Ljubav nema samo jedno lice.

 SHUTTERSTOCK
Vrijeme i ljubav

Koliko puta ste se primoravali glumiti pristojnost dok je u vama kipjelo?

Ako u svakom društvu, svakom mjestu pronađemo nedostatke, prvo što se moramo pitati je kakvo je naše mentalno stanje i koje mi nedostatke krijemo sami od sebe

Koliko smo se samo puta našli na mjestu gdje ne želimo uopće biti, na kojem se osjećamo nelagodno, koje iritira svaki živac u našem tijelu, a mi kao prikovani ostajemo na njemu tješeći se kako su to oni loši dani gdje se nigdje ne bi dobro osjećali. Našli smo se i među ljudima s kojima uopće nismo željeli biti i čije nas prisustvo toliko smeta da se jedva suzdržavamo ili sve izmakne kontroli pa postajemo zajedljivi samo iz razloga da se što prije raziđemo. Je li razgovor uzrok, nametanje opterećujućih tema naravno s prizvukom problema pa čim ih čujemo počne nam se kosa na glavi dizati jer nam vlastiti problemi stežu grlo ili se jednostavno više ne znamo opustiti i lakoćom voditi konverzaciju o svemu i svačemu, jer čovjek će uvijek nešto naučiti, možda i korisno upotrijebiti ako se fokusira na slušanje, a ne na prepričane priče koje nam netko plasira zato što je tamo netko objavio informaciju koja bi eventualno mogla ugroziti naše postojanje.

Naše mentalno stanje

Ako u svakom društvu, svakom mjestu pronađemo nedostatke, prvo što se moramo pitati je kakvo je naše mentalno stanje i koje mi nedostatke krijemo sami od sebe. Sasvim sigurno je da postoje mjesta i ljudi čija energija nije blagonaklona niti podudarna s našom i da mi to itekako jako osjetimo. Postajemo vidno napeti, ubrzani u govoru ili usporeni i pospani. Da bi sebe sačuvali čim se dva tri puta na istim mjestima i s istim ljudima ponovi taj osjećaj, izbor je da bez obzira na cijenu gubitka i želje, ne pojavljujemo se više da bi sačuvali svoju energiju od nepotrebnih pukotina i zadržali je koliko je najviše moguće u cjelini. Najteže se dogovoriti sam sa sobom i priznati si koji nam nedostaci smetaju i ne znamo ih ispraviti, kao da se ne znamo pomiriti s njima, pripisati im pozitivne razloge, rasti s njima, zavoljeti ih i biti ponosni što uopće postoje da na njima stječemo novo znanje, a novo znanje itekako će poslužiti svrsi da steknemo nova iskustva kroz priču onih koje smo do tada smatrali zamornima, da zahvalimo svakom mjestu koje postoji da nam pruži sveobuhvatniji uvid kako bi svakodnevno obavljanje zadataka spojili i sa spoznajom. Sve više smo umjetni, a sve manje prirodni u ophođenju s drugima pa se primoravamo glumiti pristojnost dok u nama kipi jer se nekom posrećilo, a drugog preskočilo. No netko je odavno rekao da je sreća relativan pojam i što netko prolazi, ali javno ne iskazuje, mi ne možemo znati jer nismo u istoj koži. Kad čovjek shvati da za sve postoje razlozi i kad to prihvati, prepreke postaju savitljive grančice od bambusa.

Iako ispada da se od rođenja do smrti i drugi bave s nama, mi se ipak najviše bavimo sami sa sobom. Nekada smo voljni zatražiti pomoć, nekad to učinimo po nagovoru, nekad isprobavamo… ali dok imamo mrvicu ljubavi prema sebi pomoći će nam da vrijeme boravka ovdje provedemo sa što više sunčanih dana.

1. Je li vrijeme naša pokora ili blagoslov?

Vrijeme je poput proključale vode. U nju sigurno nećemo ući znajući unaprijed što bi nam se dogodilo, ali ćemo u nju staviti sastojke, po mogućnosti one koji nam odgovaraju, spojiti razne mirise, ubaciti u sebe da popunimo prazninu koju naše tijelo osjeća. Dok namirnice hrane naše tijelo, što hrani vrijeme kod nas ljudi? Ono je vitaminski napitak našeg duha koji nas podiže kad padnemo, koji iz mogućnosti kada nam prestane odgovarati stvara nove pogodnosti, a u svakom dijelu pogodnosti nastati će nama inovativna mogućnost. U nju se upuštamo jer nam nešto jače od nas, nešto iznutra govori ‘Ne odbijaj ništa stvoreno za tebe.‘ Vrijeme je zapravo beskonačni put, jer nas uvlači, izvlači, oblikuje, čime stvara osjećaj besmrtnosti u prolaznosti. O smrtnosti najmanje razmišljamo odmičući je što dalje od susreta s nama ili nekog od naših voljenih, pa čak i u onim trenucima kada su svi znakovi prisutni da netko mora otići na onu drugu stranu. Čak se i tada molimo da taj odlazak bude što lakši onom čije je vrijeme isteklo i nama koji ćemo se iznova učiti živjeti u vremenu, ali bez osobe s kojom smo dijelili i cvijeće i trnje. Vrijeme kao pojam još uvijek nije čovjek pobijedio, ali njegov dojam ostavio je brojne ožiljke na nama i u nama, pa se zato suprotstavljati vremenu nema smisla. Jer, ako smo primijetili, vrijeme još nikad nije odustalo dok mi ljudi to ipak činimo. Ono je ujedno i život odvojen od ičega, a ipak spojen sa svime, nimalo ovisno o našem mišljenju o njemu, nimalo nam podređeno, a gotovo sve određuje. Ono je ujedno i istina ovisna o samom sebi, pa tko ga shvati kao blagoslov izaći će iz pokore.

2. Koliko ljubav ima lica?

Da ljubav ima samo jedno lice uvijek bi živjeli u ljubavi. Ali mi ipak tako ne činimo, nego mijenjamo lice ljubavi po potrebi. Potreba od potrebe se razlikuje i čim ih odvojimo na potrebu proizašlu iz dužnosti, odgovornosti, obveza od potrebe da se komunikativno i emotivno povežemo, ako ne riječima onda pogledima jer ponekad je jedan pogled dovoljan da shvatimo kako osoba poželi da ju zagrlimo, podržimo stiskom ruke, nijemo kažemo ‘Ne brini, uz tebe sam‘. Da možemo živjeti kao ptice nebeske, a one su sve nebeske jer lete prema nebu, odvezali bi sve konope straha koji najviše utječu na naše srce, jer srce u strahu mijenja otkucaje, a čim otkucaji našeg srca prijeđu onu propisanu crtu mi postajemo nesigurni plesači na žici. Ostati na žici ne možemo jer takve akrobacije izvode samo zabavljači, a kako nam je život više ozbiljan nego zabavni program, mi se ipak moramo spustiti. Kako nismo prirodni letači naravno da će svako spuštanje biti bolno, ali nas i podučiti gdje pripadamo. Upravo bi ljubav trebala biti ta koja nas prizemljuje i svakog od nas čuva kao rijetki primjerak koji zbog svojih emocija na našim licima stvara grimase koje nisu lijepe ni u ogledalu, a kamoli uživo. Jer nisu to one grimase koje će drugoga nasmijati nego slomiti bez ijednog primljenog udarca. Prema tome ljubav nije promjenjiva tvorevina nego postojana, ali naše promjenjive emocije uvode nered u njezinu ulogu. U što si gledao čovječe kada si nekog birao ljubavlju, što si previdio… možda one male detalje koji su kroz godine smrvila tvoja očekivanja.

MISAO TJEDNA

Ponekad su minute dovoljne da shvatiš s kim si, a ponekad ni cijeli život.

Linker
17. lipanj 2024 02:29