Vrijeme odjednom počne nešto značiti i svaki ti dan postaje dragocjen.

 SHUTTERSTOCK
Kako dalje

Danas znam da bi se čovjek čim prijeđe 45. trebao pozabaviti rekapitulacijom života

Gdje sam pogriješila, događa li mi se ovo samo zato što sam od prvog dana bila uslužna djelatnost, što sam primijenila onu ‘kud netko okom, ja skokom‘, što nisam znala reći ‘neću‘...?

Koliko godine brzo prođu, nitko ne misli dok ne prođu. Tad ti vrijeme odjednom počne nešto značiti i svaki ti dan postaje dragocjen. Jer htio ili ne htio uvuče se neko malo zrno straha koje ni nada ne može uvijek pobijediti, ni dobivena obećanja od svojih bližnjih kako će o tebi skrbiti, kako će preostalo tvoje buduće vrijeme učiniti što lakšim. Obećavaju ti odmor od svega, te kako će uvijek biti blizu ako ih zatrebaš. Međutim, obično sva ta obećanja brzo budu zaboravljena. I ako si iole još u nekoj snazi, ako te zdravlje nije slomilo, ako su ti kretnje još uvijek poletne, obećanja se mijenjaju, tvoje se godine poništavaju, tvoja se iskustva puna boli odbijaju kao da zidovima pričaš. Ti si za njih biće za korištenje, a tvoja izjava ‘Ne mogu više kao prije‘ ne uzima se s ljubavlju već zamjerkom, kritikom kako je njima teško, a tebi kao nije… trebao bi služiti svojim bližnjima do posljednjeg daha i nikad se ne potužiti, ali slušati njihove litanije dok ti se ne zavrti u glavi, dok ti tlak ne skoči ‘do neba‘, jer njihov je život uvijek ispred tvoga. Odjednom se u čovjeku nešto prelomi i počne se baviti rekapitulacijom cijelog svog života.

Životna pravila

Prvo što se pita gdje sam pogriješila, je li mi se ovo događa samo zato što sam od prvog dana bila uslužna djelatnost, što sam primijenila onu ‘kud netko okom, ja skokom‘, što nisam znala reći neću, što nisam načinila raspored i svakom dala zadatak koji treba ispuniti, što nisam znala uzeti vrijeme za sebe, što su mi njihove vrijednosti bile važnije od mojih, kao da sam potpisala ugovor o tome. Jesam li već tada sebe osudila čim sam se prvi put ponudila, a oni to nemilice trošili dok me nisu kao limun iscijedili? A ja, da ih ne izgubim, da ih odbijanjem ne uvrijedim služila svrsi koju su od mene tražili. Rekapitulacija mi jasno govori ‘Mogla si drugačije i još uvijek možeš, jer sada si u zrelim godinama kada ti misao jasno govori tko te voli doći će da ti pomogne, doći će jer će znati što si svima njima dala, kolike knedle progutala zbog njihovih problema dok su tvoji problemi njima bili nebitni‘. Danas znam da bi čovjek čim prijeđe četrdesetpetu trebao se pozabaviti rekapitulacijom, bez obzira na životnu dob djece jer svatko zna kada je poželio osjetiti majčinstvo, odrediti granice pomoći, a sve ostalo vrijeme dati sebi, jer čovjek vrlo brzo dođe do dna kad sebe podredi drugima. Tko tvrdi da tako određuju životna pravila i tko ih je napisao i na njih se potpisao? Tko želi biti vječni dobročinitelj nitko mu ne brani, al‘ kad se prva suza pokraj oka pojavi tada znaš da su pogreške potekle od tebe, od tvog pristanka, sve za dobrobit onih koje voliš. A što ćeš dobiti povratno, šećer ili sol, neće te nitko pitati, neće ni primijetiti kako se osjećaš, već te pustiti da se sama boriš. Tada ćeš shvatiti da si bila samo pijun u igri života.

Pitanja koja mi ljudi često postavljaju, posebno posljednjih par godina, nisu proizašla iz znatiželje, nego iz shvaćanja da kako život dalje ide sve su više greške prisutne.

1. Zašto čovjek dok s drugima razgovara o određenoj temi unaprijed razmišlja o odgovoru, kao da će ga netko osuditi ako pogriješi?

Ljudi su uvijek između sebe iznosili mišljenja. Raspravljanje o nekoj tematici samo je proširilo mišljenje, te se na taj način ušlo dublje u tematiku, jer ponavljanje iz knjiga nije imalo smisla. Time je svačije mišljenje dobilo na vrijednosti, a jeli netko pametniji ili ne, nije nikoga opterećivalo. Svi smo manje-više bili al pari, s malim odstupanjima koje je neophodno da bi rasprava možda pronašla neko do tada neotkriveno znanje, što je ostale sugovornike inspiriralo da se još više potrude i tematiku učine privlačnijom. Današnji sugovornik rastreseno prati tematiku, jer mu je očito bitnije da njegov odgovor naiđe na ‘pljesak‘ čime interes o samom istraživanju tematike možda nevjerojatnih otkrića pomoću proučavanja razgovorom stavlja u drugi plan, i kao da ga obnaša samo zato što se našao u tom društvu. Njega istinski ne zanima ni tematika ni involviranost, nego lovorike koje će s ponosom nositi kao mali Cezar, čime će se hvaliti kako njegova inteligencija radi potpuno drugačije. Ponašat će se u ustvari nadasve nepošteno u odnosu na ostale članove društva, jer mu poštenje nije od važnosti koliko divljenje. Čim primijetite na netko šuti dok drugi žustro raspravljaju što više mu postavljajte pitanja da mu uskratite vrijeme razmišljanja. Rezultat će na kraju biti zapanjujući. On će shvatiti da mu podvala nije prošla, a vi da vam je takva osoba samo višak u društvu.

2. Kako spojiti duhovnost i materijalnost u jedno?

Duhovnost je oduvijek bila zasebna cjelina i vezala se uz odricanje većinom od svega materijalnog. Međutim, upravo je duhovnost stvaralačka sila materije. Čovjek jake vjere stvara u sebi tzv. vrtlog energije, a u svakoj energiji skrivaju se želje koje da bi bile ostvarene u stvarnosti čovjek mora imati bezuvjetno povjerenje da ono što priželjkuje biti će stvoreno, u stvarnosti viđeno, bez vremenskog cjepidlačenja, jer vrijeme je ovdje da nam dokazuje što smo mi opušteniji materija se brže stvara. Naravno da naše želje moraju ipak biti objektivne, jer duh prepoznaje sve što izlazi izvan okvira realnog. Svaka sumnja slabi duhovnu energiju i djeluje poput virusa s blažim ili izraženijim simptomima. Da bi duh i um sinkronizirano ‘plesali‘ odbacite očekivanja, planiranja i kontrolu nad ičim, jer time remetite sinkronizaciju koja to omogućuje. Zapamtite, um procesuira ono što duh stvara.

3. Kada te zadesi velika nevolja, gdje da nađeš volju? I kako nakon toga dalje?

Emocionalno krizno razdoblje nikog od nas nije mimoišlo. Emocije su naša bolna točka koje nas smrve u mrvice. Svaka mrvica dio je jedne velike priče. Nemoj me napustiti kad se uvučem u sebe, kada u sebi analiziram svaku rečenicu, rekonstruiram svaki djelić događaja, kada umjesto fotografije postajem negativ. Pronađi tamnu komoru u kojoj ću ponovo vidjeti svoj lik, makar na papiru pročitati svoje emocije. Želim li ići dalje moram si napisati pismo da bi emocijama s papira ponovo udahnula život. Promjena koja se dogodila kroz nevolju upravo je ona koja me natjerala da promijenim svoju volju, naučila me da živim s gubicima, da preformuliram pitanje ‘Zašto baš meni?‘ u odgovor ‘Zašto da ne.‘ Tako će priča mog života dobiti novi epilog.

MISAO TJEDNA

Danas ću živjeti za sutra.

Linker
14. lipanj 2024 16:25