Depresija počinje puno ranije nego što mislite! Psihoterapeut otkriva iznenađujuću istinu i zašto lijekovi nisu dovoljni

Depresija i anksioznost su dva lica jednog poremećaja. Dok se prije mislilo da je depresija stanje u kojem gubimo interes za stvari koje su nas veselile, a anksioznost nemogućnost izdržavanja projekcije budućih scenarija, danas sve češće oba poremećaja dolaze kao stanje koje se izmjenjuje u fazama. Gotovo da nema osobe koja nije iskusila jedan od oblika anksioznosti ili depresije. Nakon pandemije, statistike pokazuju da je za 25 posto porastao broj ljudi zahvaćenih ovim poremećajima.

Cijeli je niz razloga za to, a kako nastaju takva stanja, koliko traju i kako si pomoći pitala sam Laszla Pintera, psihoterapeuta i osnivača psihoterapijske škole, integrativne tjelesne terapije CIR ICBP.

Koliko često ti dolaze ljudi s ovim teškoćama? Primjećuješ li u svojem radu da se sve češće traži pomoć terapeuta?

Kada bi ljudi malo zastali i osluhnuli se, rekao bih da gotovo ne postoji osoba koja se povremeno ne osjeća anksiozno, depresivno, izgubljeno. Današnji način života u urbanim sredinama je vrlo zahtjevan, prepuni smo obaveza koje moramo odraditi na različitim stranama grada, vožnja, rokovi, odgovornost, sve su to trigeri koji nas mogu povući u spomenuta stanja.

Nekada su se ovi poremećaji strogo dijelili, ali danas sve češće osobe imaju i jedan i drugi poremećaj, koje su mu razlike a koje sličnosti?

Terapiji pristupam psihodinamski i mi uvijek idemo u rano djetinjstvo da vidimo koji i kakvi obrasci su tada nastali. Dijete u ranoj dobi sigurno nije depresivno, ono je veselo, zainteresirano i ako mu nešto ne odgovara dijete će protestirati, plakati i čekati da roditelj zadovolji tu potrebu. Ako se ne odgovori na to dizanje dječje buke, ono će postati nervozno, možemo reći anksiozno, a u sljedećoj fazi dijete će zapasti u beznađe, dobiti će poruku da za njega nema „utjehe“ i na neki način će odustati i od plača i od protesta. Tu je već posijano sjeme za razvoj depresije u kasnijoj dobi. Vrlo je važan odnos roditelja prema malom djetetu, jer on kreira sva naša kasnija uvjerenja i stanja.

Trudna buduća majka koja je nervozna, preplašena, pod stresom, djetetu još u utrobi šalje signal da su oboje na neki način ugroženi, taj osjećaj je presudan i za razvoj živčanog sustava još nerođene bebe, a isto vrijedi i nakon rođenja.

Svako doba nosi različite odgojne metode. U naše doba, roditelji su često djecu ostavljali u mračnoj sobi da se sama uspavaju i prestanu plakati. Je li to zapravo, sa svim spoznajama koje danas imamo, najbrži put za neki od suvremenih poremećaja?

To je jako dobra baza za napade panike, anksioznost, razne strahove i fobije, ne nužno i depresije. Malo dijete u mračnoj sobi ima osjećaj straha, napuštenosti i kada nije zadovoljena njegova potreba da ga se regulira izvana, da bude u kontaktu s majkom, ono neće moći razumjeti zašto se to događa i to će se trajno odraziti na njegov živčani sustav.

Ostanimo još malo kod te vrste odgoja. Znamo da je glavna mantra odgoja bila da se dijete ne smije previše nositi na rukama, kako ga se ne bi razmazilo. Što kada u toj najranijoj dobi nedostaje fizičkog kontakta? Kako se to odražava na razvoj djeteta?

Naravno da je fizički kontakt jako važan, jer dijete u ranoj dobi nema kapacitet samo se umiriti. Važna je prisutnost majke, koja postepeno može smanjivati dizanje djeteta na ruke i na zdravi način kreirati osjećaj sigurnosti djeteta. Ona beba koja ne dobije dovoljno fizičkog kontakta, kasnije u životu će dodir i bliskost doživljavati kao nepotrebne ili suvišne, a svaki čovjek zapravo za tim čezne.

Ljudsko tijelo različito manifestira anksioznost i depresiju. Kod anksioznosti nam se znoje ruke, nemirni smo, vrti nam se u glavi, a kod depresije imamo stotinu kila na leđima, ne možemo se pomaknuti i uglavnom želimo biti sami i u krevetu.

Kod anksioznosti je cijeli živčani sustav u prenadraženom stanju bori se ili bježi. Mi kao terapeuti prije svega trebamo umiriti to stanje, spustiti tenziju, osvijestiti kod osoba da nisu sami, napušteni i da im tu i sada ne prijeti nikakva opasnost. Freud je autonomni živčani sustav usko povezivao s našom podsviješću. To su one radnje i osjećaji koje ne uspijevamo svjesno regulirati. Mi u tjelesnoj terapiji gledamo da osoba isprazni napetost koja ju je prelila. Radimo to na razne načine tehnikama tjelesne terapije od ritmičkog udaranja u fokuser ili strunjaču, puštanja glasa iz tijela uz spomenuto udaranje, ili samo udaranje rukama da se relaksira napetost u ramenima, vratu i nadlakticama. Nakon što se tijelo opusti tako, pristupamo smirivanju sustava, kroz dijafragmalno disanje, udišemo 5 sekundi, izdišemo 7-8 sekundi i tako nekoliko puta. Tako reguliramo parasimpatikus, osoba je već opuštenija i ostvarujemo siguran kontakt s klijentom i ulazimo u dijeljenje problema, teškoća i pronalaženja daljnjih rješenja.

Za dobru terapiju je prije svega nužan blizak, iskren i odnos pun povjerenja između terapeuta i klijenta? Uz to, koliko smo uspjeli detabuizirati psihoterapiju? Meni se čini da ljudi još uvijek radije posegnu za nekom tabletom nego za susretom sa sobom na terapiji.

Terapija je danas oblik mentalne higijene kojoj ljudi sve više pribjegavaju. Nije više stigma oko toga kao nekada. Kada se probije ta početna nelagoda, kada ljudi vide da imaju koristi od toga, često to iskustvo prenesu u prijateljima i obitelji, tako da se širi krug ljudi koji se odlučuju ići na terapiju. Meni je žao da mi u sustavu obrazovanja ne učimo o tim nekim modelima ponašanja, o uzrocima i posljedicama nekih poremećaja, o sustavu samoregulacije. Psihoterapija dođe kao neka večernja škola za ljude koji žele sebe i svijet oko sebe bolje razumjeti i lakše se nositi sa svim izazovima koji nas okružuju.

Kako radiš s depresivnim osobama? Onima koji su odustali, koji osjećaju svu težinu svijeta i života na svojim leđima.

Objasnio sam korijene depresije. To su ona sjećanja u nama kada nismo dobili podršku, kada nismo imali siguran kontakt i stvorili smo uvjerenje da ne postoji izlaz iz situacije u kojoj se nalazimo. To je obrazac odustajanja od namirenja vlastitih potreba, iskustvo u kojem smo sve poduzeli, ali nitko nam nije pomogao. Tako i odrasla osoba kao da odustaje od same sebe. Meni se u terapiji pokazalo najučinkovitije da uspostavim odnos klijenta s vlastitim disanjem, da osvijestimo vlastiti prsni koš, i osvijestimo emocije u grudima i gornjem dijelu tijela. Važno je da osjećaje u srcu ne miješamo s mislima, nego da klijent stvarno shvati kako se osjeća u srcu. Već taj kontakt s unutarnjim emocijama smanjuje osjećaj besmisla i depresije. Čim se povežemo s emocijama mi gubimo tu „naviku“ da ništa nema smisla. Tipično za depresiju je da je osoba odustala od svojeg srca, prva naznaka vraćanja osjećaja u grudi i srce, poništava osjećaj depresije.

Što su trigeri za depresiju? Dođe ti osoba koja je do jučer bila funkcionalna, ima obitelj, karijeru, stabilan život, ali eto sada više ne može ustati iz kreveta i ništa nema smisla.

Moje iskustvo govori da su depresivne osobe već od puberteta imale neke depresivne epizode kojih jesu ili nisu svjesne. Kada uđemo dublje u priču, to se vrlo brzo pokaže. Depresija nikada ne dolazi preko noći. Često klijenti uzimaju i antidepresive, no moje je uvjerenje da bez psihoterapije, samo uz lijekove je puno teže riješiti problem depresije. Mi naprosto moramo sanirati to vrijeme u kojem je odustajanje od sebe krenulo.

Jedan od najgorih oblika poremećaja su napadi panike koji se mogu dogoditi svima i u svako vrijeme. Ljudi koji to prolaze, svjedoče da je to vrlo neugodan psihički i fizički osjećaj u kojem čovjek doslovno misli da umire.

Napadi panike su vrsta velikog iracionalnog straha koji nas u potpunosti prelije. Racionalni dio mozga zna da taj unutarnji strah nije rezultat neke stvarne ugroze, ali se tijelo svejedno ponaša kao da nas napada lav ili nam prijeti smrt. Ljudi često odustaju od vožnje recimo, jer imaju strah ako dožive napad panike da neće imati gdje stati sa strane, ili u liftu da se neće moći skloniti ako lift propadne. To su uvijek strahovi od podsvjesnih projekcija što se najgore može dogoditi.

Napad panike je svoje korijenje pustio također u najranijoj dobi, kada dijete nije bilo na pravi način regulirano, u fizičkom kontaktu s majkom, sanirano kada je plakalo ili bilo nervozno. Uvijek je korijen svega u tog najranijoj dobi kada se naš sustav osnažuje za rast i „izdržavanje“ emocija. Beba treba mamu koja je prisutna i smirena, čak i kada je mama tu, ali je njezin živčani sustav podražen, ne zna kako da umiri bebu, beba stječe uvjerenje da za nju nema smiraja, uvodi to u svoj sustav kao iskustvo i kasnije iz toga nastaju svi problemi od strahova, fobija, napada...

Imaš li dojam da su mentalni poremećaji u porastu ili naprosto o njima više govorimo?

Bilo je toga i prije, ali se manje govorilo i manje posezalo za pomoći. Danas žene imaju dodatni izazov usklađivanja karijere i majčinstva, gotovo nitko se ne odlučuje samo na majčinstvo i taj neprestani pritisak sigurno ne ide na ruku majkama, očevima i djeci. Cijela obitelj je u stresu i to se utisne u dječju psihu, a kasnije na red dođu i razni poremećaji. To je izazov ove civilizacije. Bilo je poremećaja i prije, ali su oni bili često rezultat disfunkcionalnih obitelji. Danas urbani stres, o kojem smo govorili, gotovo svaku obitelj izlaže nekoj mentalnoj disfunkciji roditelja ili djece.

Ipak, kao terapeut sam zadovoljan jer znam kako se sva stanja o kojima smo govorili mogu ublažiti ili potpuno maknuti uz pomoć terapije. Time kvaliteta života postaje puno bolja, a nestaje i taj osjećaj beznađa i besmisla koji je preplavio današnjeg suvremenog čovjeka.