Značajan dio ljudske patnje proizlazi iz dosade, praznine na koju se ljudi žale, koja ih s vremenom vodi u apatiju i bijeg od života. U toj apatiji počinjemo se pitati kako uopće treba živjeti, kako ja želim živjeti, kako drugi žive, trebam li i ja tako itd. Sve su to pitanja na koja je nekada davno odgovore imala filozofija ili religija, no danas smo uglavnom prepušteni sami sebi da ih pronađemo. Jedan od načina je i sve češća "patologizacija" sebe i drugih u traženju tih odgovora, pri čemu se osjećamo dužni da to nekako riješimo, a ako ne uspijemo, počinjemo prihvaćati neke uloge koje nam govore da nismo "normalni", da nešto s nama nije u redu i da se tu ne može ništa poduzeti. Jer ono kako se osjećamo utječe i na to kako se ponašamo, a budući da ono što osjećam nije "normalno", mogu se ponašati tako da se isključim iz svakodnevnog života.
Moćni ili bespomoćni
Danas se puno promovira ljudska svemoćnost, kontrola, da nikad nismo bespomoćni, da se sve može naučiti u koracima i potezima, no često ipak naiđemo na zid. Da, dosta je toga u našoj kontroli, no ljudi najčešće žele kontrolirati emotivne odnose, druge ljude, ishod života, zdravlje, a ono što zapravo mogu promijeniti, na što je lako utjecati, tu odugovlače ili im se čini besmisleno jer im nije uspjelo ovo prvo. Ne možemo platiti ni izmanipulirati kvalitetan i dubok odnos s drugom osobom, ne možemo natjerati nekog da nas voli. Na primjer, mladi jako često žele naučiti tri koraka kako da dođu do samopouzdanja, a teško im pada riješiti zadatak koji je pred njima ili otići u šetnju. Nismo tako moćni da možemo kontrolom i koracima utjecati na ljude, odnose i poneke ishode u životu. Život može biti težak čak ako smo učinili sve kako treba. Jer život nije blic-test gdje pet točnih odgovora nosi peticu, a dva točna dvojku. Treba usmjeriti to mijenjanje i manevriranje na ono što možemo promijeniti.
Usmjereni smo na prepreku
Što zapravo osjećamo kad nam je dosadno? Najčešće to opisujemo kao nemir, stagnaciju i zatočenost. Mogli bismo to slikovito opisati kao da ima nešto što bismo u ovom trenutku željeli, ali postoji prepreka da to ostvarimo. Primjerice, željela bih s nekim popričati ili otići na kavu, ali nemam s kim. Svi su već s nekim. Sjedim u kući, znam da moram učiti, ali radije bih išla na bazen ili se družila i sad niti učim niti sam na bazenu. Ono što mi u tom trenutku ne vidimo jest da je naša želja zapravo naš pokretač, no mi smo usmjereni na prepreku, na ono ne mogu, nemam s kim, moram učiti, kiša je, kasno je, nemam novaca, sve je zatvoreno, on neće htjeti…
Zato je dosada tako česta u djetinjstvu. Kad neke ljude pitate čega se sjećaju iz djetinjstva, kažu - ogromne dosade. Jer imamo toliko malo kontrole nad svojim životom. Odrasli nas smještaju u vrijeme i prostor, sami ne možemo ništa. Ako se želimo vani igrati, odrasli će reći smijemo li. Ako želimo nešto raditi, odrasli će reći je li to primjereno. Kad dijete kaže da mu je dosadno, zapravo govori kako mu je teško izdržati, čekati da ostvari to što želi, a teško je izdržati jer zna da možda nikada to neće ostvariti! Nije strašno ako će se to ostvariti za dvadeset minuta, ali ako vjeruješ da možda neće nikad, u tebe se uvlači nemir koji nazivamo dosadom. Možda nikad neću imati nekoga s kim bih se mogao igrati, možda nikad neću smjeti u park. I tako iz djetinjstva još vučemo to vjerovanje da zaista možda nikad neću doći do toga da radim baš to što želim. U odrasloj dobi pribjegavamo distrakciji, odvlačimo si pozornost s tog izluđujućeg osjećaja. Pa uzmemo mobitel, serije, cigarete... i to je ponekad u redu, ali nakon dugog izbjegavanja shvatit ćemo da se osjećamo neispunjeno.
Kad bismo nešto željeli i pokazali zanimanje, a roditelj se nije složio s tim, nije nas podržao ili se čak ljutio zbog toga, to nam je kao djetetu bilo bolno. Pa su neki zaključili da im je bolje nemati nikakav interes i ni za čim ne patiti nego se osjećati odbačeno i posramljeno i kao da ne mogu dobiti ništa za čim posegnu.
Upoznajte sebe
Mi kao odrasli trebali bismo najprije riješiti ovaj drugi dio - smijemo i trebamo imati neki interes, svoj, kakav god bio. No ponekad smo već toliko apatični da i ne znamo koji su nam interesi. Tad treba probati sve što postoji. Vidjeti što nam se sviđa, a što ne. Ljudi kojima nije dosadno ne sprečavaju sebe u tome. Upoznajte sebe, zapitajte se: Što voliš jesti? Što voliš oblačiti? S kim voliš provoditi vrijeme? Što si najviše volio raditi kad si bio mali? Kako želiš provesti nedjelju? Kakve knjige voliš? Glazbu? Filmove? Kamo voliš ići na odmor? Što si uvijek željela raditi, ali nisi? Želiš li nešto naučiti? Letjeti, jedriti, kuhati, vježbati karate? Što ti je smiješno? Kakav humor voliš? Upoznajte sebe, baš sebe. Budite kao detektiv koji će istražiti svaki kutak svog bića. Kad je to netko zadnji put napravio?
Koje si prepreke postavljate na putu do cilja
Kad nađete nešto što biste željeli, razmislite koje su to prepreke za koje vjerujete da ih je najteže svladati u ostvarenju cilja. To će vam dosta pomoći. Je li to nemam s kim, nemam gdje, nemam novaca, skupo je, sram me je, nemam vremena? Zašto baš to? Što možete učiniti u vezi s tim preprekama? Što možete učiniti kao prvi korak u ostvarenju tog cilja? Dignuti se iz kreveta, nazvati nekoga, promijeniti nešto, neki redoslijed ili perspektivu?
Upitajte se - da sam spontana, što bih sad učinila? Nekada je jedino što u tom trenutku možemo promijeniti naša sposobnost da budemo spontani. To je ono dječje u nama što životu daje iskricu.
Ako ništa od toga trenutno ne možemo, drugi pogled na dosadu i prepreke u tome da budemo tamo gdje želimo, a ne možemo, jest da prihvatimo trenutnu situaciju.
Da napišemo što je dobro u tome što ću cijeli vikend provesti sama ležeći u sobi. Ima li tu dobrih stvari? Odmorit ću se, razmisliti o sebi, mogu se njegovati, urediti police, a sve je to zapravo ono što volim i što mi u ovom trenutku godi.
Komentari
0