Mnogi ljudi koji su nezadovoljni i nesretni provedu jako puno vremena vrteći se u labirintu tražeći izlaz iz neke teške životne situacije ili perioda. Uzroke uvijek treba tražiti u loše programiranim obrascima koji nas vode kroz život a to su naše misli, riječi i djela/ponašanja. U njih su utkana naša vjerovanja o sebi, drugima i o svijetu, kao i naše vrijednosti (sve ono što nam je jako važno i što nas motivira). Drugi uzrok treba tražiti u lošim mehanizmima obrane naših emocija, kao što su potiskivanje, poricanje, projekcije, racionaliziranje, agresija, pasivna agresija, negiranje, itd. kako bi sebe uvjerili da ste dobro a niste, kako bi pobjegli ili izbjegavali suočiti se sa svojim strahovima ili svemu onome što vam je neugodno, prebacili odgovornost na druge, itd. Ništa od toga nije dobro i ne funkcionira na duge staze jer vam se prije ili kasnije vraća poput bumeranga. Zato imate osjećaj da se vrtite kao u začaranom krugu.
Od odluke do akcije
Ljudi koji očekuju neka čuda ili naginju tome da optužuju neke druge za njihovu nesreću, ostaju emocionalno nezreli i osobe koje se nikada ne izgrade do kraja učeći na svojim iskustvima i greškama. Nažalost mnogim od njih prođe i više od pola života da bi se jednog dana kada jako udare glavom o zid suočili sami sa sobom i sa životnom gorčinom te se upitali - ‘Pa dobro u što sam i na koga sam ja potratila svoj život?‘
Od mnogih klijenata često čujem da se koriste metaforom ukradenog života. Tko im je to ukrao život?
Prvo su to roditelji (npr. depresivna ili zanemarujuća majka i narcisoidan ili hladan otac, agresivan ili uobražen brat ili sestra). Kasnije se sličan scenarij preljeva na vezu/brak jer osoba možda da ostaje u braku s emocionalnim zlostavljačem koji obično ima neki poremećaj ličnosti, i sl. Iako su mnogi svjesni toga da to nije to, da trpe, pate i nesretni su, teško se odlučuju za promjene jer nisu spremni preuzeti veliku odgovornost - npr. brigu o sebi i djeci. Nekako im je lakše živjeti u ulozi žrtve nego donijeti neke možda i radikalne odluke, pospremiti nered u svom životu i ako treba započeti sve iz početka, zato što sve to doista nije nimalo lako i jednostavno. Na sreću ima i onih koji shvate da se vrte u krugu i da si ne mogu sami pomoći i potraže stručnu pomoć. To je također jako dobra početak da se konačno pomaknu s mrtve točke.
Mnogim osobama doista je jako teško suočiti se sa svojim demonima, strahovima, traumama koji se manifestiraju kao hrpa problema. Puno je lakše životariti od danas do sutra nego se pokrenuti i preuzeti odgovornost za svoj život. Možete se žaliti i plakati koliko hoćete, imati ‘‘vjernu‘‘ publiku koja suosjeća s vama, ipak ne zaboravite da nitko od njih neće i ne može rješavati vaše probleme jer se najčešće i oni sami suočavaju sa svojim problemima, možda i većim od vaših. Za početak rada na sebi, poradite na vježbama za samo-refleksiju i analizirajte što je to sve još uvijek dobro i ispravno u vašem životu, što želite zadržati, a što nije i što vas čini neurotičnom, nesretnom, ogorčenom i bolesnom. Ako ste roditelj, upamtite ako pati samo jedan član obitelji, pati i čitava obitelj. Svi znaju sve, muče se i pate, a oni koji trebaju ništa ne poduzimaju.
Suočavanje s istinom zna biti jako neugodno
I tako, vaš život prolazi, prolaze godine, a vi umjesto da budete bolje, svakim se danom osjećate gore - preplavljeni osjećajem usamljenosti, bijesa i očaja, možda više ne vidite nikakav smisao života. Uz to i starite, vaša djeca rastu i imaju svoje živote, dok vi stavljate svoj život na stand-by čekajući neka bolja vremena ili ste u očekivanju nekog spasitelja.
Buđenje iz anestezije zna biti neugodno a najčešće se događa da osoba naprosto bude primorana da se ‘‘probudi‘‘ i da konačno shvati da je voda došla do grla te da je krajnje vrijeme da se pokrene. Nažalost ima puno njih koji očito moraju puno trpjeti u životu, sve dok se jednog dana ‘‘ne probude‘‘ i odluče preuzeti odgovornost za svoj život.
Susrela sam njih najviše koji su počeli rješavati neki svoj kronični problem, tek kada su oboljeli ili mentalno ili tjelesno (psihosomatske bolesti), ili se suočili s velikim problemima vezanim uz djecu (ovisnosti, depresija, bježanje od kuće), itd.
Kada će mi biti bolje?
Mnoge anksiozne ili depresivne osobe misle ili misle da će to proći samo od sebe, ili da si sami mogu pomoći. No, to baš i nije tako zbog kompleksnih podsvjesnih obrazaca koji nam na površini rade probleme. Jednostavno se naša svijest i podsvijest sudaraju i tako nastaju neurotski poremećaji. Stoga je ponekad bolje potražiti stručnu pomoć. Jedno od prvih pitanja bude ‘A što mislite, kada će mi biti bolje?‘
Hoće li i kada će doći do pozitivnih promjena odnosno da se konačno osjećate bolje, ovisi o puno čimbenika a prije svega o tome koliko je jak neki otpor kojemu se podsvjesno odupirete. Stoga je moj najčešći odgovor na pitanje ‘kada će mi biti bolje?‘ - bit će bolje kada srušite sve vaše podsvjesne unutarnje otpore i unutarnje konflikte s kojima se podsvjesno borite i zbog kojih se osjećate tako kako se osjećate. Loše. Nikako. Ukratko, za bilo kakve promjene na bolje, nužno je prije svega da se suočite sami sa sobom - da se bolje upoznate, da identificirate, imenujete i suočite se sa svim svojim osjećajima i podsvjesnim strahovima, traumama, neugodnim emocijama kojima pružate podsvjesni otpor a koje vas blokiraju i drže zarobljenim.
Pogled iznutra
Rad na sebi i pogled iznutra je proces kroz koji se postupno prolazi kroz faze otpuštanje otpora i unutarnjih konflikata odnosno svega onoga čemu se odupirete i za što se i dalje čvrsto držite jer vas je strah.
Ako ste se prepoznali, bilo bi dobro da se zapitate i osvijestite:
- Što je to čega se bojim i što me užasava?
- Jesu li svi moji strahovi realni ili umišljeni? Mogu li ih potkrijepiti ‘‘dokazima‘‘?
- Što je najgore što mi se u krajnjem slučaju može dogoditi?
- Što je najbolje što mi se može dogoditi
- A što je najrealnije da mi se dogodi?
Udahnite duboko i krenite dalje!
Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje