Lea Ivančić Žic žena je koja spaja stručnost, iskustvo i veliku dozu životne radosti. Kao diplomirana gestalt psihoterapeutkinja, praktičarka transakcijske analize, NLP Master i praktičarka terapije igrom, u svom obrtu Logoria od 2018. godine pomaže ljudima da zavire u svoje unutarnje svjetove, iscijele rane iz prošlosti i izgrade zdrav odnos sa sobom i drugima. Ono što njezin pristup čini posebnim jest to što kroz proces unosi zaigranost, humor i kreativnost, a kao svoju dodatnu "supermoć" ponosno ističe vlastitu ADHD neurorazličitost.
Za sebe prije svega kaže kako je romantičarka, znatiželjni knjiški moljac, sanjalica i idealistkinja, umjetnica, zaljubljenica u prirodu i četveronožno društvo. Lea je i dalje u duši zaigrana djevojčica koja obožava društvene i videoigre, ali i spačke. No, može li se sjetiti trenutka kad je pomislila kako je s njom nešto drugačije i otkrila svoj ADHD u odrasloj dobi?
- Sjećam se da sam kao klinka uvijek imala osjećaj da svi znaju nešto što ja nisam pohvatala. Iako sam znala pravila igre, nekako bih i dalje rekla ili napravila nešto krivo, jer su postojala pravila koja su svi podrazumijevali - osim mene. Ako igraš po pravilima, previše si naivna. Ako odstupiš od njih, nema šanse da prođe neprimijećeno - priča.
Potraga za normalnošću
Onaj ‘aha trenutak‘ kada je shvatila da njezina svakodnevica nije samo stresna, nego zapravo neurorazličita, bio je kad je osvijestila da ni najbolja organizacija, terapije ni meditacije nisu dovele do te "normalnosti" koju je uporno pokušavala postići.
- I da sam iscrpljena ne zato što sam slaba, nego zato što stalno pokušavam glumiti nekoga tko nisam. Klik se dogodio kad sam nazvala svoju kolegicu i prestala pokušavati biti kao svi i odlučila biti kao ja - priča.
Njezin put do dijagnoze ADHD-a i autizma bio je dug i zbunjujuć. Iako je kao logopedinja radila osam godina s djecom i adolescentima, ni na fakultetu im nisu približili kako ADHD i autizam izgledaju u odrasloj dobi, a kamoli kod žena.
- Prateći strane psihologe i zastupnike neurodivergentne zajednice te slušajući njihove priče, sve sam se više prepoznavala u opisu ADHD-a i odlučila sam se javiti na procjenu. Utvrdilo se da imam ADHD, a prepoznajem kod sebe i obilježja autizma. Ženama potraje i do dvije godine od prve sumnje do potvrde dijagnoze, posebice ako je riječ o autizmu prikrivenom s ADHD-om - rekla je Lea, koja je napisala i knjigu o tome "Stani, diši, pusti, pleši" u kojoj o tome progovara iz prve ruke - hrabro i toplo.
Kako se nosila s ranjivošću koju nosi tako osobna ispovijest?
- Iskreno? Nekad teško. Pisala sam i brisala, s glasom u glavi: "Tko si ti da o ovome pišeš? Pa što će ti reći kolege iz struke?" Odgađala sam pisanje da možda netko "zanimljiviji", "stručniji" napiše nešto što ću ja moći preporučiti. Ali onda bih pomislila na sve one koje još uvijek misle da su "preosjetljive", "neuredne", "lijene", "glupe", "nesposobne" ili "problematične". Na sve moje klijentice koje su se godinama tražile i sumnjale u svoju dijagnozu. I znala sam da, ako ja ne napišem ovo, tko će i kad? - kaže i dodaje kako joj je pisanje bilo poput terapije. Otkrila je puno slojeva boli koje je zaboravila, ali i snage koju je kod sebe podcjenjivala. I da - smijala se sama sebi više puta.
Knjiga je napisana nježno, iznutra, a ne kao klinički priručnik. Lea je željela da se netko prepozna u pričama života s neprepoznatom neurorazličitošću koje su nam nerijetko vrlo slične, da se nasmije (ponekad i rasplače) i osjeti da nije sam i jedini koji se tako osjeća i doživljava svijet. Htjela je da njezina knjiga bude sigurno mjesto - kao zagrljaj na papiru. Njezin život danas, s dijagnozom, s razumijevanjem sebe i sa svjesnošću da nije "pogrešna", već jednostavno drugačija, izvana izgleda više-manje isto. Ali iznutra se promijenilo puno toga.
‘Ne trebam se popravljati‘
- Osjećaj olakšanja da mi nije potrebno "popravljati se", već razumjeti i podržati se u svojoj različitosti, promijenio je način kako pristupam svom danu i obavezama, ali i odnosima. Ne sramim se kad mi se nešto ne da. Kad zakasnim. Kad preskočim mail. Kad se neplanirano hiperfokusiram na šaljive videe mačaka na Instagramu tri sata. Zato što uvažavam taj dio sebe i računam s tim da će se dogoditi, a ne borim se protiv toga. Ne živim savršeno, ali živim lakše. I bliže sebi - priča.
Maskiranje kod žena s ADHD-om i/ili autizmom jedno je od najpotresnijih poglavlja u knjizi. I ona je shvatila da je bila maskirana, jer je uvijek bila ona koja sve može, sve zna, uvijek nasmijana, uvijek "funkcionalna". A iznutra se raspadala.
- Nisam se uklapala koliko god sam se trudila. Lom se dogodio kad mi je maska počela pucati nakon što mi je uginuo ljubimac Borej. Isti onaj koji krasi naslovnicu knjige uz mačka Azzurra. Više nisam mogla glumiti da sam stabilna ako nisam. Nisam mogla biti tu za druge koji su se oslanjali na to da sam uvijek spremna strpljivo slušati i biti mirna i sabrana. U tom su se trenutku pokazali pravi prijatelji i oni kojima je odgovarala moja maskirana verzija - iskreno priča i nastavlja kako joj je najteže bilo skinuti masku "dobre cure". One koja ne pravi probleme, koja se svima sviđa, koja je zahvalna i skromna do samoponištenja. Najteže ju je bilo skinuti jer se zalijepila za identitet.
- Ali kad sam je maknula, prodisala sam. Najteže je to bilo napraviti zbog sebe, ne drugih. I sebe prihvatiti kao nekoga tko radi greške, ljuti se, rasplače na sitnice, zaboravlja i tko funkcionira drukčije od većine.
Poziv na promjenu
U knjizi se puno govori i o burnoutima i njihovoj vezi s kasno prepoznatim neurodivergentnim identitetom. - Kad se odmaraš tri tjedna i još si umorna, to onda nije samo umor. Kod mene je to bio trenutak prepoznavanja kad sam se srušila na pod u suzama jer nisam znala što i kako želim, ali sam znala što ne želim i kako više ne mogu, unatoč trudu, motivaciji i nastojanjima nadoknađivanja svog tempa, nauštrb slobodnog vremena i privatnog života. I odlučila sam da više neću graditi život koji me troši i guši - iskrena je. Dodaje kako je nuspojava cjeloživotnog maskiranja perfekcionizam, radoholičarstvo i pretjerano razmišljanje i analiziranje.
Kojim je to onda dijelovima sebe dala prostor tek kad je prihvatila vlastitu neurorazličitost? - Onom djetinjastom. Onom nespretnom. Onom naivnom. Onom glasnom. Onom koji krene prije nego kaže "Hop!". Onom ‘čudnom‘ koji se zabavlja skupljajući kamenčiće sa svake plaže. I onom tužnom i umornom koji zna reći: "Previše mi je." Sad svi ti dijelovi imaju mjesto i ne bore se za dozvolu da budu tu - otkriva.
- Ispred mene nerijetko sjede izrazito inteligentne, sposobne, uspješne žene i većinom svi to vide, osim njih samih. Iza njih je često nekoliko godina osobne psihoterapije i rada na sebi. Kako znam? Znam jer sam bila (i, priznajem, u nekim aspektima života i poslovanja i dalje jesam) poput njih. Iza rečenice: "Samo mi treba još malo motivacije/bolji sustav/da manje reagiram na sitnice" - krije se cijeli sustav nerealnih očekivanja od same sebe koja nisu u skladu s njezinim tempom, kapacitetima i vrijednostima. Znam po tonu glasa, po načinu kako se ispričava što postoji. Što nije savršeno normalna - objašnjava kako prepoznaje kada joj dođe nova klijentica koja je "samo umorna" i "preosjetljiva", ali iza toga stoji nešto više.
Svojom knjigom željela bi poručiti da se prestanemo čuditi ljudima koji osjećaju previše i ne boje se progovoriti o stvarima o kojima nije uvijek ugodno, ali je potrebno čuti. I da se počnemo pitati ne "što ti je?", nego "što ti treba?"
- Želim da ova knjiga bude početak jednog drugačijeg razgovora. Ljudskog. Autentičnog. I inkluzivnog. Koji ne podrazumijeva da smo svi isti i pristupamo poslu, odnosima, razgovorima i životu na isti način. Da nas naše različitosti osnažuju kao društvo, a ne umanjuju. Da, potrebna nam je podrška i razumijevanje, ali to ne znači da smo "oštećeni" - kaže.
Kako je uspjela izgraditi stil koji ljudi prepoznaju kao svoj "siguran prostor"?
Znanje bez maske
- Kako reći da sam izgradila nešto ako to osjećam kao - pa to sam samo ja? Ono što je možda trebalo vremena da se oslobodi jest da se u mom radu unese zaigranost kako ne bih bila doživljena neozbiljno i neprofesionalno. Tako što sam odlučila pisati i raditi kao što razgovaram s prijateljicom - uz znanje, ali bez maske. I zato što vjerujem da se znanje bolje primi kad ga obgrliš toplinom i humorom. Ljudi ne trebaju savršene terapeute. Trebaju stvarne ljude koji ih vide. Koji su jednako nesavršena ljudska bića kao i oni - priča Lea i poručuje svim neurorazličitim osobama: nisi bila previše. Nisi nedovoljna. Nisi pogrešno složena. Samo te nisu učili kako da budeš ti - i to je nešto što sada možeš naučiti. Uz nježnost. Uz znanje. I uz dopuštenje da plešeš po svom ritmu.
Više inspirativnih priča pročitajte u novom broju Doktora u kući. Potražite ga od 4. rujna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....