolje;

• U trećoj su svi oni ljudi kojima se jednostavno ne može pomoći.

Tko se želi izliječiti, mora biti prije svega motiviran i željeti da se izliječi, mora biti i strpljiv i uporan, discipliniran, konzistentan i koherentan u onome kako razmišlja, kao se osjeća i što čini odnosno kako se ponaša. Ako ništa drugo njima će biti bolje ili će se u potpunosti izliječiti.

Na drugom kraju priče su svi oni (njih ima najviše) koji vuku svoju anksioznost i poremećaj čitav život, gnjaveći, maltretirajući i mučeći i sebe i druge. Oni se ne žele odreći svoje bolesti zbog sekundarne dobiti i jer im život lakši uz farmakoterapiju, tako da uopće ništa ne propitkuju. Najlakše je uzeti tabletu i umrtviti emociju. To su uglavnom lijene osobe s niskim samopoštovanjem, koje najčešće okrivljuju druge za svoje stanje.

Ako ste se prepoznali u jednoj od gore navedene tri Jungove kategorije, i tu moram posebno naglasiti, kategorije za koju ste se sami i svjesno opredijelili, to će u konačnici utjecat i na ishod vašega stanja odnosno liječenja. Drugim riječima - ako ste odlučili preuzeti odgovornost i početi raditi više na sebi nego na drugima da se promjene zbog vas (što je uzaludan posao!), super. To je najbolja odluka koju ste mogli donijeti. Ako vam se ne da, i ne želite učiniti nikakav dodatni napor nego se radije prepustiti instant rješenjima, ok. Jednako tako i to je vaš izbor. Kako sijete, tako žanjete, zar ne? Sve vaše današnje odluke i krivi izbori, potiskivanje emocija, projiciranje na druge, itd. nakon nekog vremena manifestirat će se na loš način i život koji vam se neće svidjeti i u kojemu ćete biti nezadovoljni, bolesni i nesretni.