Svi mi želimo imati neki poseban dar. Ali, je li dar uvijek dar ili je češće pokora?

Je li se bolje roditi za velika ili mala djela? Jesu li ljudi čija djela ostaju zabilježena za buduća vremena sretniji, jer zbog svojih djela ostaju ‘živi‘ i iza smrti? Tko nije živio pod teretom nekog dara, ne može razumjeti muku takvog čovjeka, koja nikad ne prolazi. To su usamljenici svakog vremena. Svi mi želimo imati neki poseban dar. Ali, je li dar uvijek dar ili je češće pokora, to znaju oni koji su s njim došli na ovaj svijet. Ovdje ne govorim o ljudima s priučenim i dobro proučenim tehnikama, nego o izabranim pojedincima u povijesti, da kroz znanje svoje duše olakšaju tuđe postojanje, a ono uvijek ide iz stanja u stanje. Sreća, tuga… zdravlje, bolest… prijateljstvo, neprijateljstvo… Još jedno ne prođe, već drugo dođe. Ne možemo zadržati jedno stanje niti da hoćemo. Manje ili više nekako se nađemo u škripcu. A čim nešto škripi, mi to želimo promijeniti, jer nas škripanje i iritira i plaši. Nebo je uvijek poslalo čovjeka da izvrši zadatak ljudima u korist, od izumitelja, proroka, ili prirodnog iscjelitelja.

Originali i kopije

Ali u svakom vremenu, pa tako i u današnjem, ljudi su se uvijek pitali je li osoba koja je izabrana izvršiti neki tako važan zadatak, kriva ili prava. Obično bi izabrali one koji nam idu na ruku, potvrđujući naše želje, jer istinu je teško podnijeti. Prepoznati original od kopije vrlo je lako, jer original makar govorio i najteže prihvatljivu istinu, uvijek će znati umiriti čovjeka energijom svoga glasa, koja će poput laganog povjetarca djelovati na našu svijest… i mi ćemo razumjeti kako ono što nam se čini najgore u trenutku kad to saznamo, zapravo će biti najbolje što će nam i pokazati budućnost. Čak će i dodir takve osobe položen na naša ramena djelovati poput melema na opečenoj koži. Ti će ljudi preuzimati našu bol, bilo tjelesnu ili duševnu, bila naša ili naših voljenih, boreći se s boli umjesto nas. Ako ih bolje pogledamo bilo na slici ili uživo, oni nekako drugačije izgledaju, nedefinirano smješteni u bilo koje vrijeme. Oni ne šute nego upravo suprotno, slušaju nas i pamteći svaku našu riječ, proživljavajući svaku našu emociju, da bi nam zatim govorili glasom istine koji će obuhvatiti cijelo naše tijelo, um i dušu. Oni će naše muke rješavati i kad mi to ne znamo, dok spavamo oni su budni, jer njima je stalo do nas, a ne do samih sebe. Njima vrijeme ništa ne znači, pa stoga ne vole ni kada od njih tražimo, da neki naš događaj smjeste u vremenski period.

Bol i usamljenost

Oni imaju kozmičko znanje, zbog kojeg trpe užasne bolove, potpuno usamljeni u njima. Pored svoje boli, jer ipak nose ljudsko tijelo, naša im je muka važnija. Svega onog čega se mi bojimo preuzimaju na sebe, jer oni znaju kako to podnijeti. Našu zabludu o njima oni opraštaju, zato što su vrlo svjesni kome služe. Za njih je taj jedan Gospodar najvažniji na svijetu i njemu polažu račune. To nisu ljudi koji traže da im se klanjamo ili ih hvalimo. Oni su sluge, a žrtvu koja im je namijenjena podnose u samoći. Ne boje se ni života ni smrti. Biblija je davno rekla, biti će puno lažnih, ali onaj koji pronađe pravog i primi istinu s mirom u srcu biti će nagrađen. Ali ne nagradom koju priželjkuje čovjek, nego nagradom koju određuje Bog. Uostalom, najveći među nama, izudaran, osramoćen, ismijavan…prije nego je nosio naš križ, rimskom je namjesniku dok mu je ovaj tvrdio ako progovori kako će ga osloboditi rekao: ‘‘Ništa ti ne možeš meni, bez volje moga Oca‘‘. Pa tako i mi, ništa ne možemo bez iste volje o kojoj je govorio Najveći. Zašto mi pored svih pročitanih i doživljenih iskustva vjerujemo po potrebi, a ne po srcu. Jesmo li se ikad zapitali o razlozima tolikog povjerenja u svoje odabire i pokušaj življenja u kontroliranim uvjetima, iako smo uvidjeli kako nam kontrola curi kroz prste. Je li to strah ili možda priželjkujemo svjesno ili nesvjesno živjeti izigravajući Boga, pozivajući se velikim slovima na našu slobodnu volju. Nije li važnije imati samo volju, u skladu s prirodnim pravilima.

Neizdrživa odgovornost

Zar nismo svjesni kada bi bilo sve po našem, kolika je to doza odgovornosti? Neizdrživa. Jer, zamislimo sebe, kada bi samo petorici ili desetorici ljudi određivali život od jutra do sutra, za koliko bi vremena dobili doslovni slom? Vrlo brzo. S obzirom da smo dostupni i vidljivi, netko čiji smo životni put određivali po svojoj slobodnoj volji sigurno bi nas prozvao i rekao: ‘‘Uništio/la si mi život‘‘. Kako bi se tada osjećali? Užasno! Ako je volja naš pokretač ne bi li to trebalo biti dovoljno? A pridjev slobodna dodatno nas obvezuje, naravno s posljedicama. Kada bi slobodno mogli birati svatko za sebe ili za drugog, kakav bi to kaos nastao? Nezamisliv. Kaos u svačijoj glavi, jer bi se naše misli sudarale, međusobno ratovale… do istrebljenja. Dopušteno nam je biti, dopušteno nam je misliti, dopušteno nam je voljeti… nije li to previše slobode za jedan život? Ako još i slobodu moramo kontrolirati, onda smo tek zarobljenici te slobode, a zatvor smo sagradili sami. Kontrolirali mi ili se uvjeravali da kontroliramo, munja će osvijetliti nebo s našom ili bez naše slobodne volje. Je li ona to čini po svom izboru, ili naprosto shvaća zašto u određenom trenutku treba djelovati? Shvaća. Pita li ona grom kada će i u koga udariti? Ne. Munje, gromovi, ljudi, svi smo mi pod istom nebeskom kapom. Nazovimo to Univerzalna Misao.

Moć može zavesti

Čiji je utjecaj jači, naše ili Univerzalne Misli? Zna se. Razlog zašto naš mozak ima ograničenja i zašto sve njegove funkcije nisu aktivne, nije tek tako ili zato što ih mi ne znamo aktivirati. One ne smiju biti aktivirane, kako bi nas sačuvale od prebrze evolucije u kojoj se ne bi tako lako snašli. Blagoslov je imati Univerzalnu Misao nad nama i u nama. Mi smo zapravo uronjeni u nju, s potencijom koja je nama više nego dovoljna. Obavljamo funkcije koje razumijemo, savladavamo…ali uzeti si moć koja nam ne pripada i pokušati se koristiti njome, može nas itekako zavesti, što se odražava na naše psihičko zdravlje, a ono je ipak od životne važnosti za našu normalnu stvarnost. Nije li ljepše imati nekog tko vodi brigu o nama, ići gotovim putem, nego zbog želje za kontrolom, naše sposobnosti dovesti na rub nesposobnosti.