Kako gubimo sebe u svijetu koji nas stalno uči da nismo dovoljni

Mnogi se ljute na društvene mreže jer im ono što tamo vide izaziva ogromne frustracije i osjećaj manje vrijednosti. Žele se malo opustiti uz svoje mobilne telefone, a onda im se nabija na nos da se 99 posto ljudi tako dobro zabavlja, toliko putuje i tako puno vježba, pa počnu vjerovati u to da su svoj život protratili uludo jer oni samo rade ili idu u školu i na fakultet te se viđaju sa svojim uskim krugom prijatelja na neke sasvim obične načine. Kao da dane provode čekajući dok drugi žive, rade na sebi, postaju najbolje verzije sebe. Ako ne putuju, ostvarili su se u teretani, ispolirali kroz psihoterapiju, postigli sreću kroz majčinstvo, pečenje kolača ili uživali na koncertima velikih zvijezda. I evo ga, počinje nam se uvlačiti strah od posljedica našeg bezveznog načina života. Hoću li umrijeti sam na kauču žaleći što nisam više izlazio, ranije se pokrenuo i počeo uživati u svemu onome što život pruža. Čak nam je puno razorniji taj strah od kajanja od stvarne želje da imam to što drugi imaju, jer ja baš i ne želim na taj koncert, ali zar nije bolje otići nego sjediti u kući. Puno je bolje steći to znanje i iskustvo nego živjeti ovaj obični život, jer, evo, oni koji su sretni i nasmijani tako žive.

Osjećaj manje vrijednosti mogu biti nametnuti od društvenih mreža, no on vuče korijene još iz djetinjstva

SHUTTERSTOCK

Društvene mreže i roditelji

Je li to isključivo posljedica društvenih mreža ili ima i neke druge korijene? Naravno da su društvene mreže pojačale taj strah da trebamo biti tamo gdje su drugi i raditi ono što rade drugi, no tome su svakako skloniji oni koji su u djetinjstvu odrastali tako da im je svaki oblik zabave i puke radosti bio predodređen i odobren ili neodobren od roditelja. Ako je ono što dijete želi na neki način opisano kao beskorisno ili neprihvatljivo ili čak posramljivano, a ono što roditelj nametne jedino prihvatljivo, djetetu ne preostaje drugo nego da povjeruje da je ono što roditelj smatra ispravnim i za njega ispravno. Dijete počinje razvijati strah da će razočarati druge ako bude slijedilo svoj unutarnji vodič za to "kako se osjećati dobro" pa prati vodstvo drugih i adaptira se na okolinu. Ako dijete želi glumiti i pjevati, a roditelj misli da je zdravije ili korisnije da se bavi nekim sportom jer mu motorika nije dobra, dok mu pjevanje i gluma ionako već idu, dijete će se prilagoditi tome i odreći se vlastitog užitka u svom slobodnom vremenu. Ovdje se ne radi o strogim, zanemarujućim ili zlostavljajućim roditeljima, nego najčešće o onima koji su vrlo uključeni u odgoj djeteta i planiranje "najboljeg" za njega. Dijete kroz takva iskustva počinje razvijati bespomoćnost jer ne može upravljati svojim potrebama i željama već bira najsigurniju opciju, onu koju je nametnuo roditelj. Ono više ne predlaže i ne inicira, nego eventualno čeka da se ukaže prilika za pokoji trenutak uživanja samo za njega. Drugi sigurno bolje znaju što je zabavno, počinje vjerovati. Počinju ga plašiti izbori, jer vjeruje da će nešto krivo odlučiti. Smeta mu njegova neodlučnost - što bih mogao raditi, što bi mi se moglo svidjeti, a boji se i kajanja - što ako zažalim što nisam išla na balet, što nisam učila još jedan strani jezik, igrala tenis? Roditelj je možda i naglas rekao: poslije ćeš žaliti, isplatit će se, ljepše ćeš izgledati, lakše ćeš se zaposliti, lakše ćeš naći djevojku ako sviraš neki instrument.

Onaj koji ne zna što želi

Kako da se dijete odupre takvom predviđanju sudbine? Počinje se povlačiti i odvajati od sebe i vlastitih želja. Postaje onaj koji ne zna što želi. Postaje onaj koji se prilagođava iskustvima drugih. Ako se mojim vršnjacima to sviđa, trebalo bi se sviđati i meni, osjećat ću olakšanje ako doživim isto što i drugi. A ako ne doživim to olakšanje, ako mi se ne svidi to u čemu drugi uživaju, onda vjerojatno nešto sa mnom nije u redu. Nije problem samo to što nisam išla na tu zabavu, nego i to što ako odem, a ne svidi mi se, bit ću čudakinja, a i možda više ne budem htjela ići pa ću ostati sama. Ako ne sudjelujem u tome što drugima pričinjava zadovoljstvo, bit ću isključena. Što je normalno, jer jedino ja nisam normalna. Kako da izaberem između sebe i njih?

Kako se riješiti straha da bismo trebali raditi i iskusiti ono što rade i drugi?

Trebali bismo se prvo zapitati želim li to zaista, je li to dio mene ili to "želim" zbog straha od posljedica, koje mogu biti realne ili nerealne. Hoću li biti nevoljena ako ne putujem na egzotična mjesta, hoću li izgubiti šanse za zaposlenje ako ne upišem taj tečaj? Hoću li zaista izgubiti sve prijatelje ako ne odem na tu zabavu? Je li zaista istina da se nijedan prijatelj neće moći prilagoditi meni i mom načinu zabave, nego uvijek moram ja njihovom? Bojim li se da ako propustim ovu priliku, druga neće nikada doći. Ako ne odem na ovu rođendansku proslavu, neću naći dečka.

Imamo iznenađujuće sumoran pogled na svoj društveni život

Polazeći od pionirskog istraživanja američkog psihologa Leona Festingera, psiholozi Sebastian Deri, Shai Davidai i Thomas Gilovich sa Sveučilišta Cornell proveli su studiju o tome kako ljudi procjenjuju vlastiti društveni život u usporedbi s drugima. Rezultati su pokazali da smo po tom pitanju poprilično pesimistični. Istraživači su postavili tezu da su ljudi spontano skloni uspoređivati razinu društvenog života s pojedincima koji su "hiperdruštveni", odnosno sudjeluju na svim zabavama, angažirani su u nizu aktivnosti i stalno u komunikaciji s velikim brojem ljudi. Više od tri tisuće sudionika trebalo je odgovoriti na pitanje kako ocjenjuju vlastiti, odnosno društveni život svojih poznanika.

Sudionici su u velikom broju ocijenili da je njihov život daleko siromašniji od života njihovih poznanika. Primjerice, 82 posto tvrdilo je da sudjeluje u manje zabava nego ljudi iz njihove okoline. Rezultati su bili jednaki i kada su sudionici trebali ocjenjivati društveni život prosječnih ljudi svojih godina i spola.

Druga istraživanja provedena po istom modelu na više od 1200 ispitanika pokazala su kako rod, dob, stupanj obrazovanja i visina prihoda te politička orijentacija nemaju nikakvu ulogu u takvom pesimističnom ocjenjivanju vlastitog društvenog života. Sigurno je da takvu ocjenu pojačava i sve veće korištenje društvenih mreža. Njihova pretjerana upotreba može naštetiti osobama koje se osjećaju manje društveno integrirano i pružaju im iluziju da je njihov društveni život jako siromašan i razočaravajući. Stručnjaci ističu da je izuzetno važno za pojedinca ostvariti se u društvenom životu, a ako se osoba ne osjeća društveno integrirano, nesretna je i smatra da njezin život nema smisla.

Armela Gradac, prof., savjetodavni terapeut za djecu i adolescente