Iako je ona ta koja je bila povrijeđena, Petra je sebe stavila na drugo mjesto... I pogriješila.
 Foto: iStock
Čudna sila

Onog dana kad me prevario, zapravo me pokopao

Oplakujem onu staru mene, veselu ženu koja je uvijek na sve gledala kao na izazov, koja je u svemu i svakome vidjela nešto lijepo, onu koja je živjela za to da ugodi onima koje voli i brinula o njihovim problemima kao da su njeni. Danas ničeg od toga nema. Petra je postala hladna kuja.

Svi smo se vjerojatno nekad u vezi šalili što će biti ako jedan od partnera bude ulovljen u nevjeri. Tu sam temu uvijek zaključivala istim odgovorom: „Možeš to napraviti samo jednom, pa ti dobro razmisli da li ti se isplati.“ I vjerujte, ako sam oko ičega mislila da se neću pokolebati - onda su to bile te riječi. No, one noći kad sam ga ulovila na njoj u našem stanu, upoznala sam i novu sebe. Iskreno, nemam pojma što se sve točno izdogađalo i što sam sve uspjela izgovoriti, a što je ostao produkt moje mašte ili povrijeđenog ega koji je mjesecima poslije držao monologe u mojoj glavi.

Mnogo je faktora koji su taj njegov izlet učinili gorim nego što jest. Od činjenice da je zajednički prijatelj sve to skupa znao i sa svog im računa plaćao izlete izvan grada ne tražeći te iste novce nazad (koji bolesnik to još radi?), preko toga da je to zapravo bila moja prijateljica koju sam ugošćivala u svom domu i intenzivno joj pomagala oko zaposlenja, do toga da sam sama istovremeno žalovala zbog smrti predrage osobe.

O živote robijo...

Ma još je tu zanimljivih stvari zbog kojih biste se doista mogli zapitati odakle mi toliko bujna mašta. No, žalosno je što nije...

Već znate da ga nisam ostavila. Nisam mogla.

Danas bih to učinila, bez da trepnem. Ne zato što ga volim manje ili zato što sam još uvijek ljuta, već zato što sam tu hladnu zimsku noć izgubila sebe. Istina je da sam očeličila, da sam u svakom pogledu postala samouvjerenija i da mi je ta situacija pokazala koliko sam jaka. No, istina je i da me je onog dana kad me prevario, zapravo pokopao. Tu noć nestala je Petra koju ja poznajem, koju sam voljela...

Čitala sam neke od vaših komentara. Nakon što je saznala da ju je varao, ostala je s njim? Prevarila je i izdala samu sebe... napisala je jedna od vas. Točno tako. Mislim da sam pogriješila. Čak i u toj situaciji nisam zapravo gledala sebe, nego njega. Važniji od mojih, i tada su mi bili njegovi osjećaji. Bilo mi je stalo da je on dobro. Potpuno sam potisnula svoje osjećaje, sakrila ih da ne vidi koliko me povrijedio. Da, izdala sam se.

Ne mogu reći, trudio se, ponekad i previše. Udovoljavao mojim željama, pokušavao čitati mi misli. A ja sam u glavi „brijala“ neki svoj film ne bih li zaboravila. Zaboravila sve.

Ali ne ide. Čak ni danas, nakon toliko godina. Ponekad, u gluho doba noći stanem na dok vrata u hodniku i sve mi se vrati, tako živo, tako jasno... Vrati se i knedla u grlu, bol u prsima, grč u želucu... Sjednem, pa razmišljam kako je moglo biti da sam postupila drugačije.

Nerijetko čak i maštam da sam postupila drugačije. Tada, prije nego se „otrijeznim“, osjetim ponos. No, njega brzo nestane kad se vratim u realnost, kad shvatim da nisam otišla, da sam ostala. I onda osjetim sram i tugu od kojih su mi već presušile suze. Oplakujem onu staru mene, veselu ženu koja je uvijek na sve gledala kao na izazov, koja je u svemu i svakome vidjela nešto lijepo, onu koja je živjela za to da ugodi onima koje voli i brinula o njihovim problemima kao da su njeni. Danas ničeg od toga nema. Petra je postala hladna kuja. Zaboravlja tuđe rođendane, izbjegava dogovore s dragim ljudima, najradije vrijeme provodi sama i boli je stvar koju nema za cijeli svijet. I za sebe. Da - i za sebe.

Moj život pretvorio se u odrađivanje. Više kao da ne postoji išta što me veseli. Sve gledam kroz neke sumnjičave naočale, u svakom tražim signale koji bi mi mogli reći da on ili ona zapravo nisu tako divni kako se predstavljaju. Više ni ne vidim lijepo, kao da se nad sve navukao crni oblak koje ni najjače sunce ne može otjerati.

Kad sam neki dan na ovom portalu pročitala kolumnu Sanje Plavljanić Širole, zastala sam i isplakala more.

- U što sam se pretvorila? - zajecala sam dok me kolega preko monitora gledao u čudu.

U glavi mi je košmar jer znam da ovako više ne mogu. I, što sad? Od svih opcija, najboljom mi se čini da čim prije organiziram intimni sprovod Petri, kupim joj buket cvijeća koje je nekad toliko voljela i da se jednom zauvijek oprostim s njom. Možda ću tek onda moći prihvatiti stvari kakve jesu i započeti ponovno živjeti.

Uostalom, očito je kako se nova Petra mnogima sviđa pa bi bilo šteta pokopati ih obje...

Ili? Što biste vi na mom mjestu?

Linker
24. studeni 2024 17:23