Ana Kolar

 Privatni album
iz prve ruke

Jedan običan posjet dermatologu u meni je probudio inat: Dosta mi je života u strahu

Znala sam da neki rizik imam, svjesna sam toga svako malo...

Trebala je to biti obična kontrola kod dermatologa. Iako već 20 i kusur godina imam aktivnu psorijazu (o čemu sam već pisala), negdje krajem ljeta mi je krenula i seboreja po licu. Ništa strašno osim što je jako peklo, bilo ružno i neugodno i zahtijevalo je posjet stručnjaku, a samim time i redovne kontrole kasnije.

Samo je pitanje trenutka

Jučer tako dolazim u dogovoreni termin, s vidnim pogoršanjem stanja, znam što me čeka i što ću sve morati reći i pokazati. Ali, nisam znala da će tamo biti tim potpuno drugih doktora u istoj sobi. Da, znala sam da ponekad tamo bude specijalizanata i studenata, jer takav stručnjak je u pitanju, no ovaj put nisam vidjela lica od prije par mjeseci. Svi troje bili su mi potpuni stranci. Pričala sam sve o obiteljskom stablu, tko ima kakav tip psorijaze i s koje strane, da sam obavila dnevnu bolnicu prije dvije godine i da nije pronađen psorijatični artritis ni u tragovima. Nalaze nisam imala sa sobom jer sam očekivala da ih imaju u sustavu, no dvije bolnice nisu povezane. Moja greška koju ću ispraviti idući put. No, ono što se dogodilo nisam očekivala ni u najcrnjem scenariju jedne obične kontrole na kojoj su mi samo trebali reći čime da mažem lice, a čime nokte.

Njih troje su se svi zainatili i govorili mi da ću ja SIGURNO dobiti psorijatični artritis. Da je samo pitanje trenutka. Unatoč činjenici da pred sobom nemaju moje nalaze i imaju samo moje riječi (uostalom, mogla sam i lagati da mi brat ima psorijatični artritis, naravno, nisam lagala). Moje riječi i ono što vide po noktima je bilo dovoljno da mi svi troje stave u glavu nešto što do jučer nije postojalo. Znala sam da neki rizik imam, svjesna sam toga svako malo, ali kako rekoh, dvije godine nema nikakvih promjena koje bi na to upućivale, a zadnji nalazi potpuno su uredni.

Stajala sam tamo, pokušavala reći da možda neću dobiti, da dosta toga kao i s kožom i mentalnim zdravljem reguliram hranom, spavanjem i vježbanjem, no oni su nastavili biti uporni rekavši mi: „Pratit ćemo vas sve češće, sve dok ne dobijete psorijatični artritis i onda kreće druga priča.“

Nimalo pohvalno

Ja i dalje nisam odustajala od ideje da su u krivu, jedno je reći mi da rizik, možda i velik, postoji, a drugo je da mi kažete da će se nešto sigurno dogoditi iako ne postoji kristalna kugla za to. Kakvo sigurno dobivanje ikakve bolesti, ako poznajem ljude koji su unatoč prognozama liječnika i sa stadijem 4b raka danas potpuno zdravi ljudi koji rano ujutro ulijevaju beton u armaturu jer im se, eto, hoće? Svi su prognozirali da će odavno biti mrtav, no nije. Isto kako nisu znali da će dobiti rak, tako nisu znali ni da će ga se riješiti. Veliki sam zagovaratelj zapadne medicine i nisam do sad gotovo nikad imala razloga u nešto sumnjati no ono što primjećujem u zadnje vrijeme, i to ne samo jučer i u svom slučaju, jest da su se odnosi promijenili. Pristup pacijentu je, iz raznih razloga, često baš ružan. Meni je ono jučer bilo jako razočaravajuće i nimalo pohvalno, ponavljam, jedno je upoznati pacijenta s rizicima i prognozama, drugo je uvjeravati ga u nešto što se zaista ne mora dogoditi. Ne bih bila ni prva ni zadnja koja u grob odlazi sa samo bolesnim noktima, bez artritisa. Jedan takav je i moj tata, nikad dobio artritis, a imao je psorijatične nokte i živio puno nezdravijim životom od mene.

Ne znam što su jučer htjeli postići. Jesu li htjeli na silu pronaći nekog na kojem će učiti i testirati sve i svašta (ako je to, kriva adresa), jesu li mjesecima tražili nekog sa psorijatičnim artritisom pa su sad nanjušili da je to ono što traže, jesu li samo htjeli ispasti pametni i sveznajući da ih se sjetim jednom kad možda i dobijem tu dijagnozu. Zbilja ne znam koja je bila namjera iza onakvog pristupa pacijentu, ali znam što se u meni dogodilo i probudilo, a to je inat. Od jučer samo razmišljam kako njima troje, ali i ostatku svijeta pokazati da ja taj nesretni artritis neću dobiti i kako ću sve i jednu sličnu dijagnozu, pa čak i ove psorijaze i seboreje srezati u korijenu. Živim relativno zdravo, e sad ću još zdravije, iz tog podravskog truca s kojim sam rođena izbacit ću van iz prehrane sve za što saznam da bi mogao biti trigger, rutinu spavanja koju odavno njegujem još ću usavršiti, a vježbanje će se samo još smislenije i svjesnije događati. I ne samo zato da izbjegnem artritis i dokažem da sam u pravu, a oni u krivu, nego jer mi je dosta života u strahu.

Ako su me htjeli zastrašiti jučer, uspjeli su nakratko jer inat je pobijedio strah i možda im na kraju budem zahvalna kad svoju prehranu i način života dovedem gotovo do savršenstva. Možda im i budem zahvalna, no to nikako nije opravdanje da se onako ponašaju prema pacijentu jer nije uvijek pred njima neka inatljivica koja ima nešto znanja i iskustva nego može biti i potpuna tabula rasa prepuna strahova koja slijepo vjeruje svima koji joj nešto savjetuju.

Do idućeg puta, ne dajte se prestraviti dijagnozama koje se još nisu dogodile.

Zagrljaj,

A

Anu možete pratiti i na Facebooku i Instagramu.

Linker
05. lipanj 2024 14:52