Privatni album
zvuči čudno, ali

Želja za tišinom... To je bio jedan od prvih simptoma gdje sam posumnjala da sam drugačija od drugih

Kad kažeš da si hipersenzibilan, obično svi prvo pomisle na to kako se rasplačeš na svaku nepravdu

Dok mi nisu, dolazeći k meni u stan u goste, počeli govoriti i iščuđavati se da kako je kod mene doma tiho i mirno, nisam primjećivala da je nešto drugačije. Da sam ja drugačija. Baš su, u počecima mog samostalnog života prije 10+ godina bili šokirani da ja koja obožavam muziku, ginem za radio, želim raditi na radiju da doma, dok sam sama njegujem apsolutnu tišinu.

Previše osjećam

To je bio jedan od prvih „simptoma“ gdje sam posumnjala da je nešto drugačije od ostatka svijeta te da imam malo drugačije potrebe. Da, idem na koncerte, ne često i probrano, ali idem. Slušam muziku koja mi se sviđa na najjačoj glasnoći nekad, ali ipak, kad dođem doma jako, ali zbilja jako rijetko si nešto pustim da bude u pozadini. Jedino ako baš ciljano idem slušati nešto, pozadinski ne. Ni radio, ni televizor (nemam ga, hvala Bogu), ni neka druga buka.

Počela sam kužiti i druge stvari, ne guglajući i ne istražujući ništa, samo pazeći na sitnice na koje su mi nekad, najčešće dobronamjerno, znali ukazati ili bih ih ja sama registrirala. Tako mi je majka jednom rekla da sam ja redovito, kao veće dijete znala doći iz vrtića ili škole i odspavati pola sata, sat. Sama sam to tražila. Nikome nije smetalo, uostalom zašto i bi, ali tek sad vidim što je razlog tome. Tek desetljećima kasnije sve sjeda na svoje mjesto i hvala nebesima da sjeda. U vrtiću nerijetko ja ne bih spavala kad i sva ostala djeca nego bih zujala, sjedila u kuhinji s tetama odgajateljicama ili se pravila da spavam pokrivši se plahtom i gledajući što sve ima ispod ili promatrajući druge ispod te plahte. Meni je, tada kad su svi bili utišani, mirni i maltene nepostojeći bilo najbolje. Zato i nisam tad spavala jer sam tad iskorištavala, nesvjesno ali potpuno u mojoj prirodi, vrijeme za sebe.

Godinama kasnije, kasnije navečer znala sam i po čitave epizode serija na televiziji gledati bez tona. Ima titl, mogu pratiti, nije isto, ali tako mi je odgovaralo. Je, malo zvuči čudno, priznajem. Sad znam zašto je to bilo tako i zašto više ne idem u kino ili idem toliko rijetko jer je preglasno za sve, za mene do razine boli.

Nisam nikad bila od festivala, konferencija, tuluma s masom ljudi, ali sam kao tinejdžerica probala to nekako uloviti kako bih bila prihvaćena, maltene bih se tjerala na to jednako kao i na alkohol koji zadnjih 10-ak godina gotovo i ne pijem. Ah, da, dosadna sam znalo se reći na to jer ne pijem, nemam oko sebe more ljudi, ne pušim, ne trebam nešto da bi me dignulo. A ja sam, i to ne znajući tada, samo hipersenzibilna. Da, „previše“ osjećam od mirisa do zvukova, boja, energija, osjećaja na koži i previše empatiziram. Kad kažeš da si hipersenzibilan, obično prvo pomisle na to kako se rasplačeš na svaku nepravdu, pregaženu mačku na cesti ili ostavljeno dijete i iako to nije daleko od istine istina i obim te hipersenzibilnosti su puno, puno veći.

Napadaji panike

Tek sad, nakon što godinama istražujem sebe i tu svoju hipersenzibilnost (visokoosjetljivost, HSP, op.a.) shvaćam da nije čudno da sam jednom prilikom zaustavila taksi nasred zelenog vala jer mi se povraćalo od mirisa u taksiju. Izletjele smo mama i ja usred prometa, bilo mi je toliko loše da sam bila kadra ispast iz jurećeg auta. Sad mi je jasnije i svako moje izlaženje ili potpuno izbjegavanje javnog prijevoza pogotovo kad su gužve, neka, radije zakasnim i sačuvam svoj mir. Jasnije su mi i neke stvari iz mog poslovnog svijeta kao što sam izgubila posao koji sam voljela najviše od svih jer se nisam mogla, tj. pokušavala sam iz tjedna u tjedan natjerati se doći u bučnu, open space redakciju s masom ljudi gdje bih ja trebala biti kreativna, a zapravo me samo crpilo. Željela sam raditi od doma, no to nije tad bilo moguće, dobila otkaz da bi svega nešto kasnije krenula korona i hej, pa taj posao se zbilja može raditi od doma. A ja nisam znala da moji napadaji panike imaju veze s time što ne mogu biti više od sat dva u takvim uvjetima, ne dugoročno. I nisam to nikome prijavila jer nisam znala kako se to točno zove niti mi je bilo ugodno reći da ta rana koju imam na čelu nije od seksa kako sam rekla nego od toga što sam se srušila od umora u vlastitoj kupaonici i ogrebala o dasku za peglanje. Bilo je više fora i frajerski reći da je bilo u žaru borbe s nekim, a ne sa samom sobom.

Nekad bih i povraćala, imala proljeve, svašta kako bih izbjegla suočavanje s velikim brojem ljudi i podražaja. Sad to, srećom znam i doziram.

Znam što mi, kako i kada treba i dajem si to. Uzimam pauze, odmaram, reorganizirala sam si život prema svojim navikama, ne još u potpunosti, ali jako intenzivno radim na tome. Nisam stalno dostupna, ne idem u shopping centre ako nije ne znam kakva nužda, ne idem na svadbe, rođendane, team buildinge osim ako mi želudac ne kaže da mogu pa i onda, kad odlučim ići na tako nešto, doziram i pokupim se kad mi bude previše.

Prošli tjedan je bio jako izazovan jer sam imala jako malo solo vremena za sebe, svaki dan je bilo, uz posao i obaveze i barem još nešto, točnije netko za ubaciti u raspored. Bila je i jedna jako stresna situacija na poslu, jbg, događaju se nesreće i bolesti kad se najmanje nadaš i sve me to jako iscrpilo do te mjere da sam ovaj vikend provela manje-više spavajući. Nisam to željela, nekad bih se zbog toga i ljutila na sebe jer nisam iskoristila dan, lijepo vrijeme, što li već, ali sad se znam bolje slušati. Kad se bolje slušam i čujem, bolje i više funkcioniram, tako da to moje spavanje ovog vikenda nije bilo ništa drugo nego neka vrsta terapije.

Nisam željela spavati petak na subotu skoro 12 sati, a subotu na nedjelju skoro 13, ali mi je trebalo. Htjela sam si mir i dala sam si ga. Otkazala sam, jer su tako i okolnosti dale, nepotrebna druženja i dodatna iscrpljivanja kako bih nadošla za tjedan ispred mene. U svemu ovome treba biti mudar, znati kalkulirati i biti nježan prema sebi jer, nažalost, moderan život u gradu nije nimalo skrojen prema nama visokoosjetljivim. Na nama je da mi sami sebi pronađemo neka utočišta, rupe u danu za odmor i bivanje sa samima sobom. U gradu ili na selu, kako kome više odgovara i može u datom trenutku. Jer, jedini način da nas ne zadesi burnout, još autoimunih bolesti ili mentalnih poremećaja jest taj da usporimo i da osluškujemo vlastite potrebe prije tuđih.

Do idućeg puta, čuvajte se, moji hipersenzitivci.

Zagrljaj,

A.

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.

Linker
18. srpanj 2024 18:07