Ispod krivnje često se skriva bijes: Kako prepoznati što nas zapravo izjeda iznutra

Klijentica je majka dvoje male djece i dugogodišnja zaposlenica u državnoj službi. Posao ju iscrpljuje, suprug je sve više emocionalno odsutan, a ona je stalno na rubu suza. Dolazi na terapiju s osjećajem da je stalno kriva. Kriva što viče na djecu, što nije strpljiva, što nema volje za intimu, što ponekad poželi pobjeći od svega. Kaže: “Znam da nije u redu to što osjećam, ali ne mogu si pomoći. Stalno osjećam krivnju.” Kako se unutarnji rad na sebi produbljivao, pokazalo se da ispod te krivnje stoji nešto drugo – duboko potisnut bijes. Bijes na partnera, na majku koja ju je učila da uvijek mora biti dobra i poslušna, te bijes na samu sebe jer je „dozvolila“ da joj život tako izgleda.

U terapiji je klijentica prvi put mogla izgovoriti ono što je godinama šutjela – da nije loša majka ni supruga zato što osjeća bijes, već da je bijes bio njezin tihi saveznik koji je godinama pokušavao pokazati koliko je bila zanemarena, preopterećena i lišena prava na vlastite potrebe. Shvatila je da krivnja nije istina o njoj, već rana koju je ponijela iz odnosa u kojima nikada nije smjela biti ono što jest.

U terapijskoj praksi krivnja često dolazi kao “prva linija obrane” - to je osjećaj koji preplavi osobu, ali je zapravo sekundaran

Inside Creative House/Shutterstock

Što je osjećaj krivnje i zašto je toliko raširen?

Krivnja je emocionalna reakcija na vlastito ponašanje koje procjenjujemo moralno pogrešnim ili društveno neprihvatljivim. U umjerenoj mjeri, ona ima svoju svrhu – potiče nas na preispitivanje, ispravljanje pogrešaka i preuzimanje odgovornosti. No, kada krivnja postane kronična i iracionalna, ona više nije regulator, već emocionalna omča.

U svakodnevnom životu često čujemo rečenice poput: “Osjećam se grozno što sam odbila prijateljicu”, “Krivo mi je jer nisam stigla na roditeljski sastanak” ili “Krivim se jer sam previše popustljiva prema partneru”. Mnoge od tih rečenica proizlaze iz duboko ukorijenjenih uvjerenja da moramo biti stalno dostupni, dobri, požrtvovni – i nipošto ljuti. Tu dolazimo do srži problema.

U terapijskoj praksi krivnja često dolazi kao “prva linija obrane” – to je osjećaj koji preplavi osobu, ali je zapravo sekundaran. On skriva one emocionalne sadržaje koje nismo smjeli osjećati ili izraziti. Tako krivnja postaje fasada – iza nje često stoje slojevi frustracije, tuge, bijesa, povrede i osjećaja napuštenosti. No, kako ti osjećaji nisu „dopušteni“, bivaju potisnuti. Krivnja tada postaje emocionalni štit koji osobu dodatno ranjava iznutra.

Bijes koji ne smije van

U obiteljima u kojima se emocije nisu smjele izražavati – osobito one „negativne“ poput ljutnje – djeca vrlo rano nauče potiskivati ono što osjećaju. Ako je dijete bilo kažnjavano, ignorirano ili posramljivano kad je pokazalo bijes, ono nauči da je ljutnja nešto loše, opasno i neprihvatljivo. Umjesto da razvije kapacitet za zdravo izražavanje ljutnje, dijete ju potiskuje i zamjenjuje “prihvatljivijim” emocijama – poput tuge, krivnje ili srama.

Mnogi često ne razlikuju osjećaj krivnje od srama, iako su ta dva osjećaja bitno različita. Krivnja se odnosi na postupke – osjećamo se loše zbog nečega što smo učinili. Sram ide dublje: on poručuje da je s nama samima nešto suštinski pogrešno. Dok krivnja može motivirati promjenu ponašanja, sram često vodi povlačenju, izolaciji i unutarnjoj blokadi.

Upravo zato, kada dijete ponese u odraslu dob osjećaj da ne smije biti ljuto i da nije dovoljno dobro, razvija unutarnji obrazac u kojem potisnute emocije postaju izvor tjeskobe, kronične napetosti i osjećaja da nikada nije "dovoljno". Zbog te emocionalne zbunjenosti, djeca često nisu u stanju jasno prepoznati i izraziti svoju ljutnju, što dugoročno vodi u razvoj negativnih unutarnjih obrazaca.

Potisnuti bijes često ide ruku pod ruku s mehanizmima obrane poput racionalizacije, poricanja, umanjivanja vlastitih potreba ili idealizacije drugih. Ono što nije izraženo – internalizira se. Osoba tada ne kaže: “Bijesna sam jer si me povrijedio”, već misli: “Sigurno sam ja nešto učinila krivo.” Taj obrazac postaje kroničan način funkcioniranja, naučen još u ranom djetinjstvu. Kod žena se to posebno često događa zbog rodno uvjetovanih poruka koje su internalizirale: da moraju biti tihe, drage, nenametljive, emocionalno dostupne i bezuvjetno brižne. Izražavanje bijesa kod žena društveno se često sankcionira kao neprihvatljivo, histerično ili “previše”. Zato mnoge žene ne nauče kako zdravo koristiti bijes – kao signal da nešto treba promijeniti. Umjesto toga, bijes se okreće prema unutra i pretvara u autoagresiju, samookrivljavanje i kroničnu emocionalnu iscrpljenost.

Kada se bijes ne izrazi, on ne nestaje

SHUTTERSTOCK

Implozija i eksplozija kao dva smjera potisnutog bijesa

Kada se bijes ne izrazi, on ne nestaje. On se povlači, nakuplja i traži svoj izlaz. Kod nekih osoba dolazi do tzv. implozije – unutarnjeg kolapsa. To su oni koji sve drže u sebi, stalno razmišljaju, analiziraju, preuveličavaju krivnju, pate od anksioznosti, nesanice, paničnih napada ili čak razviju psihosomatske tegobe. Organizam, ako ne može progovoriti riječima, progovara simptomima. Tijelo tada postaje platno na kojem potisnute emocije ispisuju svoje posljedice.

Kod drugih, bijes se izrazi u obliku eksplozije – kroz iznenadne ispade, razdražljivost, oštru kritiku prema bližnjima ili agresivne verbalne reakcije koje “izlete”, a zatim ih prati grižnja savjesti i dodatna krivnja. Taj začarani krug eksplozije i krivnje dodatno učvršćuje osjećaj da s nama “nešto nije u redu”, i tako se spirala nastavlja. Treća skupina ljudi bijes izražava pasivno – kroz sarkazam, tihe sabotaže, emocionalno povlačenje ili hladnoću. Ni oni ne izražavaju što ih boli, ali to čine kroz ponašanja koja indirektno prenose poruku: “Povrijeđen sam, ali to ne mogu reći.” Iza toga najčešće stoji naučena nemoć.

Zašto je važno prepoznati što se krije ispod krivnje

Terapeutski rad na osjećaju krivnje ne znači opravdavanje neodgovornog ponašanja, već duboko emocionalno osvještavanje – odakle dolazi moja krivnja, je li zaista utemeljena i koje emocije ona prekriva. U brojnim slučajevima upravo bijes čuči ispod. Bijes koji nije loš, nego ljudski i potreban. On nam govori gdje su naše granice povrijeđene, gdje postoji nepravda, gdje smo zanemareni. Kada klijent prvi put počne osvještavati bijes koji osjeća, često se javljaju otpori. “Ne želim biti kao moj otac koji je bio nasilan.” “Ako pustim ljutnju, bojim se da ću izgubiti kontrolu.” Takvi otpori normalan su dio procesa dekonstrukcije emocionalnih zabrana. No, tek kad sebi dopustimo osjetiti bijes i razumjeti ga – bez osude – dolazi do unutarnjeg pomaka. Bijes tada postaje kompas, a ne prijetnja. On nas vodi prema istini o sebi.

Rad na sebi kao izlaz iz začaranog kruga

Oslobađanje od kronične krivnje zahtijeva strpljenje, suosjećanje prema sebi i hrabrost za susret s potisnutim emocijama. To nije put brzih rješenja, već proces učenja: kako prepoznati vlastite potrebe, kako postaviti granice i kako izražavati emocije bez srama. Terapeutski odnos, temeljen na sigurnosti i autentičnosti, pruža prostor za ponovno povezivanje sa sobom. U tom prostoru klijent postupno uči razlikovati: kada osjećam istinsku odgovornost, a kada preuzimam krivnju koja nije moja. Kada sam doista pogriješila, a kada sam samo zrcalo tuđe nelagode. U konačnici, kada prestanemo sami sebe optuživati i umjesto toga pitamo: “Što zapravo osjećam?” – otvaramo prostor za zdravije odnose, više samopouzdanja i unutarnji mir. Jer nitko ne bi trebao nositi teret tuđih očekivanja i vlastite potisnute boli, a najmanje pod maskom krivnje.

Ako ste se prepoznali u ovom osvrtu, znajte da niste sami i da postoji način da izađete iz tog unutarnjeg labirinta. Prvi korak je dopustiti si osjetiti – bez osude, s razumijevanjem. Nekada je i najmanji korak prema podršci, razgovoru ili terapiji početak duboke unutarnje promjene. Zastanite na trenutak i upitajte se: Što biste osjećali kad biste smjeli biti potpuno iskreni prema sebi? Što bi vaš bijes rekao kad bi imao pravo na glas?

Mirella Rasic Paolini, specijalist struke za holističko mentalno i duhovno zdravlje